(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovotjedni dnevnik pisao je hrvatski književni kritičar, esejist i leksikograf Velimir Visković.
Subota, 29. rujna
Milorad Pupovac govori u Varivodama kraj Knina, gdje je u "Oluji" počinjen zločin nad devetero srpske starčadi. Umjereno, smirujući strasti: "Ne smije se poticati međunacionalna mržnja zbog pojedinačnih zločina!"
Govori dan nakon što su na zagrebačkoj tržnici Dolac on i stranački mu kolega Boris Milošević bili gađani ostacima hrane iz jedne obližnje krčme. Očito ne s namjerom da ih se fizički povrijedi, ali sasvim sigurno s namjerom da ih se ponizi. Javno su to osudile sve hrvatske političke stranke, a privatno što misli tiha većina, eh...
Zadnjih dana Pupovac je meta nacionalističkih skupina zbog prisustva na skupu u Bačkoj Palanci, gdje je Vučić oštro prokazao akciju "Oluja" kao genocidnu prema Srbima, To, uostalom, redovito radi svakog 4. kolovoza, ovoga osobito energično i gnjevno.
Pročitajte i ovo: Pupovac na meti 'ratnog patriotizma'Očito nikad neće doći do podudarnosti tumačenja te akcije u nacionalnim imaginarnijima. Za Hrvate će to uvijek biti legitimna vojno-policijska akcija kojom je uspostavljeno teritorijalno jedinstvo zemlje (uostalom kao Dalmatinac znam kako sam mukotrpno putovao iz Zagreba u zavičaj i kako je Dalmacija bila praktično odijeljena od sjeverne Hrvatske). Za Srbe će, pak, to uvijek biti akcija koja je dovela do masovnog egzodusa Srba.
Mislim da je teško očekivati od bilo kojeg lidera hrvatskih Srba da dođe na proslavu u Knin, pogotovo dok u njemu na taj dan defiliraju postrojbe veterana u crnim odorama, pjevajući "Juru i Bobana". Čak i legitimno izabrani hrvatske političke vlasti imaju problema s reagiranjem te agresivne gomile kojoj nitko nije dovoljno državotvoran, pa ni aktualni premijer Plenković, čelnik HDZ-a (da Mesića, Josipovića i Milanovića ni ne spominjem).
Navečer u HNK-u završna predstava Festivala svjetskog kazališta: Richard III. u izvedbi njemačkog kazališta Schaubuehne i režiji Thomasa Ostermeiera. Fascinantna predstava, čudesan glumački ansambl. Čestitke Dubravki Vrgoč i Ivici Buljanu koji su ovu predstavu doveli u Zagreb; na trenutak smo se osjetili kao kulturna metropola.
Nedjelja, 30. rujna
Slušam na N1 raspravu ginekologinje Jasenke Grujić Koračin, pobornice prava na izbor i predsjednice Hrvatskog pokreta za život i obitelj Katarine Kovačević, protivnice prava na pobačaj.
Protivnica pobačaja, naravno, stalno tvrdi kako je Hrvatska katolička zemlja. Zapanjuje me njezino nepoznavanje biologije, medicine, prava... Uzalud njoj svi racionalni argumenti. Dobro, neuka je, ali ne bi ništa drugačije ni da je umjesto gospođe Kovačević sjedio "obrazovani" Vice Batarelo. Fanatiziranost i ignorancija; nauk Katoličke crkve ima se provoditi nad svim građanima, bez obzira na to jesu li vjernici ili ne. Ma, kakav sekularizam?!
Zanimljivo, sve je veći broj ginekologa koji se u ime "priziva savjesti" odbijaju baviti prekidima trudnoće (dakle, nečim što je javno zdravstvo dužno pružati kao mogućnost, bar po postojećem zakonodavstvu). Sutra će tu biti i potpomognuta trudnoća, koju Crkva također ne odobrava. Nije mi jasno zašto takvi liječnici odabiru baš specijalizaciju iz ginekologije ako znaju da je dio te struke povezan s nečim što njihova "savjest" ne prihvaća?!
Pročitajte i ovo: Hrvatska: Religijsko nasrtanje na prava ženaDobro, kažu mnogi da ti s prizivom savjesti istodobno upućuju pacijentice na privatne klinike, u kojima i sami rade, čak su im i vlasnici, gdje se zahvat puno skuplje plaća i gdje očito ne postoji problem nečiste savjesti
Ponedjeljak, 1. listopada
Dan kad službeno stupa na snagu Istanbulska deklaracija o zaštiti žena od nasilja. Dok je u susjednim zemljama regije prihvaćena bez otpora (netko se ovdje zafrkavao da Bošnjacima nije bila sumnjiva jer dolazi iz Istanbula), u Hrvatskoj su tzv. konzervativci (predvođeni Katoličkom crkvom) pokrenuli strastvenu kampanju protiv prihvaćanja Deklaracije. Jer, kao, preko Deklaracije radikalni feministički krugovi infiltriraju rodnu ideologiju stranu hrvatskom nacionalnom biću.
