Faruk Kajtaz, mostarski novinar, dobitnik nagrade za najbolju radio emisiju u BiH 1999, kao producent osvojio je nagradu "Davorin" - najbolji CD etno muzike Mostar Sevdah Reunion. Trenutačno je urednik portala StarMo.ba.
Dnevnik je počeo pisati na dan kada se u Mostaru obilježavala godišnjica smrti Alekse Šantića, najvećeg pjesnika grada na Neretvi. U svojim dnevničkim zapisima progovara o odnosima u Mostaru, od političkih do kulturnih, te pokušava naći odgovor na pitanje zašto je sve više žutila u bosanskoherecegovačkim medijima.
Subota, 2. februar
Danas se obilježava godišnjica smrti najpoznatijeg mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Njegova bista, koja je za vrijeme rata minirana i bačena u rijeku Neretvu odavno je vraćena na svoje mjesto. Na njenu vjernu repliku danas su postavljeni vijenci.
Nikako se ne mogu oteti utisku, kako je Mostar ipak zaboravio svog pjesnika, koji mu je poklonio svoje najbolje stihove. Čak se i programi obilježavanja godišnjice smrti Šantića, organiziraju od strane dva srpska kulturna društva Prosvjeta i bez zvanične gradske manifestacije.
Mostar je tako pokazao kako nema kraja podjelama, pa čak ni u okvirima jedne nacionalne zajednice. Pitam se šta bi na to rekao pjesnik Šantić?
Da ne bude zabune, dvije Prosvjete su svoj centralni program zakazale u isto vrijeme. Šantićev spomenik stoji kao da je sve isto kao prije, a dobro znamo da nije.
Subota je dan kada idem u sedmičnu nabavku. Nigdje se kao u prodajnim centrima ne osjeti ekonomska kriza. U korpama i kolicima je samo ono osnovno – luksuza nema. Vrijeme lažnog izobilja je prošlost. Nekada smo imali novaca, ali nismo imali prodajnih centara. Danas iza imamo centre, ali nemamo novca.
Nedjelja, 3. februar
Web portal Starmo.ba koga uređujem, svojevremeno je prvi objavio da će stari mostarski hotel Mostar biti srušen. Ta informacija, u koju mnogi nisu vjerovali pokazala se kao tačna.
Na mjestu nekadašnjeg hotela, koji je prije rata mnogo značio Mostarcima sada je samo gomila kamenja i građevinskog otpada. Na Facebook-u vrije od komentara, dok se u javnosti Mostara glasno šuti.
Zgrada hotela šaptom je pala i nikom ništa, baš kao što je svojevremno sa lica zemlje zbrisan arhitektonski biser Zlatka Ugljena – hotel Ruža. Psi laju - karavani prolaze.
Nedjeljom idem na ručak kod roditelja. Majka je opet pripremila nešto što miriše na djetinjstvo i tradicionalnu mostarsku kuhinju, koja polako nestaje. Za ručkom razgovaramo o svemu, najviše o rodbini u dalekom svijetu, koju je rat rasuo od Skandinavije do Amerike. Dotičemo se i politike, ali ubrzo odustajemo.
Ipak ne treba kvariti ugođaj maminog nedjeljnog ručka.
Ponedjeljak, 4. februar
Kriza kao da nema kraja.
Dok međunarodni pregovarači pozivaju na kompromis, SDA i HDZ ne pomišljaju niti za milimetar odstupiti. U međuvremenu, gradske insitucije propadaju. Jedna od javnih kuhinja, tako je ovih dana pozvala na prikupljanje hrane, kako bi mogla nahraniti sve one koji dolaze u tu socijalnu ustanovu. Odaziv je dobar.
Negdje u gradu me zatjče vijest da je poznati mostarski kipar, Florijan Mićković grubo napadnut i povrijeđen, samo zato jer se, kako kaže, raspitivao za razloge rušenja hotela Mostar. Napasti starca od 78 godina i polomiti mu palac, e to mora da je velika hrabrost.
Utorak, 5. februar
Uz prvu jutarnju kafu listam dnevne novine. Sa stranica vrište boldirani naslovi o ovoj ili onoj aferi. Prosto je nevjerovatno koliko su ovdašnji mediji „požutjeli“. Politička opredjeljenost novina i medija je nešto što se izgleda u BiH - podrazumjeva. Pravo novinarstvo se izgubilo. Kriza nije samo ekonomska, već i duboko moralna.
Samo zadnjih par godina u Mostaru je ugašeno nekoliko medija, grad više nema lokalne televizije, dok nekoliko radio stanica uglavnom emitora kratki info program uz dosta muzike.
Medijski mrak u Mostaru najviše odgovara političarima i interesnim grupama, koje sada mogu doslovno raditi šta ih je volja. Samo je još internet posljednje utočište za one koji traže više od pažljivo upakovanih informacija.
