Dragana Dardić je rođena 1971. u Banjaluci. Dipolomirala je na Odsjeku za novinarstvo Fakulteta političkih nauka u Beogradu, a magistrirala na Rodnim studijama Univerziteta u Novom Sadu. Aktivno se bavila novinarstvom punih deset godina (radila je na Radiju Jugoslavija, Dnevnom telegrafu, Radiju Slobodna Evropa i bila je dopisnica novinske agencije Reuters i BBC).
Od 2004. godine radi u nevladinoj organizaciji Helsinški parlament građana Banjaluka. Od juna 2011. godine obavlja funkciju izvršne direktorice organizacije.
Ima položen vozački, ali ne vozi kola. Pasionirano rješava sudoku ukrštenice. Ponovo uči plesti.
Subota, 14. februar
Prijepodne
Nevjerovatno koliko mnogo stvari čovjek može završiti za jedno subotnje prijepodne. Pošlo mi je za rukom da platim račune (bez predugog čekanja u banci), odem u nabavku, kupim poklon za neki dječiji rođendan, pokupim hlače kod krojačice koje su bile na krpljenju i da KONAČNO dignem novu ličnu kartu!
Kažem konačno, jer me naša administracija, ponovo, neugodno iznenadila, saopštivši mi, deset dana nakon podnošenja zahtjeva za novom ličnom kartom, da istu ne mogu da mi izdaju, jer mi se ime oca ne slaže u nekim dokumentima.
Lična karta, ilustracija
Što, možda, i ne bi bio problem, da do sada nisam izvadila xy ličnih karata i xy pasoša (za neupućene, mi u Bosni i Hercegovini, otprilike, svake dvije godine moramo da vodimo nove dokumente!).
Ime oca nikada nije bilo sporno! No, tragedija je u tome što su silni novci uloženi kako bi se čitav sistem izdavanja ličnih i putnih isprava digitalizovao, a oni ni danas nemaju uređene baze podataka!
Oni nemaju, ali oni što izdaju vozačke dozvole funkcionišu kao švajcarski sat. Nema šanse da biste mogli registrovati kola, ako imate neplaćenu neku kaznu. Njihova baza savršeno funkcioniše!
Podne
Na povratku kući sa novom ličnom kartom, nakon što je administracija ustanovila da mi je ime oca, ipak, ostalo nepromjenjeno za sve ove godine, dobila sam od nekih prolaznika malo crveno kartonsko srce - što me podsjetilo da je danas vrlo poseban dan.
Jedni, mahom katolici, danas slave Svetog Valentina, zaštitnika zaljubljenih, koji je, prema nekim izvorima, i mimo carske naredbe, u tajnosti vjenčavao mlade parove, zbog čega mu je odrubljena glava. Drugi, mahom pravoslavci, danas slave Svetog Trifuna, zaštitnika poljskih usjeva i vinograda. I njega su, zbog odanosti hrišćanstvu, pogubili odsjecanjem glave.
U gradu, osim jastučica u obliku srca na nekim uličnim štandovima, nema "valentinovske" euforije. Za većinsko srpsko stanovništvo, današnji dan je važan, ne zbog Valentina ili Trifuna, već zbog Karađorđa, koji je na današnji dan 1804. donio odluku o početku Prvog srpskog ustanka protiv Turaka.
Jedna milijarda ustaje u Podgorici
A za neke žene, uključujući i mene, današnji dan ima posve drugačije značanje koje mu je dala Eve Ensler ustanovljavajući globalni V-day pokret koji svakog 14. februara širom svijeta, različitim akcijama, skreće pažnju na nasilje koje trpe žene. Jedna od najmasovnijih akcija do sada održana je 14. februara 2013. pod motom "Jedna milijarda ustaje", aludirajući na podatak da će jedna od tri žene na planeti tokom svog života biti pretučena ili silovana. Žene i muškarci ustali su protiv rodno zasnovanog nasilja tog 14. februara u više od 200 zemalja, među kojima je bila i Bosna i Hercegovina.
Narednog februara 2014. godine, žene i muškarci u Bosni i Hercegovini ponovo su ustali protiv nasilja, ali nasilja koje politika čini nad njima, ponižavajući ih neredovnim ili nikakvim platama, lažnim obećanjima, vlastitim luksuzom i potpunim odsustvom empatije i osjećaja za pravdu.