Čak su protivnici Deklaracije u medijskim diskusijama pokušavali uvjeriti javnost kako Deklaracija potpuno briše prirodne granice među spolovima, pa će uskoro muškarci koji se osjećaju kao žene ulaziti u ženske separee u WC-ima. Na tom pitanju gotovo se raskolio vladajući HDZ, Plenkovićeva struja morala se osloniti na glasove SDP-a kako bi u Saboru progurala prihvaćanje Deklaracije. Radikalna desnica to poniženje Plenkoviću još nije oprostila.
Sukob još uvijek tinja, a Plenković je prisiljen stranačkoj desnici praviti permanentne ustupke kako bi je primirio. Mislim da je i glasanje hadezeovaca u prilog Mađarskoj nedavno u Evropskom parlamentu Plenkovićev ustupak toj desnici kojoj je Orban idol. Da nije bilo toga, teško da bi on dopustio glasanje protiv Merkeličinih kršćanskih demokrata, smanjujući sebi time rejting u Evropskoj pučkoj stranci.
Pročitajte i ovo: Istanbulska konvencija, crvena krpa za klerikalceNo, ono što će Deklaracija u prvi mah donijeti jest više dežurnih telefona za pomoć žrtvama nasilja, više sigurnih kuća za zaštitu. A hoće li i u svakodnevnom životu zaživjeti viši standardi ravnopravnosti te kažnjavanja i javne osude nasilja, teško je reći.
Jasno je samo da se vrlo konzervativna hrvatska Katolička crkva zapravo dubinski opire ideji ravnopravnosti; čak i njezini vrlo utjecajni teolozi pišu o "drugotnosti žena", čija je uloga prije svega vezana za materinstvo i kuću te da budu oslonac svome čovjeku. A u samoj crkvenoj hijerarhiji nezamislivo je da bi žene mogle dobiti istaknutiji status, postajati biskupi ili bar dobiti pravo služenja mise.
Objavljeni su rezultati makedonskog referenduma o imenu države. Vlada inzistira na podatku da je 95 posto izišlih na referendum podržalo prijedlog promjene imena. I kako je to lukavo i sugestivno formulirano "pristupanju države Evropskoj uniji i NATO-u". Dobro, vrata za NATO su im već otvorena, tu neće biti problema (jer Zapad se pribojava da bi Putin mogao penetrirati u taj prostor, ali dug je put do Evropske unije, pogotovo u sadašnjoj situaciji krize Unije i rasta ksenofobne desnice u svim zemljama Unije.
Pročitajte i ovo: Makedonija ide ka novim izborima?VMRO, pak, rezultat slavi kao pobjedu tumačeći malu izlaznost kao znak otpora bilo kakvom kompromisu oko imena. Eh, taj višak nacionalnog, točnije nacionalističkog ponosa, koji se pojavio sa zakašnjenjem u odnosu na druge balkanske državice, doveo ih je dio toga da im prijestolnica koju su šezdesetih planirali ponajbolji svjetski i jugoslavenski arhitekti i urbanisti nakon razdoblja VMRO-ove vlasti nalikuje na kitnjasti Diznilend.
Doista, koliko veze suvremeni Makedonci imaju genetske veze s antičkim Makedoncima?! Hm, doduše ni suvremeni Grci nemaju baš puno više.
Utorak, 2. listopada
Takozvana SMS afera se produbljuje. Nacional objavljuje danas kako je potpredsjednik HDZ-a i Sabora Milijan Brkić prije sedam godina s visoke policijske pozicije dilao informacije svodnicima i prostitutkama nad kojima je vođena istraga. Time je podignut intenzitet pritiska na Brkića, kojega mnogi doživljavaju kao predvodnika stranačke desnice s kojom je Plenković u sukobu.
Još prije je optužen kako su njemu bliski ljudi SMS-ovima obavještavali Franju Vargu, bivšeg policijskog službenika-kompjutoraša, optuženog za krivotvorenje SMS-ova koji su trebali poslužiti Zdravku Mamiću u obračunu s DORH-om.
