Tko šiša demokraciju

Snježana Banović

Snježana Banović je kazališna redateljica iz Zagreba i redovita profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Usavršavala se na brojnim stipendijama u inozemstvu uključujući Fullbrightove stipendiju 1997. na sveučilištu Yale u USA, ljetnu kazališnu školu u Marly le Roi u Francuskoj 1994. te stručni program Leadership as Performance Art na Chicago Graduate School of Bussiness u Londonu 2006. godine.

U dnevniku, koji je vodila na odmoru na grčkom otoku Androsu, piše o tome kako su neki Hrvati ravnopravniji od drugih, podsjeća na izjavu Slobodana Šnajdera da nijedan rat kod nas nije završen, te navodi zašto nije izabrana na upravo završenom konkursu za ravnateljicu kazališta Gavela.

Subota, 9. kolovoz

U selu Falika na grčkom otoku Androsu gdje ljetujemo Zoran i ja s djecom, početak dana označava pijetao, potom se javi magare, za njim ovce, slijede ih zrikavaci, tu negdje ubaci se i zvono obližnje crkve. Naš De-stress orkestar za odmaranje i opuštanje! Nema nadaleko kafića ni trgovina, samo priroda, mir i ljepota. Andros je najsjeverniji otok Ciklada (još su tu Tinos i razvikani Mikonos), ali i najzeleniji jer je prepun podzemnih vodenih izvora od kojih su najpoznatiji Sariza izvori gdje voda izlazi iz kamenih stijena u obliku lavljih glava.

Osim čudesne prirode Andros je poznat i po svom kulturnom nasljeđu, jedinstvenoj arhitekturi, a ponajviše po pomorskoj tradiciji. Brojne kuće brodovlasnika građene u neovenecijanskom stilu daju glavnom gradu Hori otmjen izgled. Andros je triput veći od našeg Hvara i na njemu živi oko 10.000 stanovnika što se ljeti umnogostručuje, a najviše ga pohode sami Grci, uglavnom iz Atene, ali iz cijele Grčke i iz svijeta.

Sinoć smo u Hori prvi put otišli do novootvorenoga (zasad bezimenog) bara koji vode dvojica prijatelja, a koji se još ne mogu dogovoriti kako da nazovu taj jednostavno uređen prostor otvoren u bivšoj gradskoj klaonici. Teško je pratiti Grke u izlascima, u toj su disciplini doista svjetski prvaci: izlaze kasno, ostaju do jutra, ustaju kasno. Naš sinoćnji odlazak kući (već) u ponoć nisu znali protumačiti: "Pa kamo ćete, mlada je noć...?"

Nedjelja, 10. kolovoz

Javlja se Šac (Slobodan Šnajder) iz Zagreba, vratio se iz Herceg Novog gdje je bio član žirija na filmskom festivalu - uz izvještaj o festivalskim zbivanjima dobijam i dvije fotografije njegovog dvogodišnjeg unuka Vilija koji je neodoljiv. Šac je ponosni djed - fotografije su potpisane s komentarima "Ima li što ljepše?" i "Postaje pravi frajer i već sve kuži". Šalje i link na svoj intervju u Blicu s valjda jedinim mogućim naslovom: "Kod nas nijedan rat nije završen".

Vitomira Lončar

Danas je i dan za "Slamku spasa". Vitomira Lončar je neumorna - nema šanse da blog koji već gotovo četiri godine pretresa, ali i protresa našu kaotičnu kazališnu stvarnost izostane u svom tjednom izlaženju. Kao i svake nedjelje u posljednje četiri godine, i ova pogađa u sridu, a dijagnosticira nedostatak svake demokratske procedure u nas. Naime, neki su ravnopravniji od ostalih pa im se daje kolikogod, kadgod i štogod požele.

Najtužnije je to što Ministarstvo kulture sve više gubi obilježja državnog tijela i potvrđuje se kao mehanička igračka u rukama moćnih interesnih skupina. Čime je to intendantica HNK zadužila hrvatsku kulturu da joj porezni obveznici plaćaju skupi izlet u New York pročitajte u ovotjednoj "Slamci" pod naslovom: "Obraze, gdje je tvoja rumen?"