Iako nisam pobornik teorija zavjere, duboko sam ubjeđen da se mostarski medijski mrak nije dogodio slučajno.
Srijeda, 6. februar
Tetarske kuće jedan su od očitijih primjera. Odnedavno imamo čak i dva Teatra mladih.
Narodno pozorište iz Mostara, objavilo je danas uspostavljenje saradnje sa jednom pozorišnom kućom iz dalekog ruskog Sibira. Događaj je to vrijedan pažnje, pa i respekta, ali tjera na razmišljanje.
Ukoliko se teatarske kuće iz Mostara mogu dogovoriti o saradnji sa kolegama u dalekom Sibiru, šta ih spriječava da sličan korak naprave u Mostaru?
Zašto nema sličnog memoranduma o saradnji između Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta.
Nije valjda da je daleki Sibir bliži od rastojanja između dvije obale Neretve?
Četvrtak, 7. februar
Dan je sunčan i ljep, gotovo pa proljetni. Sušta suprotnost onome što se dogodilo prije godinu dana, kada je grad doslovno okovan i paralisan nezapamćeno golemim snijegom.
Najhrabriji čak i sjede u baštama ispred kafića. Ispijanje kafe na zubatom suncu jedna je od tradicija u Mostaru i definitivno je bolje od gaženja visokog snijega.
U gradskoj upravi je danas svečano. Slavi se „Svjetski dan izbora“ i to u gradu u kome posljednih lokalnih izbora zbog neslaganja oko Statuta nije niti bilo!
Čovjek ne zna da li bi se smijao ili plakao?
Petak 8.februar
Glavna tema u gradu je još jedan politički obračun oko Mostara na jednoj od ovdašnjih televizija.
Krug ljudi u kome se krećem je šokiran niskim nivom rasprave, koja je priličnija kafanskoj atmosferi, od pokušaja da se nešto suvislo kaže o razlozima mostarske krize i mogućem izlazu.
Još jednom se svi skupa pitamo: Ko nas to sve predstavlja i zašto nas lažu? Ima li sa ovakvim političarima uopšte bilo kakve budućnosti i jesu li stvari otišle predaleko?
Nastojim misliti pozitivno i nadam se da građani ipak sve ovo bilježe i pamte. Izbori, ako ih u Mostaru uopšte bude, zad nja su nada da se nešto može promjeniti.
Krik građana sa juga čuje se do neba!
Dnevnik je počeo pisati na dan kada se u Mostaru obilježavala godišnjica smrti Alekse Šantića, najvećeg pjesnika grada na Neretvi. U svojim dnevničkim zapisima progovara o odnosima u Mostaru, od političkih do kulturnih, te pokušava naći odgovor na pitanje zašto je sve više žutila u bosanskoherecegovačkim medijima.
Subota, 2. februar
Danas se obilježava godišnjica smrti najpoznatijeg mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Njegova bista, koja je za vrijeme rata minirana i bačena u rijeku Neretvu odavno je vraćena na svoje mjesto. Na njenu vjernu repliku danas su postavljeni vijenci.
Nikako se ne mogu oteti utisku, kako je Mostar ipak zaboravio svog pjesnika, koji mu je poklonio svoje najbolje stihove. Čak se i programi obilježavanja godišnjice smrti Šantića, organiziraju od strane dva srpska kulturna društva Prosvjeta i bez zvanične gradske manifestacije.
Mostar je tako pokazao kako nema kraja podjelama, pa čak ni u okvirima jedne nacionalne zajednice. Pitam se šta bi na to rekao pjesnik Šantić?
Da ne bude zabune, dvije Prosvjete su svoj centralni program zakazale u isto vrijeme. Šantićev spomenik stoji kao da je sve isto kao prije, a dobro znamo da nije.
Subota je dan kada idem u sedmičnu nabavku. Nigdje se kao u prodajnim centrima ne osjeti ekonomska kriza. U korpama i kolicima je samo ono osnovno – luksuza nema. Vrijeme lažnog izobilja je prošlost. Nekada smo imali novaca, ali nismo imali prodajnih centara. Danas iza imamo centre, ali nemamo novca.
Nedjelja, 3. februar
Web portal Starmo.ba koga uređujem, svojevremeno je prvi objavio da će stari mostarski hotel Mostar biti srušen. Ta informacija, u koju mnogi nisu vjerovali pokazala se kao tačna.
Na mjestu nekadašnjeg hotela, koji je prije rata mnogo značio Mostarcima sada je samo gomila kamenja i građevinskog otpada. Na Facebook-u vrije od komentara, dok se u javnosti Mostara glasno šuti.
Zgrada hotela šaptom je pala i nikom ništa, baš kao što je svojevremno sa lica zemlje zbrisan arhitektonski biser Zlatka Ugljena – hotel Ruža. Psi laju - karavani prolaze.
