Slobodan Boban Minić, rođen u Sarajevu, 20. avgusta 1950. godine. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sarajevskog Univerziteta. Na prvoj godini studija počinje raditi kao novinar na Radio Sarajevu. Bio je urednik Kulturno-zabavnog programa. Za vrijeme rata i opsade Sarajeva radio je kao voditelj Otvorenog ratnog programa. Od 1995. s porodicom živi u L'Escali, malom mjestu na Costa Bravi. Tri godine je bio kolumnista dnevnika “El Periódico de Catalunya” a pisao je za druge španske i katalonske listove i radio stanice. Autor je dvije knjige: “Bienvenido a Sarajevo, hermano” (“Dobrodošao u Sarajevo, brate”) i “La vida i la muerte de Yugoslavia” (“Život i smrt Jugoslavije”). Po prvoj je snimljen dokumentarni film “Good Night Sarajevo” koji je prikazan na tridesetak festivala širom svijeta, među njima i na SFF-u (Sarajevskom Filmskom Festivalu). Dobitnik je internacionalne nagrade LiberPress, za doprinos slobodi štampe. Povremeno sarađuje sa medijima u Sarajevu, među kojima i sa Radijom Slobodna Evropa.
Subota, 24. februar
Osvanuo je sunčan, prohladan i vjetrovit dan. Puše Tramuntana, hladni vjetar koji se rađa u dalekom Sibru, prokrči sebi put kroz cijelu Evropu, dodatno se ohladi i ubrza na snježnim vrhovima Pirineja i svom snagom se spusti u pitomu Empurdiju. Odnese oblake, vlagu i komarce i u prolazu jednima razbistri a drugima zamuti misli. Možda zato ovdje ima toliko ličnosti na tankoj liniji između genijalnosti i ludila. Ovdje je rođen slavni slikar Dalí, a nedaleko i genijalni arhitekta Gaudí.
Danas me je posjetio političar i istoričar Rafael Bruguera. Bio je gradonačelnik L'Escale kada se moja supruga Dina s dvoje male djece, Goranom i Boranom, smjestila u ovom malom ribarskom i turističkom mjestu na Costa Bravi. Došao je da me podsjeti na popodnevnu promociju svoje pete knjige o sudbinama Republikanaca iz L'Escale i okoline u i nakon Španskog građanskog rata. Rafael je pasionirani sakupljač istorijske građe. Bio je autor koji je prije dvadesetak godina objavio razgovor s jednom starijom ženom iz Palafruželja (Palafrugell) koja je tvrdila da je za vrijeme građanskog rata u njenoj kući nekoliko dana boravio lično Josip Broz Tito.
Rafael ima i drugi motiv za posjetu, treba da odaberemo fotografije i završimo intervju koji želi objaviti u istorijskoj reviji “Cami de Ronda” čiji je urednik.
Promocija knjige bila je interesantna. Protagonista je Žaoma Peljice (Jaume Pellicer) momak iz L'Escale koji je sa 19 godina pristupio republikanskoj vojsci, sa 23 , kao izbjeglica, počeo potucanje po logorima u Francuskoj, sa 26 pristupio Pokretu otpora a sa samo 30 umro od gušenja u prenatrpanom vagonu posljednjeg “voza smrti” koji je sedam dana prije iskrcavanja saveznika u Normandiji vodio više od 2.000 nesretnika iz Pariza u koncentracioni logor Dahau. Fascinantna priča. Kao toliko priča izbjeglica iz “naših” ratova. O nekima sam i sam mislio i pisao u knjizi ili za novine. Pisao sam i o novom valu izbjeglica koji u trošnim čamcima pokušavaju da se decepaju španske obale i čija tijela svakodnevno izbacuju valovi na pijesak južnih plaža. U Andaluziji postoje groblja sa stotinama praznih nadgrobnih ploča ispod kojih leže izbjeglice iz Afrike koje nisu imale sreće, a koje niko ne traži. Neko je rekao da su groblja više mjesta života nego smrti. Ne slažem se. Gledajući zapuštene grobove i ploče bez imena u Andaluziji, mislim da su groblja, ipak, samo groblja - mjesta tuge i zaborava.