Ponedjeljak, 11. kolovoz

Jutro počinje ukrivo, čitam Ecconomistov tekst o Hrvatskoj pa mi je muka već kod naslova: "Mighty mess". Doista je tako, jedan od dokaza čeka me na nekom portalu na kojem se dežurni nalaznik neprijatelja Hrvatske obračunava s Denisom Latinom i njegovim postom s fejsbuka (?!) koji je Denis objavio na Dan domovinske zahvalnosti. Doista, nema nama naprijed. Ako je Denis Latin, jedan od istaknutijih promicatelja demokracije u našoj zemlji postao neprijatelj naroda, onda nam je taj golemi nered jedina perspektiva, ali, očito i strategija.

Hrvatska uporno zaboravlja (onu staru Sokratovu) da je ključna tajna promjene u potpunom iskoraku iz borbe sa Starim prema jedinom mogućem - izgradnji Novog. Hrabre kolege (Štefica, Amer, Nikola, Marko...) s mostarskog portala tačno.net objavljuju žestok tekst u obranu Denisa, bez njih (i ponajboljeg našeg tjednika "Novosti") slabašna nam je demokracija, prometnuli su se u najutjecajniji politički portal u regiji.

Ne propuštam ni na ljetovanju njihove kolumne, analize i intervjue iz pera Ivančića, Markovine, Frljića, Mesihovića i omiljenog mi Čulića. Mladi Nikola Vučić je već sad veliko pero. Naprijed dragi, hrabri ljudi! Gasim laptop i odlazim u kuhinju, tu je puno bolja atmosfera nego u našim medijima. Večeras nam na par dana dolazi prijateljca iz Atene, za dobrodošlicu odlučujem ispeći tortu od naranača i badema. Nešto slatko za ispiranje gorkog našijenačkog okusa nastalog od djelovanja većine nahvao protiv manjine nazbilj.

Utorak, 12. kolovoz

Jučer je Nora Krstulović na svom portalu teatar.hr objavila da su na netom završeni Natječaj za ravnatelja/icu za sljedeći četverogodišnji mandat pristigle dvije molbe, ona kolege glumca Borisa Svrtana i moja. Iako sam svjesna da, (poglavito zbog moga pisanja te urođenog neposluha) nemam šanse preuzeti vodstvo bilo čega u zagrebačkoj i/ili hrvatskoj kulturi, iako se kolega već mjesecima po medijima (samo)imenuje ravnateljem, a kuloari vrište da je sve dogovoreno s Bandićem i Lovrićem, želja za tako nužnom Promjenom ponukala me da se ipak javim na Natječaj. Naravno, sigurna sam da neću uspjeti, ali, sigurna sam isto tako da se - ako ništa ne pokušam - ništa neće ni dogoditi. Bez obzira kako stvari ispale, potrebno je djelovati i pokušati, takav je vakat, rekao bi veliki Meša.

Moj Program ima primarno za cilj zaustaviti daljnji pad Gavellina kazališta u (ispod) prosječnost kamo ga je sigurnom i poslušnom rukom vodila bivša uprava čiji se čelnik brzopotezno, odmah nakon što je demisionirao nakon dva i pol mandata na mjestu ravnatelja, postavio za Savjetnika s veeeelikim koeficijentom u kazalištu kojeg je doveo na niske produkcijsko-umjetničke grane. Tipičan je to primjer patološke pojave znane kao "urušavanje sustava na vlastitu korist" (Dragan Klaić). Javlja se moj urednik Nenad Popović, nada se da neću proći jer me čeka s novom knjigom, "uzda se" veli u Staziće i Bandiće.

Srijeda, 13. kolovoz

Ujutro, dok ostali još spavaju, pravim bilješke za budući projekt koji me jako veseli. Riječ je o mladenačkoj opereti Ivana pl. Zajca "Momci na brod" kojom ćemo u produkciji kazališta Mala scena i Muzičke akademije (izvođači su redom studenti) obilježiti stotu godišnjicu smrti osnivača hrvatske opere. Premijera je zakazana baš za taj dan - 16. prosinca u Maloj sceni koja će prvi put u 25 godina svoga postojanja imati u dvorani - cijeli orkestar. Popodne Nora objavljuje moj Program za Gavellu na svom portalu (u pola sata više je od 200 otvaranja) a odmah potom i vijest (koja to i nije): Svrtan je izabran jednoglasno i brzopotezno.