Sve je to povezano s prosvjednim skupom desnice u Vukovaru, očito usmjerenom na potkopavanje Plenkovića i njegove politike suradnje s SDS-o Milorada Pupovca.
Iz arhive RSE – Velimir Visković: Ima za film o Gotovini, nema za 'Oluju'
Ako je to sve igra koju doista vodi Plenković, pokazuje se da on nije nimalo ni svilen ni anemičan, kako ga znaju ironizirati. "Briselski ćato" bogme zna jako dobro kako se vodi politika i kako se obračunava s protivnicima na Balkanu. Valja imati na umu da je preko svojih ljudi neutralizirao sve veteranske udruge, koje su odustale od podrške vukovarskom mitingu.
Manirom iskusnog pokeraša, Plenković hladno ne otkriva svoje karte, ne ulazi u otvoreni sukob. S jedva primjetljivim ironičnim osmjehom ravnodušno poručuje: "Mediji rade svoj posao; razgovarat ću s Brkićem".
Netko je duhovito primijetio na Facebooku kako sukobi u HDZ-u imaju sve odlike napetog trilera, čak i filma katastrofe, dok su oni u SDP-u mlaka modernistička zmešancija režirana sporo u stilu Bele Tarra.
Srijeda, 3. listopada
Brkić i dalje negira svaku svoju krivicu, "reciklaža starih vijesti", koju su izveli stari mediji. DORH i policija su prilično suzdržani, ne daju previše obavijesti. Ipak, prema medijskim informacijama, izgleda da je predmet došao do DORHA i tamo bio zaustavljen.
Nema sumnje da je Brkić u problemu, u najmanju ruku, karijera mu je upitna, čak i ako izbjegne sudski proces. Plenkoviću to omogućuje da ne ide s jakim iskazima u javnost, ne treba mu otvoreni sukob, govori mirno kako očekuje da će Brkić dokazati kako nije kriv; više od toga mu ne treba, pobunjena stranačka desnica s takvim liderom je nemoćna, nikakav vukovarski miting ne može joj pomoći.
Pročitajte i ovo: Šaškor: Hrvatska desnica traži vođuPremijer pred novinarima pobjednički demonstrira koliko je opušten. Govori sa superiornom ironijom, jednoj novinarki koja mu postavlja pitanje, odgovara daje "slatka", Naravno, novinari se bune, paternalizacija, dominacija, ironizacija, i to nad ženom. Nije to Plenkoviću trebalo. Vjerojatno bi on želio da se to tumači kao dobrohotna ironija, ali kad je izrečena iz pozicije moći, javnost takav čin s pravom percipira kao bahatost.
Poslijepodne govorim na promociji Rade Jarka. Zanimljiv roman "Suha palma". Jarak je obrazovanjem slikar, ali u zadnje vrijeme se potpuno prebacio u književnost, objavio je ukupno čak dvadesetak knjiga, od toga čak dvanaest romana, a tek mu je pedeset.
Najnoviji roman obuhvaća povijest jedne dubrovačke ljubavi koja započinje i naprasno se prekida u pedesetim godinama prošlog stoljeća; potom protagonisti lutaju svijetom prolazeći razne avanture. Susreću se ponovo u osamdesetima u Dubrovniku.
I kad se čini da će roman završiti happy endom, ponovo dolazi do raskida i protagonisti se ponovo raspu svijetom. Komplicirana, ali brižljivo organizirana kompozicija. Jake strasti, istraživanje mutnih strana seksualnosti, privlačnost avanture, jarke boje; dok sam čitao nametale su mi se usporedbe s magijskim realizmom i Almodovarovim filmovima.
Četvrtak, 4. listopada
I dalje se nastavlja kriminalna priča oko zataškavanja afere s visokom prostitucijom u kojoj su s jedne strane kao davateljice usluga sudjelovale zagrebačke posvuduše, starletice i manekenkice, a s druge strane stupovi novohrvatskog društva: među korisnicima usluga spominju se utjecajni političari, tajkuni, sportaši, menadžeri, liječnici čak i suci. Više-manje je nesumnjivo da je netko s visoke policijske razine sabotirao istragu i upozorio involvirane.
S druge strane, sudstvo je onemogućavanjem prisustva javnosti spriječilo da se dozna naličje života aktualne poslovne, političke i estradne elite. Nekolicina aktera iz redova davatelja/ica usluga kažnjena je uvjetnim kaznama i povratom financijskih sredstava, zapravo smiješnima s obzirom na cijenu usluga koje su naplaćivane. Pojeo vuk magare.