Nadgrobna obilježja izbjeglica koje se nisu uspjele domoći Evrope
Posljednji dio dana proveo sam uz fudbal. Igrali su Barça i Girona. Još jedan izbjeglički apsurd: navijač sam Barse iako sam cijelog svog sarajevskog života navijao za FK Sarajevo. Sutra ću se, možda, i “posvađati” s nekim drugim izbjeglicom iz Bosne koji navija za Real iz Madrida, kao što se svađamo oko nezavisnosti Katalonije. Jedni su ZA, drugi protiv. Slažemo se samo u tome da nam je još uvijek potrebno jako malo da se zavadimo.
Skoro da zaboravim, Barça je pobijedila 6:1.
Nedjelja, 25. februar
Nisam vam rekao da ne volim februar. Dobro je da ima samo 28 dana. Istina, u ovom mjesecu 1994. nakon dvomjesečnog lutanja i skrivanja od policije u Hrvatskoj i Sloveniji i bezuspješnog traženja vize za bilo koju zemlju na ovoj kugli, novinarskom vezom: dopisnik Radio Sarajeva iz Ljubljane – ratni dopisnik Katalunja Radija za Balkan- direktor humanitarne organizacije Fotografi za mir- supruga i djeca su, ilegalno, naravno, ušli u Španiju i tako završili svoju odiseju. Ipak, za mene će februar zauvijek biti pod sjenom njegovog kobnog petog dana i masakra na Markalama u kome je poginula moja mlađa sestra Jadranka...
Svake druge nedjelje par sati provedem u Palamosu, takođe primorskom i ribarskom mjestu, nekih 40 km od L'Escale. Moj mlađi sin igra za FK Palamos, inače najstariji katalonski tim. Na povratku, u autu, Boran me pita šta mislim o ideji da pokuša nastaviti karijeru u nekom sarajevskom klubu. Iznenadio me je pitanjem. On je ovdje došao sa 16 mjeseci, stariji je imao nepunih pet godina. Obojica su primjer integracije. Usvojili su ne samo jezik nego i običaje pa čak i mentalitet ovdašnjih ljudi koji je toliko različit od balkanskog. Tako otvoreni, naivni i miroljubivi, siguran sam, ne bi se snašli ni opstali na “divljem istoku”. Nisam mu to rekao. Odgovorio sam da je to odluka koju treba da donese sam.
Igrač FK Barselone
Kod kuće nas je čekala pripremljena trpeza. Kako se ranije nismo mogli okupiti današnji ručak će biti u znaku proslave Dininog rođendana, iako je on bio još prije pet dana. Stariji sin, Goran, magistar pedagogije ali i dobar kuhar-amater, pripremio je neko tipično katalonsko predjelo čije ime ne znam ni izgovoriti ali su svima zasijale oci kad je na što stigao burek- s mesom, naravno, jer u Bosni i nema drugog bureka. Čudno je kako naša djeca, po većini stvari katalonci, uživaju u našoj hrani i muzici. Mlađi je htio da slušamo Edu Maajku, stariji Dubioza kolektiv ali sam ja, koristeći se pravom najstarijeg, pustio Bijelo Dugme i ”Sve će to, o mila moja prekriti....”
Ponedjeljak, 26. februar.
Pomislićete da sam neki mrzovoljan tip. Već sam rekao da ne volim februar, a sada dodajem da ne volim ponedjeljak. Ne zato što je ponedjeljak prvi radni dan. U mom poslu, pisanju, svaki dan je i radni i neradni. Razlog je što, nakon par dana relaksacije, već od ranog jutra sve španske novine, radio i televizija opet počnu da nas bombarduju deprimirajućim vijestima o korupciji, hapšenjima, svađama i političkim sukobima, demonstracijama, sudskim postupcima, progonima, rječju, o nezavidnoj političkoj situaciji u ovoj zemlji. Danas je tema dana svih medija jučerašnja odluka gradonačelnice Barcelone Ade Kolau (Ada Colau) i novoizabranog predsjednika katalonskog Parlamenta, Ruže Turena (Roger Torrent) da se ne pojave na prijemu kojeg je španski kralj Felipe Šesti (Felipe Sexto) priredio organizatorima i gostima Mobile World Congress-a (Međunarodnog kongresa komunikacija), u Barceloni. Prošpanski mediji i političke partije ovaj bojkot nazivaju skandalom dok drugi pozdravljaju odluku Kolau i Turena, ne praštajući kralju što u svom prvom javnom obraćanju nakon referenduma u Kataloniji nijednom rječju nije iskazao empatiju pa čak nije ni pomenuo brojne žrtve žestoke policijske intervencije. I danas je na ulicama Barcelone bilo nereda i sukoba između pristalica Republike i pristalica Monarhije. Bilo je i povrijeđenih i uhapšenih.