Veče
Umalo da zaboravim. Večeras je otvaranje nove umjetničke galerije u Banjaluci. Nema ih mnogo, svega dvije ili tri. Vrijedno izlaska u hladnu noć.
Nedjelja, 15. februar
Izlazak u hladnu noć uzeo je svoj danak. Kišem, kašljem, trese me groznica. U takvim okolnostima, jedan od boljih izbora je ušuškati se dobro ispod ćebeta i provjeravati kvalitet i domete kablovske televizije čija ponuda se popela na više od 100 TV kanala.
Pucnjava u Kopenhagenu, 14. februar
Nakon sat vremena gledanja TV, pitam se da li je to bio najbolji izbor: požar u Varšavi, u Kopenhagenu ubijen osumnjičeni za dva napada u tom gradu, uprkos dogovorenom primirju i dalje se čuje pucnjava u Ukrajini, nepoznati čovjek ubio se skokom sa 16. sprata u Sarajevu, predstavnici Republike Srpske rekli da nikada neće pristati da upravljanje genetičkim resursima bude izuzeto iz nadležnosti RS, u Zagrebu inaugurisana nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović...
Za to vrijeme, javni servis RS prve minute dnevnika posvećuje Danu državnosti Srbije.... Ovdje vrijeme stoji.
Odlučujem se prebaciti na gledanje filmova. Ali američki filmovi, koji ubjedljivo dominiraju, vrijeđaju intelekt i osjećaj za lijepo. Padaju mi na pamet Francuzi koji su bili, nekada, ograničili uvoz američkih filmova kako bi sačuvali svoju vlastitu filmsku produkciju, jezik i kulturu. Ne znam da li je ta odluka i dalje na snazi, ali bi i nama dobro došla da se zaštitimo od kiča, prizemnosti i banalnosti ovih filmova.
Gasim TV. Bolje mi je da pletem.
Ponedjeljak, 16. februar
Minut do ponoći! Tri prethodna sata pričali smo o običajima sahranjivanja u Srba. O svjevrsnom kultu smrti. Umrli mora biti dostojno sahranjen. Uz sve običaje koji to prate.
Valja ugovoriti sveštenika koji će držati opelo. I morate striktno voditi računa, ako hoćete da vam sveštenik i na ručku ostane, da li su posni ili mrsni dani.
Ako, pak, nema dovoljno ljudi koji bi došli da pokojnika/icu isprate na "onaj svijet", valja razmisliti o unajmljivanju narikača. One će kukati i naraciti nad grobom pokojnika, čak i ako nije bio voljen među rajom.
Ilustrativna fotografija
I tako, mic po mic, priča o sahranama podsjeti me na pokojnog strica koji je bio zakleti ateista, neženja, kockar i ljubitelj dobre čašice. Kad je taj moj stric umro, rodbina je skontala da, bez obzira na njegovu komunističku prošlost, dovede sveštanika da ga, uz prigodan, ali skraćeni govor, isprati na onaj svijet. I baš kad se taj sveštenik, u skladu sa dogovorom, bližio kraju u svom skraćenom obraćanju pokunjenoj rodbini, jedna moja nerođena sestra prikrala se kovčegu, podigla još uvijek nezavareni poklopac i pokojnom stricu, zakletom ateisiti, neženji, kockaru i ljubitelju dobre čašice, tutnula jedan listić tombole. Da mu se nađe. Možda tamo gore/dolje bude imao više sreće nego u ovozemaljskom životu.
Utorak, 17. februar
Ministar saobraćaja i veza Republike Srpske (Neđo Trninić), umjesto audijem koji košta minimalno 100.000 maraka (50.000 eura), na sastanak u Doboj otišao je vozom. I to je vijest. U udarnom drugom Dnevniku javnog servisa. I da znate da jeste! Prvo iz razloga što se naši ministri rijetko lišavaju privilegije da idu skupo plaćenim kolima na službena putovanja. A drugo, voz koji se kreće šinama, pa još putnički, postao je pravi raritet. Čovjek se prosto iznenadi kad čuje da uopšte imamo vozove.