Danas novoizabrani glavni državni odvjetnik Dražen Jelinić izvještava novinare da je čitav predmet nestao iz arhive. A u samom sudskom postupku oni svjedoci na temelju čijih se izjava krenulo u postupanje, svoje izjave nisu ponovili.
Jelinić obećaje ponovno pokretanje istrage i ustanovljavanje kako je došlo do uklanjanja predmeta iz DORH-ove arhive. Nisam baš siguran, poznavajući spregu našeg pravosuđa s politikom. Jer cijeli je slučaj isplivao u trenutku kad se vode frakcijske borbe u HDZ-u. Budući da je već dosadašnjim otkrićima Brkić pritisnut, pitanje je hoće li oni koji vode igru odlučiti da ga se dokraja zgazi. I da li bi to destabiliziralo stranku? Nije li korisnije imati u stranki pacificiranog Brkića nego otvorenog neprijatelja jakim uporištem u stranačkoj bazi, koju je on zadnjih godina čeličnom rukom organizirao i nadzirao.
Naravno, sve to do zla boga zaudara, dno dna, ali to je vođenje politike na hrvatski način.
U 14 sati odlazim na HTV, nastupam na četvrtom programu; urednik Denis Latin me pozvao na razgovor o hrvatskoj Wikipediji. Već godinama se, naime, u medijima pojavljuju članci s upozorenjima kako su tekstovi u hrvatskoj verziji te svima dostupne internetske enciklopedije duboko ideologizirani, čak otvoreno ustašofilni.
Leksikografija je moja profesija, od svoje dvadeset i pete urednik sam u Leksikografskom zavodu; bio sam glavni urednik Krležijane i Hrvatske književne enciklopedije, u uredničkim kolegijima Enciklopedije Jugoslavije, Hrvatske i Filmske enciklopedije. Reklo bi se prekaljeni enciklopedičar.
S jedne strane, pojava Wikipedije me rastužuje, jer klasična, papirnata enciklopedistika, gubi bitku i u nas i u svijetu; postupno se gase kuće koje su desetljećima, čak i stoljećima izdavale enciklopedije.
S druge strane, zapravo živimo u doba kad enciklopedički duh trijumfira: cijeli je internet jedna golema univerzalna enciklopedija. U početku je Wikipedija zaostajala za klasičnim papirnatim enciklopedijama, koje su se u međuvremenu pokušavale više ili manje uspješno prilagoditi novom dobu. Ideja da sami korisnici volonterski pišu enciklopedijske tekstove te izostanak temeljite redakture u početnoj su fazi ozbiljno hendikepirali Wikipediju.
Danas, međutim, engleska ili njemačka verzija Wikipedije kvalitetom tekstova, koje pišu vrhunski autoriteti, ozbiljno konkurira klasičnim enciklopedijama, a ažurnošću, količinom informacija i različitim oblicima ekstenzija, daleko ih nadmašuje.
"Engleska ili njemačka verzija Wikipedije obiluje kvalitetom tekstova."
Hrvatsko izdanje, međutim, još uvijek boluje od početničkih bolesti. Činjenica je i inače da je na internetu u nas djeluje dosta jaka ekipa desničarskih entuzijasta, nerijetko ustašofilno orijentiranih. Njihovo se djelovanje još uvijek jako osjeća u hrvatskom izdanju Wikipedije, iako se vremenom situacija unekoliko poboljšala.
U toku jutra sam, pripremajući se za emisiju iščitavao hrvatsku Wikipediju, posebno članke koji bi mogli biti izloženi ideologizaciji. Da, ne zatrpavam ovaj dnevnik primjerima donijet ću samo glave dva članka, o antipodnim ličnostima hrvatske povijesti dvadesetoga stoljeća.
Dakle, u našoj Wikipediji je Ante Pavelić "hrvatski političar i odvjetnik, vođa i osnivač Ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske", a Josip Broz Tito je "hrvatski i jugoslavenski političar, revolucionar, državnik i komunistički vođa. Trinaesti na listi najvećih zločinaca 20. stoljeća odgovoran za smrt 570.000 ljudi, uglavnom političkih protivnika".
Kad bi bar bili potpisani autori ovih članaka pa da znamo kome je to Pavelić političar i odvjetnika, nipošto fašistički vođa, diktator i ratni zločinac.
Pročitajte i ovo: Markovina: Bojim se premještanja grobova ustaških vođa u BiHDa ne spominjem članak o šefu svih koncentracijskih logora u NDH Vjekoslavu Maksu Luburiću, koji je posve neenciklopedičnim, zapravo literarno-apologetskim, stilom predstavljen kao junački viteški borac za Hrvatsku.
