Vladimir Jovićević rođen je 1987. godine u Tivtu. Slikarstvom se ozbiljno bavi od svoje dvanaeste godine. Živi u Firenci u kojoj već više godina radi kao profesor na Akademiji realističnog slikarstva, Florence Academy of Art. Predaje slikarstvo, te izlaže u Italiji i inostranstvu.
Subota, 1. oktobar
Pišem dok čekam svog studenta iz Meksika koji, po običaju, kasni. No njegovo mi kašnjenje nikad nije smetalo jer mi daje dragocjeno vrijeme da odugovlačim uz jutarnju kafu dok se budi Santo Spirito, pjaca okupana jesenjim suncem.
Čini mi se nekad da je ispod ovog stola za koji se stalno vraćam, nekakva nevidljiva arterija čije me strujanje navodi na razmišljanje, jedno od rijetkih mjesta koje mi dozvoljava da mislim bez stalne potrebe za pokretom.
Posmatram ljude, strance, studente, jednu internacionalnu armiju ljudi koja dolazi svake jeseni, a na kraju svake akademske godine zauvijek napušta Firencu.
Skoro deceniju tvrdoglavo ostajem ovdje i slikam. Ovo je grad u kojem sam i postao slikar i ostao zauvijek u sopstevnom unutrašnjem monologu, srećan i zadovoljan. Jedino što nekada nedostaje je zemlja jer, čini mi se, ova ovdje nikad neće biti moja i ostaću u njoj zauvijek gost, bez obzira što sam u njoj proveo veliki dio svog života.
Firenca je grad u kojem sam i postao slikar: Vladimir Jovićević
Ipak, vremenom, svaka je nostalgija nestala, jer su se jednog dana, u povratku iz Crne Gore sastavile dvije zemlje. Da li sam se to promijenio ili je ona zemlja u kojoj sam odrastao jednostavno postala dio ovog svijeta.
Sjećam se te zemlje svakog dana i ljetnjeg žaropeka, neobičnog glasa sa radija, dvorišta u kojem sam i pronašao nit koja me je i dovela ovdje.
Nedjelja, 2. oktobar
Mnogi će reći da se slikar postaje godinama – i istina je. Ipak, sve se objedinjava u jednom trenutku. Taj momenat pamtim po jednom portretu.
Zvala se Rosio, iz Kordobe. U Firenci je pravila cipele. Uvijek joj je nedostajalo novca, zato je i pozirala na akademiji. Postoje ljudi koje zapravo nikad ne upoznamo, ipak u naš život donose mnogo. Čini mi se da je ta junska žega došla iz Kordobe sa njom, zavezana za polupano i zarđalo biciklo koje tvrdoglavo nije mijenjala, navodno jer je tako najbolje, jer niko neće da ga ukrade.
Za portret je trebalo 80 sati rada, po živom modelu. Takvi ljudi jednostavno iznad sebe nose nekakav oblak, izmaglicu, nabijen svijetom, pun istine. Pod firentinskim suncem, vrlo brzo otapa se sve ono što je neistina. Tog ljeta su otišli mnogi dragi ljudi. Čitava grupa vječito glasnih Katalonaca se vratilo za Barselonu, najbolji prijatelji nazad u Kolorado.
Tog juna sam u samoći shvatio da popodnevno svjetlo u sudaru sa hladnim zidom ateljea stvara plavičastu lepezu svjetlosti koja postepeno gubi intenzitet i temperaturu, da čestice prašine trepere od glasa Ibrahima Ferrera, da apstrakne forme portreta koje pažljivo nanosim četkom prave isti zvuk u mojoj duši kao voda prosuta po užarenom pločniku.
Pri pogledu na izohipse na licu, kao na topografskoj mapi, one se međusobno sudaraju, poput kamenja pod vodom u naletu talasa, kao zlatnici u platnenoj vreći, kao toke. Ta slika je sad negdje u Londonu i rado bih je vratio nazad da mogu.
Ponedjeljak, 3. oktobar
Prošlo je deset teških italijanskih godina. Život je nekad pun osjećanja kao krpe u nekom ofucanom koferu. Sve što se ikada desilo, svi ljudi koji su kroz moj život promarširali, neki odnoseći a neki donoseći. Mnogi su me učinili srećnim dvaput, jednom kad su ušli u moj život a drugi put kada su izašli. Nikad neću zaboravit ono narandžasto nebo iznad Ternija i brujanje fabrika u daljini. Činilo mi se da sam Crnu Goru napustio po scenariju nekakvog tajnovitog bića, sa kojim bi se rado obračunao, samo kad bi bilo od krvi i mesa.
Sjećam se neke svoje davne duhovne i mentalne pogibije negdje u onoj pustari Umbrije, u nekim teškim godinama u kojima sam polako ali sigurno shvatao u kojem pravcu ovaj svijet ide.
Lijepo je znati da su određeni ljudi i životne okolnosti samo prošlost. Mi jako često vjerujemo da je život neiscrpan – a nije – i sve se događa ograničen broj puta. Ta naizgled bolna činjenica je upravo ta koja daje smisao slikama i slikarstvu. Mala svjedočanstva života i postojanja, koja bi trebalo da čitaju neka buduća pokoljenja i iz njih izvode zaključke. Posmatrajući ove neke četvrtaste ljude sa telefonima u rukama, čini mi se, slikam, ako ne sam za sebe, onda za jako ograničen broj ljudi.
