Kažu da Moskva nije Rusija – kaže 24-godišnja Moskovljanka Nastja Subotina, koja je godinu provela predavajući u školi u Sibiru.
"Kada su prijatelji počeli da odlaze iz mog rodnog grada, prije godinu i po dana, bila sam pred izborom: preseliti se dublje u srce Rusije ili otići u inostranstvo.
Odlučila sam ostati u Rusiji.
U septembru 2022. krenula sam na putovanje u školu u Jevsinu, koja se nalazi u Novosibirskom regionu u jugozapadnom Sibiru. Moje imenovanje je došlo preko New Teacher Charitable Foundation, organizacije posvećene podršci i unapređenju regionalnog obrazovanja zapošljavanjem, obukom i vođenjem novih nastavnika za udaljene škole.
Sa sobom sam ponijela kameru, bilježeći naklonost ljudi i mjesta na koja sam nailazila.
Novi počeci: Cijevi posvuda
Dok se približavate Jevsinu, gradiću sa oko 6.000 stanovnika, istaknuta karakteristika koja vas pozdravlja je mreža cijevi za grijanje koje okružuju naselja. Gdje god da se okrenete, ritmički obrazac ovog metalnog kanala je očit.
Cijevi su ovdje dio staništa. Naširoko ih koriste mještani koji sjede na njima i ćaskaju, igraju se, piju pivo, ljube se, prave zabave i slave rođendane.
Sušenje veša u Jevsinoj ulici (lijevo); golubarnik u polju (centar) i magla u ranim jutarnjim satima.
Cijevi prolaze duž kuća i dalje u polja, na čijem kraju se nalazi dugačak put koji povezuje Novosibirsk sa granicom Mongolije.
Polje, stisnuto između automobila i sveprisutnih cijevi, jedno je od rijetkih mjesta u Jevsinu gdje možete uživati u prirodi.
Učenica desetog razreda Anja ispred cijevi za grijanje i petospratnica
Rudnici uglja
Jevsino se nalazi na prostranom području bogatom ugljem, a tip uglja koji se ovdje kopa je antracit - najfiniji i najstariji na Zemlji.
Fabrika EL 6
EL 6 je naziv lokalne fabrike. Izgrađena je 1974. godine i od tada se malo toga promijenilo. Emisije u postrojenju posebno su opasne po zdravlje.
Učiteljica uživa u zalasku sunca.
Gusto-crni dim diže se u nebo sa najvišeg dimnjaka centrale. Ovaj region ima najveći postotak plućnih bolesnika u zemlji.
Lokalni ljekari preporučuju napuštanje grada. Međutim, ljudi iz drugih sredina dolaze živjeti ovdje jer elektrana, kao rudnik uglja, nudi priliku za posao.
Moja škola, moja djeca
U našoj školi ima više od 700 djece. Ogromna zgrada ima svijetle, prostrane sobe ispunjene sunčevom svjetlošću. U Sibiru sunce sja svaki dan.
Jedan od hodnika škole.
Dim iz dimnjaka fabrike dolazi i odlazi; naizgled nije bitno, kao i svuda.
U Jevsinu se život ponavlja: ljudi se zaljubljuju, vjenčaju, rađaju djecu koja odrastaju i dolaze u školu u kojoj su se, možda, roditelji nekada upoznali.
Rita, učenica drugog razreda
Maglovito jutro u centru Jevsina
Jedan od apela Dobrotvorne fondacije Novi učitelj (i razlog zašto sam završila ovdje) je da donesem znanje tamo gdje je potrebno.
Kada sam saznala da ću predavati muziku i da ću morati raditi u osnovnoj školi, bila sam veoma uznemiren. Sebe sam zamišljala kao profesoricu na fakultetu i akademiji nego kao učiteljicu u vrtiću.
Međutim, mališani su osvojili moje srce.
Posljednji dan škole za đake XI razreda. Roditelji i učenici strpljivo čekaju u holu.
Nešto je posebno u mojoj školi. Nakon redovne nastave, školske prostorije, uključujući i moju kancelariju, ispunjene su muzikom. Nasumično odjekuju zvuci jedne te iste melodija koja se ponavlja. Oni mi ne dozvoljavaju da zaboravim gdje sam.
U mom razredu nalazila se stara balalajka sa jednom žicom. Stajala na visokoj polici i bila nepristupačna i zbog toga je bila atraktivna. Konačno je pronađen valjan razlog da je snesemo sa police.
Balalajka je prelazila iz jedne ruke u drugu, a djeca su je tretirala tako nježno da mi je srce zatreperilo.
Ponekad se djeca šale i bave destruktivnim "umjetničkim rezbarenjem" po stolovima. Ali u slučaju balalajke, bilo je samo poštovanje.