Opet demokracija bez valjane procedure, tko je šiša: u sat vremena otvorili su, iščitali i analizirali dva programa, a samo moj ima 60 stranica?! Svrtan ne želi objaviti svoj i Vijeće se slaže da to nije javna stvar. Molim?! Pa 100 milijuna gradskih kuna za četiri godine itekako je javno. Što reći nego - i nakon Stazića - Stazić. Oni po koje ova odluka ima itekakve posljedice - ansambl i ostali zaposlenici - šute kao zaliveni, kao da ih se sve to skupa i ne tiče. Živio posluh naš najdraži, a uz njega i strah! Živjelo pogodovanje i s njim uvezana ispodprosječnost! Idemo dalje.

Navečer je vrijeme za film - u ljetnom kinu se prikazuje "Micra Anglia", divno režirana i glumljena grčka melodrama snimljena baš na ovom otoku. Uz pivo, kokice i tužnu ljubavnu priču koja se ovdje doista i dogodila prije sedam desetljeća ne mislim na naš kulturno-politički horor. Pravi odmor!

Četvrtak, 14. kolovoz

Grafiti sa likom Robina Williamsa u Beogradu

U svim našim medijima i na društvenim mrežama nastala je pomama tko će snažnije i efektnije žaliti za Robinom Williamsom, kao da im je član uže obitelji. Uz njega ni Laureen Becall nema puno šansi. Došlo je očito neko vrijeme kad treba pametno izabrati čak i vrijeme smrti. Eto, Waren Bennis, američki znanstvenik koji je 50-ih godina prošlog stoljeća izmislio studij korporativnog leadershipa umro je nekidan, no o njemu u našim medijima nema ni riječi.

U svome klasiku "On Becoming Leaders" (idealna knjiga za rubriku "preporučamo svim našim političarima na odmoru") taj je stručnjak zapisao: "Menadžeri su ljudi koji rade po pravilima, lideri su oni koji pravila stvaraju. Menadžer ima pogled koji seže do prozora, lideri vide horizont."

Zemlja smo izrazite alergije na sve što miriše na nove vizije, stručno vodstvo i nova znanja što se vidi najviše na našim političarima. Većina je zadnja znanja stekla davno u socijalizmu, bahati su i većinom korumpirani, nemaju karizme, ne mogu se pomaknuti iz (kvazi)ideološkog diskursa - ukratko, da se ne bave politikom većina ne bi imala za kruh.

Moj grčki napreduje polako, ali sigurno. Zoran i Ino umiru od smijeha na moju verziju rečenice: "Sofija nam je donijela zelene paprike iz svoga vrta." No, susjeda Sofija koja ne zna ni riječi engleskog (Grci su, inače, oduševljeni kad stranci pokušavaju govoriti njihov jezik) kaže da izvrsno govorim. Lipon!

Petak, 15. kolovoz

Blagdan je i sve je zatvoreno. Svi su u crkvi, od jutra se iz obližnjeg manastira čuje pjev. Grcima je i inače trpeza uvijek prepuna, danas mora biti raskošna. Prilagođavamo se običajima, jučer smo doma dovukli pola mesnice i marketa. Kuha se Coq au vin, valjda najslavnije francusko seljačko jelo. Na selu smo pa neka danas bude takva festa. Kao što veli poznati chef Antony Bourdain to je tvrda ptičurina koja mora dugo roniti u vinu da bi se pretvorila u nešto doista magično.

Dok se brojni okusi i arome sljubljuju u prefinoj alkemiji podsjetim se da sam Dnevnik za RSE prvi put vodila prije 13 godina, iz Dubrovnika. Davna vremena, puna nade u bolje sutra svih nas, da se bar opet vrate. Nema nam druge nego boriti se za njih, baš kao što briljantni Igor Mandić piše u svojoj novoj knjizi autobiografskih saldakonta "Oklop od papira" koju sam dobila (s posvetom!) od autora pred put u "zamjenu" za moje "Kazalište krize": "Nema ništa bez srca, hrabrosti i znanja". Allons enfants, horizonti čekaju!