Utorak, 4. oktobar
Gdje god išao tvoj zanat te čuva, kaže glas. Tvoj zanat je tvoja odbrana od svega i svih. Tvoja odbrana od samoga sebe. Čemu služi bježanje kad te sudbina vodi pred štafelaj.
Čini mi se, da je svijet bolji, bio bi ujedno i ljepši, da je ljepši, da li bi nam i dalje bila potrebna umjetnost. Slikar, ako je čovjek, dovodi u pitanje svoje slikarstvo. Kad se izboriš sa samim sobom i sa silnim pitanjima kao da nestane sav onaj žar borbe i počneš da živis i da slikaš na nekoj drugoj frekvenciji, u nekom drugom ritmu.
Slikar, ako je čovjek, dovodi u pitanje svoje slikarstvo: Vladimir Jovićević
U sreći nema vatrometa. Život stvaraoca ima spori puls i nizak pritisak. Ima zvuke spore lokomotive i vagona koji postepeno uspavljuju. Ipak, u crnogorskoj duši postoji neprestana želja za borbom. Kada je nema tražimo je. Kada je ne tražimo, slijede nas posljedice naših zubatih riječi.
Pogledaj svoje slike i dok slikaš, zamisli da ćeš ih pokazivat Bogu a ne ljudima.
To sve mijenja, i ta činjenica kao bura briše sve nečistoće iz tvog života i svaki crtež, koji si kao dijete nacrtao, tvoja su karta za život.
Srijeda, 5. oktobar
Slikaj, reče mi glas, kao što kiša pada, jer vjetar ne brine kuda nosi, ti si dirigent poteza četkom koji padaju kao lišće u jesen, zakovani za zemlju kapljama kiše.
Svaka odluka i odabir boje, mora u ustima ostavit neutralan ukus, ukus poljupca, jer jedino je onda odluka prava i istinita, kad u potiljku čuješ sudar oblutaka u ritmu talasa.
Svaki potez četkom, zapravo, pada između dva otkucaja srca, prije no poskoči kazaljka sata, u vakumu, u zastalom dahu. Istina je jako često nijema.
Vječiti neprijatelj, unutrašnji monolog. Ne govorim često, pišem još manje. Ne pišem jer misli nijesu riječi.
Mnogi ljudi koji su mi pokazali put nijesu govorili mnogo. Umjesto njih govori svjetlo koje pada preko njihovih lica, miris kafe koji dopire iz dvorišta uokviren grajom djece koja se igraju napolju.
Umjesto njih govorilo je ono vječito zujanje svih zvukova koji se prepliću i zajedno stvaraju zvuk života.
"Nismo ništa, nego igre svjetlosti", rekao je Medardo Rosso.
Četvrtak, 6. oktobar
U rijetkim trenucima sve se sažima i sve ima svoj smisao. Ti rijetki trenuci u kojima ritmično otkucava sat, koji se miješa sa razgovorom susjeda, mirisom ručka, zvonom rerne. Pukotine mermenog poda i mrlje kafe na stolu.
Što je smisao ovog života sem na svoj način raditi to isto. Slijediti nit, neprestano tražiti vitalnu limfu.
Čini mi se da su stvari u mome studiju kao ključevi raznih svjetova. I jesu. Sve što uzimamo u ruke nas vodi u različitim pravcima. Uzevši četku, sa njom, kao sa nekom biljkom izvlačim čitav jedan korijen iz nekog drugog svijeta.
Pogledajte svoje misli i shvatićete da se granaju poput drveća. Beskonačni i često nedorečeni algoritmi koji imaju oblik i funkciju sličnu našim krvnim sudovima, žilama korijenju.
Sve što vidimo, od četvrtastih prozora i zgrada pada pod zakone čula vida. Sve, pa i najljudskija i najorganskija forma u sebi nosi geometriju, uglove, inklinacije, tranzicije.
Naše predrasude su beskonačne. Ubjeđeni smo da tamno sadrži crno, da svjetlo sadrži bijelo.
Naša lijeva strana mozga preko naših očiju baca veo simbola koji zatamnjuje i od nas udaljava i nedokučive nam čini apstraktne forme u kojima je smisao svega. Posao slikara se sastoji u tome da izoluje te trenutke, da ih vjerno prikaže i na taj način stvori prečicu preko koje će neko drugi proširivati granice svog svijeta.
Petak, 7. oktobar
Ovog jesenjeg jutra probudila me studen. San Frediano je sivlji nego ikad. Najzdravije je sjesti na biciklo i otići u atelje. Na putu zastati, kupiti nešto za jelo, popričati sa nepoznatim ljudima. Odjednom mi nedostaje ljeto i ona nepodnošljiva vrelina. Nekad se pitam kako je na mjestu ovakve nemoguće klime iznikao ovakav grad.
Iz malih zanatskih radionica dopiru glasni razgovori majstora. Zvuk radija. Danas treba da pošaljem dvije slike za Siciliju. Prošli put sam ih slao na Aljasku.
Nastavljam da slijedim nit koju sam kao dijete pronašao igrajući se u dvorištu, i nikad nijesam pustio.