Ovosedmični dnevnik je vodila Svjetlana Topalić, novinarka i urednica na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine (BHRT).
Subota, 28. januar
Nakon užasno naporne sedmice, osvanuo je predivan prvi dan vikenda. Koristim svaku priliku za malo svježeg vazduha, samim tim i odlazak za planinu. Na Ravnoj planini, na neka dva kilometra od Pala, sve vrvi od ljudi. Najljepše je gledati dječicu koja uče da skijaju i njihove obraščiće zarumenjene od zime.
Obećala sam sebi milion puta da neću gledati informativne emisije tokom slobodnog vikenda. No, svaki put se prevarim... tako i večeras čujem o nekoj novoj apelaciji koja se navodno sprema za Ustavni sud BiH, ovaj put o ukidanju naziva Republika Srpska. Prosto ne mogu da vjerujem dokle sežu političke igre i šta se građani svega naslušaju. Što je najgore, bojim se da u to i povjeruju. Samo se bespotreban nemir unosi u ovo ionako ojađeno društvo.
Veče provodim u krugu svoje porodice, za koju ponekad imam tako malo vremena. Ipak je porodično okruženje nešto što nikad ne bih mijenjala i što i u ovom nemirnom vremenu donosi sreću, mir i spokoj. Jednostavno se osjećate – voljenim.
Nedjelja, 29. januar
Nedjeljno jutro je neizbježno rezervisano za kafice sa prijateljima, i to onim rijetkim koje ne stignem ni da vidim tokom radne sedmice. Onim ljudima koji nemaju dodirnih tačaka sa mojim poslom i sa kojim možete da se dobro ismijete ili isplačete – zavisno od toga šta vam u kom trenutku treba i odgovara.
Međutim, uprkos slobodnom danu, moram popodne na posao. Treba pripremiti plan za sutra, sakupiti događaje i teme koje bi se trebale raditi. Prvo što me dočekuje je štrajk glađu radnika Željezare... Pomislim kako se sreća običnog građanina svela na to da ima plaćen posao, kakav-takav. O nekim uslovima, boljoj ponudi ili ičemu sličnom samo rijetki u ovoj zemlji mogu razmišljati. Na žalost, ne znam da li će iko ove radnike (ako i stupe štrajk) čuti. I da li iko vodi računa o radničkoj klasi u BiH.
Sve više se pitam da li vrijedi i voditi računa generalno o ljudima... jer su skoro svi postali malo je reći sebični. U kakvom to vremenu živimo i zašto je to tako, odgovora nemam.
Veče koristim za peglanje i pripremu za narednu sedmicu. Možda budem imala sreće i pogledam neki dobar film na TV-u. Po mogućnosti neku "limunadu" koja ne zahtijeva naprezanje moždanih vijuga. Moraću ih tokom sedmice svakako preopteretiti.
Ponedjeljak, 30. januar
Ovo je cjelodnevni dan za televiziju. Uredništvo centralnog Dnevnika to podrazumijeva. Ništa od događaja... ponekad je to dobro, jer se prostora dâ običnim životnim temama. Međutim, zastarjela oprema i uslovi u kojima radimo u Sivom domu dodatno crpe energiju. Ono što bi u normalnim uslovima moglo da se odradi za sat, ovdje trebaju otprilike tri... Mnogo ljudi, mnogo raspoloženja i mnogo raznih karaktera. Kao i u svakoj velikoj firmi, uostalom.
Multimedijalni desk BHRT-a, Sarajevo
Centri civilnih inicijativa su predstavili izvještaj pod nazivom "Stanje nacije", odnosno presjek stanja u zemlji od početka provođenja čuvene Reformske agende. I opet se pokazuje da sve dublje i dublje tonemo u dugove... Dokle?
Histerija oko Trampa i njegove odluke da zatvori granice za izbjeglice iz sedam većinski muslimanskih zemalja se ne smiruje. Danima slušam kako se svijet samo time bavi. Ono što sigurno znam je da Amerika neće više biti ono što je bila i da se može očekivati još mnogo iznenađenja od novog predsjednika SAD-a.
Utorak, 31. januar
Gledam po ulici, ljudi rove po kontejnerima. Gladni su... ta me slika najviše pogodi od svega što se u ovoj zemlji zna dešavati. No, cijela zemlja se bavi Nacrtom rezolucije o Bosni i Hercegovini usvojenom u Evropskom parlamentu i eventualnoj federalizaciji zemlje. Da li će doći do nje ili ne. Neka dođe do čega god hoće da dođe, samo da živimo normalno kao ljudi.
Srijeda, 1. februar
Između Sivog doma i privatnih obaveza, ne stižem ovo drugo. Ni na pomolu nema rješenja RTV takse. Ipak, danas je nešto bolje raspoloženje u firmi. Bila je plata. Došli smo u situaciju da se radujemo nečemu što bi trebalo da se podrazumijeva i što ne bi trebalo biti opterećenje i glavno pitanje života.
Proces rada postaje sve teži jer nema ljudi, a nema ni opreme. Čini mi se da živimo od sjednice do sjednice državnog Parlamenta, u nadi da će se nešto desiti i da ćemo osvanuti na dnevnom redu sjednice. Da će neko konačno izglasati model koji nam omogućava dostojan rad, neopterećen finansijama. Izgleda da su slabe šanse da se to desi.
Četvrtak, 2. februar
Dan je bio potpuno lud. Mnogo događaja, a malo ljudi. Nisam stigla ni da udahnem kako treba da bi sve bilo gotovo na vrijeme.
Vijest dana je, ipak, da sam postala tetka. I sve ostalo pada u zaborav i izgleda tako blijedo...