(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Tanja Šljivar je dramska spisateljica iz Banjaluke. Živi i radi između Bosne i Hercegovine, Srbije i Njemačke. Interesuje je pisanje tekstova za različite medije – od filma, preko pozorišta do izvedbe. Osvojila je nekoliko značajnih regionalnih nagrada za dramsko stvaralaštvo, između ostalog, Sterijinu nagradu za tekst Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali.
Subota, 18. avgust
Juče uveče, nakon cjelodnevnog putovanja kombijem preko Romanije, i dalje preko Drine, sam se vratila iz Sarajeva u Beograd. Na Sarajevo Film Festivalu, koleginice i kolege sretala sam na svakih pet metara po gradu i gotovo jedino pitanje koje smo postavljali jedni drugima bilo je – šta radiš trenutno?
I to pitanje nije bilo mišljeno kao small talk – kao šta radim ovih dana, šta sam lijepo pogledala na Festivalu, nego je bilo kapitalističko-egzistencijalističko pitanje koje je zapravo značilo: na kojem projektu radim ili koje je najpreciznije moguće u mojoj glavi značilo: na kojem projektu se autoeksploatišem, me eksploatišu, za koji projekat još uvijek čekam novac, za koji projekat su me potplatili, koju dramu i/ili scenarij nisam prodala, pa ću morati da napišem tri nova teksta itd...
Vaš browser nepodržava HTML5
Dobre vibracije Sarajevo Film Festivala
Skoro dvosedmično odsustvovanje u mom mikrokosmosu – u mom stanu i na mom tijelu ostavilo je neke tragove. Biljke su bile na granici isušivanja, moljci koji su zaprašivani tik pred moj odlazak su i dalje tu, odjeća i suđe su upravo zbog tog zaprašivanja razbacani svuda po stanu, pa djeluje kao da sam se tek uselila, a vješalica za peškire otpala je sa vrata u kupatilu; nadalje hormonalni disbalans prouzrokuje, sada mi se čini, beskonačno odlaganje menstruacije – praktično sam 20 dana u PMS-u.
Subota je dakle bila sačinjena iz banalnosti – kupovine namirnica, obroka u ekspres restoranu, mikro-raspadanja u stanu, i dogovora za veče.
Naći ću se sa prijateljima na DJ setu u galeriji U10. Većina nas je u tridesetim, većina je single, većinom smo freelanceri. Ono što je našim roditeljima u socijalizmu bilo omogućeno i samorazumljivo – stalan posao i dugo trajanje ljubavnih odnosa i veza – za nas su uglavnom floskule koje ironizujemo.
Na SFF-u sam gledala pretpremijeru prve tri epizode serije Jutro će promeniti sve autora Vladimira Tagića, Gorana Stankovića i Milice Tomović – koja govori upravo o tom fenomenu – kako je moja generacija, danas u tridesetim, odjednom ponovo zaglavljena u nesigurnostima, problemima i matricama ponašanja tinejdžerskog doba.
Vaš browser nepodržava HTML5
SFF: Dobra godina za dokumentarce
Nedjelja, 19. avgust
Probudila sam se sa migrenom, još jednom posljedicom hormonalnog disbalansa, pa sam u krevetu doručkovala, pila kafu i gledala seriju. Prilično intimna priroda mog jučerašnjeg dnevničkog unosa navela me je da se sjetim jedinog perioda u kom sam pisala sopstveni dnevnik – petog, šestog i sedmog razreda osnovne škole. Kakve informacije autor/-ka dnevničkog zapisa unosi, i da li je adresat unosa stvarno samo knjižica, niz praznih šarenih mirišljavih stranica - "dnevnik" – kao što bi formulacija "dragi dnevniče" htjela da implicira?
Naravno da ne, zapravo dnevnik je, u velikoj većini slučajeva usmjeravanje, oblikovanje pa i uljepšavanje sopstvenih postupaka, života i stavova – e da bi pravi adresat – simpatija, roditelj, supružnik, sestra, brat – primio tu i takvu poruku, jednom kada malu bravicu na kičastim koricama dnevnika razbije ili otključa.
Milica Tomović je došla kod mene oko 15h – opet smo jele hranu iz ekspres restorana – i radile smo nekoliko sati na tritmentu za film "Kelti" – koji će biti njen cjelovečernji debi. 1993. godina u Beogradu, u sred ratova koji prate disoluciju Jugoslavije, i maskenbal-proslava jednog dječijeg rođendana – na kojoj se skupe tri sulude generacije jedne porodice je tema kojom se nas dvije bavimo od početka ove godine.
Surfanje po regionalnim portalima samo izaziva depresiju – mislim o knjizi Depression: A Public Feeling autorke Ann Cvetkovich – u kojoj se depresija opisuje kao kolektivni osjećaj beznađa izazvan između ostalog i političkom situacijom u zemlji. "Patriotski" kamp za omladince na Zlatiboru, Kosovo, i sramni prijedlog za reviziju izvještaja o Srebrenici čine da ne znam zapravo u kojoj godini se nalazim – da li je ovo 2018. ili je 1993. o kojoj pišemo Milica i ja?