Nedjeljom idem na ručak kod roditelja. Majka je opet pripremila nešto što miriše na djetinjstvo i tradicionalnu mostarsku kuhinju, koja polako nestaje. Za ručkom razgovaramo o svemu, najviše o rodbini u dalekom svijetu, koju je rat rasuo od Skandinavije do Amerike. Dotičemo se i politike, ali ubrzo odustajemo.
Ipak ne treba kvariti ugođaj maminog nedjeljnog ručka.
Ponedjeljak, 4. februar
Mostar, januar 2013.
Mostar je grad u kome je logika odavno nepoznat pojam. Politička kriza oko novog Statuta je na vrhuncu. Gradsko vijeće je u blokadi , ključni politički igrači imaju potpuno različite prijedloge, a odnedavno grad i zvanično bez budžeta.Kriza kao da nema kraja.
Dok međunarodni pregovarači pozivaju na kompromis, SDA i HDZ ne pomišljaju niti za milimetar odstupiti. U međuvremenu, gradske insitucije propadaju. Jedna od javnih kuhinja, tako je ovih dana pozvala na prikupljanje hrane, kako bi mogla nahraniti sve one koji dolaze u tu socijalnu ustanovu. Odaziv je dobar.
Negdje u gradu me zatjče vijest da je poznati mostarski kipar, Florijan Mićković grubo napadnut i povrijeđen, samo zato jer se, kako kaže, raspitivao za razloge rušenja hotela Mostar. Napasti starca od 78 godina i polomiti mu palac, e to mora da je velika hrabrost.
Utorak, 5. februar
Uz prvu jutarnju kafu listam dnevne novine. Sa stranica vrište boldirani naslovi o ovoj ili onoj aferi. Prosto je nevjerovatno koliko su ovdašnji mediji „požutjeli“. Politička opredjeljenost novina i medija je nešto što se izgleda u BiH - podrazumjeva. Pravo novinarstvo se izgubilo. Kriza nije samo ekonomska, već i duboko moralna.
Samo zadnjih par godina u Mostaru je ugašeno nekoliko medija, grad više nema lokalne televizije, dok nekoliko radio stanica uglavnom emitora kratki info program uz dosta muzike.
Medijski mrak u Mostaru najviše odgovara političarima i interesnim grupama, koje sada mogu doslovno raditi šta ih je volja. Samo je još internet posljednje utočište za one koji traže više od pažljivo upakovanih informacija.
Iako nisam pobornik teorija zavjere, duboko sam ubjeđen da se mostarski medijski mrak nije dogodio slučajno.
Srijeda, 6. februar
Mostar, januar 2013.
U Mostaru su podjele stvar kontinuiteta. Sve ovdje ima svoju sliku i priliku. I kultura nije ostala imuna. Dapače, ona je prva, uz škole detaljno razdvojena.Tetarske kuće jedan su od očitijih primjera. Odnedavno imamo čak i dva Teatra mladih.
Narodno pozorište iz Mostara, objavilo je danas uspostavljenje saradnje sa jednom pozorišnom kućom iz dalekog ruskog Sibira. Događaj je to vrijedan pažnje, pa i respekta, ali tjera na razmišljanje.
Ukoliko se teatarske kuće iz Mostara mogu dogovoriti o saradnji sa kolegama u dalekom Sibiru, šta ih spriječava da sličan korak naprave u Mostaru?
Zašto nema sličnog memoranduma o saradnji između Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta.
Nije valjda da je daleki Sibir bliži od rastojanja između dvije obale Neretve?
Četvrtak, 7. februar
Dan je sunčan i ljep, gotovo pa proljetni. Sušta suprotnost onome što se dogodilo prije godinu dana, kada je grad doslovno okovan i paralisan nezapamćeno golemim snijegom.
Najhrabriji čak i sjede u baštama ispred kafića. Ispijanje kafe na zubatom suncu jedna je od tradicija u Mostaru i definitivno je bolje od gaženja visokog snijega.
U gradskoj upravi je danas svečano. Slavi se „Svjetski dan izbora“ i to u gradu u kome posljednih lokalnih izbora zbog neslaganja oko Statuta nije niti bilo!
Čovjek ne zna da li bi se smijao ili plakao?
Petak 8.februar
Glavna tema u gradu je još jedan politički obračun oko Mostara na jednoj od ovdašnjih televizija.
Krug ljudi u kome se krećem je šokiran niskim nivom rasprave, koja je priličnija kafanskoj atmosferi, od pokušaja da se nešto suvislo kaže o razlozima mostarske krize i mogućem izlazu.
Još jednom se svi skupa pitamo: Ko nas to sve predstavlja i zašto nas lažu? Ima li sa ovakvim političarima uopšte bilo kakve budućnosti i jesu li stvari otišle predaleko?
Nastojim misliti pozitivno i nadam se da građani ipak sve ovo bilježe i pamte. Izbori, ako ih u Mostaru uopšte bude, zad nja su nada da se nešto može promjeniti.
Krik građana sa juga čuje se do neba!