Ne treba hrvatsko izdanje svesti isključivo na tih nekoliko ekstremističkih profašističkih natuknica, ali one amblematično upućuju na svjetonazorsku fanatiziranost dijela tekstopisaca i administratora ove virtualne enciklopedije.
Šteta, velika šteta, što je tako kontaminirana grandiozna prosvjetiteljska ideja svima dostupne enciklopedije. Da se bar autori više oslone na elektronsko izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koje je također prisutno na internetu.
Petak, 5. listopada
Jutro je, sređujem ovaj dnevnik iščekujući poziv iz redakcije Radija Slobodna Evropa, da snimimo ovo što sam pisao protekli tjedan. Slušam na TV-u i dalje trakavicu o Brkiću i Plenkoviću, o vukovarskom mitingu, krizi u Uljaniku, o tome kako se sastajao i s kojim namjerama hrvatski ministar financija Marić sa svojim bivšim poslodavcem Todorićem...
U mislima se već pripremam za put u Podgoricu. Sedamsto i pedeset kilometara. Obično putujem automobilom, minimum deset sati vožnje. Sa zastojima na granici, pauzama za jelo i kavu, bar dvanaest, u ljetnim gužvama i petnaest. Nema izravne avionske linije iz Zagreba. Ili iz Ljubljane, ili preko Beograda. Obično dođem na cilj mrtav umoran i ukočen. A molim Boga da me na crnogorskim cestama ne uhvati magla i kiša, da ne naletim na odrone. I na neizbježne prometne patrole svakih tridesetak kilometara.
Odlučio sam, ovaj put idem autobusom. Petnaest sati vožnje, ali bar mogu čitati, surfati internetom, čak pomalo i odspavati. Neću bar zaspati umoran za volanom. Imam nekakav dodatni osjećaj odgovornosti. Naime, nedavno sam postao otac. Da, s 67 godina, znam da se čudite. Pa, dobro, čudite se!
Meni je sve to prekrasno: već preko tri godine sam s Bojanom, lijepom, mladom, pametnom ženom, talentiranom dramskom spisateljicom. Ljubav ponekad ima čudne putove, nema pravila; kad se pojavi, treba je njegovati. Sad nam je došla Ada. Koliko je hrabro u ovim godinama imati djecu, svoje četvrto dijete?!
Svjestan sam svoje dobi, ali tješi me priča koju mi je Duško Ljuština ispričao: - Kad je moj šef u Kerempuhu Fadil Hadžić u otprilike tvojoj dobi dobio dijete, govorio mi je "samo da doživim da krene u školu". Na kraju je doživio i da dijete završi fakultet!
Optimist sam, uostalom, još nisam nadmašio svoga djeda Matu koji je svoje sedmo dijete, sina, dobio u sedamdesetoj, i napustio ovaj svijet u osamdeset i osmoj.
U svakom slučaju, sad živim između Zagreba i Podgorice. Svoje boravke u Zagreb pokušavam iskoristiti da ostavim trag u zagrebačkom kulturnom životu: prošli tjedan organizirao sam komemoracije svojim nedavno preminulim prijateljima Nedjeljku Fabriju i Vesni Krmpotić; pripremio za tisak zadnji ovogodišnji svezak časopisa Književna republika, koji godinama uređujem; nekoliko puta sam nastupio u raznim televizijskim i radijskim emisijama.
Podgorica
Sad se radujem to ću se uskoro ponovo povući u podgoričku privatnost sa svojim djevojkama: Bojanom i Adom. Znam, sad bi Bojana rekla: - A Tinu si zaboravio? Tina je naš psić; ma, kako bih Tinu zaboravio, moja treća podgorička đevojka.
U Podgorici živimo baš povučeno, izlazimo u šetnju, ponekad do nekog od obližnjih kafića. No, dobro, nismo baš čudaci, osamljeni osobenjaci. Komunicirat ću s prijateljima preko Facebooka (FB). Mnogi kažu da društvene mreže potiču trivijalnost. Ne bih rekao, sve ovisi o tome kako im pristupate, što objavljujete, kakve ste FB frendove odabrali.
Meni je FB važan ne samo zbog komunikacije s prijateljima, nego i profesionalno. Recimo, u potpunosti mi zamjenjuje suradnju u novinama, utoliko prije što osiromašene redakcije plaćaju nikakve ili mizerne honorare. Zašto bih pisao badava za neke novine koje čita desetak tisuća ljudi, ako moj profil prati jednak broj čitatelja?
I, evo, možda se sretnemo na FB, pozdravljam vas, dragi moji, i odjavljujem se!