Vaš browser nepodržava HTML5
Na Zapadu nešto novo
Inače, znam da su oči javnosti balkanskih zemalja okrenute srednjoj Evropi, Turskoj i Rusiji pa drama u Španiji prolazi mimo regionalnih medija. Sukob katalonskih separatista i španskih unionista javnosti u regiji izgleda završen. Ništa dalje od istine. Nastavlja se suspenzija katalonske autonomije, blokada finansijskih institucija, kontrola policije i medija. Nastavljaju se i proširuju sudski procesi protiv lidera nezavisnosti. Neki su u preventivnom zatvoru već više od 100 dana, drugi su isto toliko u egzilu. Visokom zatvorskom kaznom osuđen je raper koji je u svojim pjesmama kritikovao Vladu i kralja, zabranjena je knjiga o umješanosti politike i narkotrafikanata u Galiciji, cenzurisana je izložbe o “političkim zatvorenicima”. Pojedini mediji raspiruju “mržnju bez granica” ne misleći na posljedice itd.itd. Vjerovatno vam sve ovo zvuči poznato.
“Samo nek' ne puca” - kaže mi rođak ponavljači popularnu frazu iz vremena opsade Sarajeva.
Utorak, 27. februar
Prije podne sam bio gost SER-a, jedne od najvećih španskih radio mreža. Obećali su mi intiman, ležeran i topao razgovor o knjigama, filmu, svakodnevici, nadama, željama i planovima za budućnost ali je već poslije prvih pitanja voditelj prešao na rat, život u opsjednutom gradu, uslove rada na Radiju... Vidim da ću ostati vječni zatočenik prošlosti. Pomalo sam i sam kriv. Još prije desetak godina održao sam seriju predavanja i napisao par članaka za novine na temu “Balkanizacija Španije”. Možda sam čak bio prvi koji je upotrijebio tu sintagmu. Jednostavno, u medijima, skupštinskim dvoranama i na ulici vidio sam previše koincidencija. Nisu me ozbiljno shvatili. Čak su me i napadali ubjeđujući me da ne poznajem pravu snagu demokracije, da Španci nisu Balkanci, da ne shvatam prednosti i sigurnost koju Španiji pružaju članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u, da je, jednostavno, “balkanski scenarij” na Iberijskom poluostrvu nemoguć... Ali, dogodilo se što se dogodilo i sada me ti isti zovu i traže da im objasnim šta sam tačno podrazumjevao pod “balkanizacijom”, šta mislim kako će se sukob Katalonije i Španije razvijati i kako bi se konflikt mogao riješiti prije konačne “balkanizacije”. Odgovaram im kako znam i umijem na sva pitanja osim posljednjeg. Kažem im da nije pametno tražiti savjete od nas kada se zna kako smo mi “riješili” naše konflikte.
A, što se demokratije i Evropske unije tiče, već smo osjetili na vlastitoj koži u šta se demokracija može prometnuti i kako međunarodna zajednica ima običaj da vatru gasi benzinom.
Srijeda, 28. februar
Jutros je na Costa Bravi padao snijeg! Nije se zadržao na asfaltu ali će se zadržati u sjećanju. Termometar je pokazivao 3º. Obukao sam šal, rukavice i debeli džemper. Tijelo je već zaboravilo da sam kao dijete u Sarajevu doživio 27º ispod nule i da sam jedne noći za vrijeme rata tri sata cupkao u redu za vodu na -17º.
Vaš browser nepodržava HTML5
Godišnjica Markala: Dan sjećanja na sve poginule Sarajlije
Danas je za mene trebalo biti malo slavlje - završava se februar koji me toliko podsjeća na Markale i Jadranku. Ali, ništa od slavlja. Jutros me je posjetio Bru Rovira, novinar i pisac, ratni dopisnik iz, rekao bih, svih ratova širom svijeta posljednjih decenija, pa tako i rata na Balkanu. Objašnjava mi da je u protekloj godini sa sinom – inače kamermanom, dva puta po mjesec dana obilazio Balkan, snimajući dokumentarni film o ovom fascinantnom i nesretnom prostoru. Dva puta je bio u Sarajevu i, kako kaže, nije htio da završi priču a da ne porazgovara sa mnom. -O čemu?- pitam. - O Markalama i Jadranki- odgovara. -Zar opet?- pomislio sam. Ta priča i to sjećanje me danima čine neraspoloženim i tužnim. Ipak, poštujući prijateljstvo i njegove dobre namjere, snimili smo nekoliko minuta. Završio sam poznatim Andrićevim razmišljanjima o smrti, o tome kako mislimo da znamo nešto o njoj ali, kad odnese nekoga bliskog, nekog koga volimo, vidimo da o smrti zapravo nismo znali ništa.