Moja kuhinja sa nekim od mojih omiljenih fotografija i udžbenikom Dmitrija Kabalevskog na stolu (lijevo); put do škole u zimsko jutro (centar) i portret učenika drugog razreda Nikite sa balalajkom nakon časa ruskih narodnih instrumenata.
Posao nastavnika je zahtjevan. Nekad se čini da dani traju cijeli život, a ima mnogo neočekivanih situacija, sastanaka i rastanaka.
Jedan od učenika četvrtog razreda tokom časa
Učenice 11. razreda posljednjeg dana škole
Često fotografišem djecu na času i na odmoru. Posebno volim da fotkam njihove portrete kada sunce obasja njihova lica. Uvijek dotrče da pogledaju nove fotografije koje porom izradim i okačim u kancelariji.
Pogled iz našeg autobusa na snježna polja
Srijedom u autobusu
Naša škola ima žuti autobus koji ujutro preuzima djecu i nakon škole ih vraća kući. Kako mnogi žive izvan naselja - i uslijed ovih surovih zimskih temperaturama u Sibiru - autobus im je jedini način da stignu do škole.
Uvijek se radujem srijedi, kada se pridružim studentima u autobusu. Tada mogu razgovarati sa prvačićem Vikom, koja me uvodi u svoj svijet igračaka i složenost života učenika prvog razreda. Tu je i učenik četvrtog razreda Timofej, koji sebi šije nevjerovatne torbe i želi da postane frizer.
Kada djeca izađu na svom stajalištu, uvijek im poželim prijatan ručak i podsjetim ih da ne zaborave uraditi domaći.
Ovo su učenici devetog razreda koji se kući vraćaju pješice i uvijek rado pozdravljaju sve u autobusu (lijevo); sjene na zidu stambene zgrade u rano proljeće.
U povratku sjedim pored vozača, koji drži farmu u susjednom selu i voli pčele. On je divan saputnik i osoba od povjerenja.
Vožnja autobusom je nevjerovatno vrijeme kada se djeca otvaraju na potpuno drugačiji način. Rado pričaju o sebi i problemima. U školi često nemaju ni snage ni vremena za to, pa je autobus mobilna, tajna soba za ispričati nešto više o sebi.
Decembar
Svoju kancelariju ukrasila sam svjetlucavim trakama što je probudilo veliku pažnju kod djece. Djeca se skrivaju u njima, broje trake, guraju prste da osjete statički elektricitet.
Mnogi roditelji djece rade na farmi peradi u Novosibirsku. U novogodišnjoj noći djeca zaposlenika bila su darovana zimskim kapama, a barem polovina njih ih je nosila po školi.
Što raditi u Jevsinu?
Naravno, osim metalnih cijevi, postoje i druga mjesta gdje možete provesti vrijeme van kuće. Tu je novoizgrađeni park sa fontanom u centru i sjenicama koje stoje uz staze. Omiljeno je mjesto srednjoškolaca, koji se tamo druže u večernjim satima.
Prizor sa igrališta tokom ljeta
Osmatračnica ili usamljenost...
Djevojčica drži fotografiju "Besmrtnog puka". Rusi 9. maja marširaju sa fotografijama rođaka koji su dali svoje živote ili na drugi način doprinijeli sovjetskim ratnim naporima u Drugom svjetskom ratu.
U blizini parka je pošta koja ima rampu za invalidska kolica koju, kao i cijevi, aktivno koriste i djeca.
Utorak i četvrtak: Fudbal
Naša škola nudi časove fudbala. Ne uživam baš u fudbalu, ali barem jednom sedmično pokušavam da odem da vidim kako dječaci jure loptu. Među njima su i dvije djevojčice: Maja i Angelina. Odlične su. Savršeno proučavaju igru, odgovorne su i potpuno neustrašive.
Nedavno je Maja ponosno izjavila: "Imam sedam treninga sedmično." Angelina, koja je majstorica borbe, meč uvijek završi sa ogrebotinama na nogama.
Maja i Angelina na treningu
Čas fudbala vodi Tolja Peremitin, koji je odrastao ovdje. Bio je dobar igrač. Ne samo da je bio počasni majstor fudbala na pijesku, već i svjetski prvak.
Tolja se ove godine vratio kući i počeo da radi u školi. Sada je on neosporan autoritet.
Proljeće konačno stiže
Uprkos dugoj, snježnoj zimi, proljeće se konačno vraća i to baš kada se čini da snage više nema i da obrazovnom procesu nema kraja. Za njim slijede proljetni praznici, snijeg se topi, dani postaju duži, a jedna nepregledna lokva vode razlijeva se po svim ulicama Jevsina.
Biljka u učionici
Kraj godine
Djecu sam učila muzici, a oni mene životu.
Uprkos crnom dimu iz dimnjaka, ugljenoj prašini i mirisu sa farme živina, moja godina u sibirskoj školi bila je okupana toplinom sunca i ispunjena ljubavlju i srećom od samog početka."
Učenice četvrtog razreda
"Zbogom!"