Vaš browser nepodržava HTML5
Iza rampe zatvorenog paramilitarnog kampa na Zlatiboru
Ponedjeljak, 20. avgust
Književnica Tanja Stupar Trifunović izbačena je, bez objašnjenja ili obrazloženja, iz programa Kočićevog zbora zato što se nekome iz banjalučke Gradske uprave nije dopala njena pjesma, naslovna iz zbirke Razmnožavanje domaćih životinja. Neodgovorna odluka organizatora, samo govori o amaterizaciji i vulgarizaciji kulturne scene u Banjaluci i, generalno, u BiH.
Uveče sam išla do Pecikoze i Trave – i njemu sam pomagala oko scenarija za kratki film Indijanac koji snima krajem septembra. U međuvremenu, svi imamo iste probleme – alergije, moljce po kućama, bol u donjem dijelu leđa, neizvjesnu finansijsku situaciju. Kraj ljeta sa visokim temperaturama u Beogradu, čini evolutivne slabe tačke na tijelima i civilizacijske, patrijarhalne i tržišne pritiske još težim nego inače.
Kada sam bila tinejdžerka ovaj datum mi je nekoliko godina za redom bio najvažniji i najsrećniji u godini. Čini se da su milioni godina prošli od tad.
Utorak, 21. avgust
Milica i ja smo danas uspjele da radimo skoro cijeli dan. Prešle smo više od pola tritmenta na engleskom, koji sada treba skraćivati.
Veče sam provela u Lozničkoj, u novom baru koji se preselio prekoputa starog. Bila sam sa glumicom Milicom Stefanović, pričale smo nekoliko sati o ljubavi. Ona je rekla: Izgradnja veze je surova stvar. Srela sam i V.B. sa kojom se godinu dana dogovaram za kafu, napokon ćemo se vidjeti u četvrtak.
Srijeda, 22. avgust
Danas radim sama od kuće. Mejlovi, fini rad na završenim tekstovima sa prevoditeljicama, agentima i lektorima, prijave na rezidencije – pokušaj planiranja iduće sezone. I dalje sam preumorna i u nekom trajnom burn out-u da bih ozbiljnije razmatrala prijave na doktorate i ponovno preseljenje, ali želim imati opciju odlaska iz Beograda na nekoliko mjeseci svake godine, da bih u drugačijim okruženjima i uvjetima rada pisala.
Uveče sam sa Bojanom Đorđevom i Milicom S. išla u Magacin u Kraljevića Marka na predavanje o feminističkoj pornografiji. Puštena su dva filma, koja su moderatorke Sara Held i Silvija Sadžinski predočile kao krajnje tačke na liniji onoga što bi moglo da se naziva kvir-feministički-subverzivni porno film. Najzanimljiviji dio večeri (pored zabave iskustva kolektivnog gledanja porno filma) je bila rasprava nakon projekcije – nikada neću izgubiti interes za ljude i stvari koje govore.
Ilustrativna fotografija
Privlačnost normativnih tijela je, svakako, proizvedena, prevashodno vizuelnim sadržajima koje konzumiramo i kojima smo okruženi, želje su kulturološki usmjerene, ali teško da bih Džona Votersa, kog obožavam, ikome predložila kao pornografski materijal, a prvi prikazani film Tour de Pants izgleda kao da je neki rani Voters, ili student režije koji ga imitira.
Četvrtak, 23. avgust
Kupujem i čitam uz kafu novi broj Vremena. Često mi se čini da uvijek čitam jedan te isti broj ovog nedjeljnika, jer se nažalost u Srbiji u posljednjih šest godina glavna tema nije promijenila. Novinarke i novinari Vremena zaista se iz broja u broj trude da pruže kritički uvid u razne problematične segmente ove šestogodišnje vladavine jednog čovjeka, a na kraju mi ipak članci o Putinu na svadbi austrijske ministarke spoljnih poslova Karin Kajsl, sa sve kozačkim horom i priča o usponu 21-godišnje uskoro-milijarderke Kajli Džener, čine ovu kafu malo veselijom nego što se na početku činilo.
Danas je u dodatku KUN u Oslobođenju izašao još jedan moj intervju o neuspjelom pokušaju prijavljivanja na mjesto docentice na banjalučkoj Akademiji umjetnosti.
Uveče sam opet u Lozničkoj – i sa Vesnom Bjedov pričam o hormonima, stanjima naših tijela izrabljenih u kapitalizmu, patrijarhatu, Beogradu na vodi i serijama Handmaid's Tale i Top of the Lake. Prvu smo na kraju okarakterisale samo kao reprezentaciju podčinjavanja žena, dok su u drugoj kodovi muževnosti i ženstvenosti suptilno i ingeniozno zamijenjeni.
Petak, 24. avgust
Danas ću ponovo da radim od kuće – da se prijavljujem na rezidencije i završavam pojmovnik drame Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, u kom za američki časopis Mercurian, gdje će drama u prevodu Cory Tamler i Željka Maksimovića na jesen biti objavljena, pokušavam objasniti lokalizme, toponime, pop-kulturne reference i upotrebu slenga iz ove drame.
Dogovor za veče još nisam napravila. Pretpostavljam da ću ići na neki film, pa na piće. Još malo pa će ljeto prestati da nam testira izdržljivost, strpljenje, otpornost na alergije i visoke temperature. Još malo pa će septembar – put u Portugal, Bitef, nova pozorišna sezona i malo više volje za odlazak na jogu i plivanje, za ustajanje iz kreveta uopšte.