Četvrtak, 1.mart
Danas je 1. mart - još jedan dan sjećanja, dan kada smo, 1992. izašli na referendum da glasamo za nezavisnost Bosne i Hercegovine naivno vjerujući da glasamo za novu, bolju i zajedničku državu koja će biti kohezioni faktor već raspadnute zemlje i posvađanih naroda. Znamo kako su nam srušene iluzije i kako Bosna, 25 godina poslije, jedva diše, bolje reći izdiše, ispod čvrsto stegnute Daytonske ludačke košulje.
Prvog oktobra prošle godine izašao sam na glasačko mjesto u L'Escali i gledao komšije i prijatelje kako, vjerovatno s istim zanosom i iluzijama, glasaju na referendumu o nezavisnosti Katalonije.
Nadam se da će se na ovome završiti sličnosti ova dva referenduma.
Inače, nakon tri mjeseca, danas je održana prva sjednica novoizabranog Parlamenta Katalonije. Trebalo je uskladiti neuskladivo i donijeti odluku o ustrojstvu vlasti nakon posljednjih izbora. Bilo je burno. Preglasavanjem je usvojen prijedlog da se vlast osloni, kako kažu, “na dvije noge”, da jedna bude u Briselu, gdje se nalazi bivši predsjednik Karles Puđdemon (Carles Puigdemont) a druga u Barceloni, gdje bi bio izabran Džordi Sančez (Jordi Sanchez), inače drugi s Puđdemonove izborne liste. Puigdemon bi u Briselu vodio Ministarski savjet, simbolični organ koji bi radio na formiranju republike i njenoj međunarodnoj afirmaciji dok bi Sanchez faktički vodio zemlju. Problem je što je Sanchez u zatvoru u Madridu. Morao bi tražiti “slobodan dan”, za investiduru, i nakon toga, već kao izabrani predsjednik, vratio bi se u zatvor. Koja zavrzlama. Mislim da stranim dopisnicima u Španiji nikada nije dosadno.
Petak, 2.mart
Danas sam pregledao do sada zapisano i vidio da sam napisao više spomenar nego dnevnik. Ali, tako je to u životu većine izbjeglica. U svakom aktuelnom događaju tražimo neki pandan iz prošlosti. Eto, jutros su mi javili da će Barcelona TV emitovati dokumentarac “Good Night Sarajevo”, što je nanovo izazvalo sjećanja i emocije. Film će biti emitovan 5. aprila, na dan kada je počeo rat u Sarajevu. Znaju kolege iz BCN sve o Sarajevu. To je grad koji nam je nesebično pomagao u vrijeme opsade, a i poslije. Čak je proglasio Sarajevo svojim jedanaestim distriktom.
Bjelašnica
S prozora gledam snijegom prekrivene vrhove Kanigoa (Canigo), planine koja mi toliko liči na Bjelašnicu, i fizički i simbolički. Preko ove planine republikanci su (među njima i Zaoma Pelliće, s početka ovog dnevnika) bježali u Francusku pred razjarenim Frankovim falangama kao što su Sarajlije preko Bjelašnice i Igmana bježale od užasa Sarajeva. Krug se zatvara. Čak se i kvart u kome živim zove Montanya Blanca (Bijela planina ili Bjelašnica). Pada mi napamet da L'Escala, “moje malo misto” kako ga od milja zovem, ima oko 11.000 stanovnika što je, takođe, broj stanovnika Sarajeva ubijenih u proteklom ratu, tako da me ponekad ophrva utisak ili halucinacija, nazovite je kako hoćete, da sam u ovom malom katalonskom mjestu pronašao sve one sugrađane koje sam izgubio u Sarajevu prije dvadeset i pet godina.
Naravno, svi moji dani nisu ovako dinamični. Naprotiv, mnogo je više onih ispunjenih dugim šetnjama, slatkom dosadom i nostalgijom.
Jedan, čini mi se argentinski pjesnik, koji je u jednom trenutku svog života i sam postao izbjeglica, napisao je:
“Ne, ja neću umrijeti od nostalgije,
Ja ću od nostalgije živjeti”.