E sad, druga je stvar kako oni izgledaju. A izgledaju kao iz poslijeratnih filmova, onih snimljenih poslije Drugog svjetskog rata. Više liče na muzejske eksponate, nego na moderno sredstvo transporta.
No, da stvar sa ministrom i vozom bude još tragičnija, kad je stigao na odredište ministar reče kako je, eto, razbijena fama kako naši vozovi stalno kasne. Njegov voz kasnio je samo pet minuta!
Rekao to ministar i otišao na sastanak sa predstavnicima Željeznica RS koje godinama bilježe milionske gubitke.
I da, priznao je ministar i da nam vozovi i nisu baš reprezentativni, ali je kazao da je zato "usluga dobra". Ne zna se na šta je ministar mislio - da li na skretničare ili konduktere, ali se iz Doboja, uprkos dobroj usluzi, kući vratio audijem.
Srijeda, 18. februar
Sastanak sa specijalnom predstavnicom generalnog sektretara UN Radikom Komarasvami (Radhika Coomaraswamy).
Nakon sastanaka sa zvaničnicima, Radika se sastala i sa predstavnicama organizacija civlnog društva. U Bosni i Hercegovini je zbog pripreme globalne studije o primjeni UN rezolucije 1325 - Žene, mir i sigurnost. BiH je jedna od tri zemlje izabrane kao uzorak na kojem će se provjeravati primjenjivost načela propisanih Rezolucijom.
Ilustrativna fotografija
Bosna i Hercegovina je baš onako zgodna za razna propitivanja. Imamo svega: raznih nacija (što je plodno tlo za propitivanje rade li teorije multikulturalnosti); burnu ratnu prošlost (pogodnu za ispitivanje postkonfliktnih strategija), dovoljno siromašnih (za provjeravanje šljakali i dalje ona "dajte narodu hljeba i igara"), te super nedovoljno pametnih koji bi na sve to... stavili tačku.
I tako, pričamo sa gospođom Radikom o zaštiti žena koje su bile žrtve ratnog silovanja u BiH i njihovom položaju danas. A kakav je on?
Ni 20 godina poslije rata one nisu na mapi prioriteta niti jedne institucije. Nijedan visokopoziconirani političar nije se javno izvinio tim ženama i oslovio patnje koje su preživjele.
Nema podataka o broju procesuiranih slučajeva ratnog zločina silovanja. Nema sistemskih mjera podrške. Nema kompenzacije, zadovoljštine ili garancija da se takvi slučajevi više nikad neće desiti. Ove žene nisu dio naše kulture sjećanja, a morale bi biti.
Četvrtak, 19. februar
Danas nam je u Banjaluku stigla gošća iz Srbije. Teoretičarka, prevoditeljica, feministica Adrijana Zaharijević. U Muzičkom paviljonu organizovali smo tribinu pod nazivom "Ko je pojedinac?".
Zaharijević, u svojoj istoimenoj knjizi, postavlja pitanje ko je uopšte građanin. Šta ostaje od građanina kada se sa njega sklone nacionalni i vjerski predznaci. Da li se građanstvo svodi samo na glasanje?
Čini mi se da se građanstvo u Bosni i Hercegovini svelo upravo na to - glasačku mašinu koja svake dvije godine uredno izlazi na izbore (lokalne i opšte).
Nisam danas čitala novine ni gledala vijesti. Kažu mi da poskupljuju voda i odvoz smeća i takse na izdavanje izvoda iz matičnih knjiga rođenih. I da su radnici Kosmosa i dalje u štrajku.
Petak, 20. februar
Nakon što je prošao proceduru i u Vijeću naroda Republike Srpske, sporni Zakon o javnom redu i miru mogao bi, vrlo brzo, stupiti na snagu. Osim ako predsjednik ovog bh. entiteta ne odbije da ga potpiše.
Kolike su šanse da se tako nešto desi? Da prvi čovjek vladajuće partije u RS odbije da potpiše Zakon koji je ta ista vladajuća partija i skrojila, proširujući definiciju javnog mjesta i na društvene mreže.
Ako burne reakcije javnosti, uključujući novinarska udruženja, organizacije civilnog društva i međunarodnu zajednicu, nisu bile dovoljne da dozovu poslanike pameti, zašto bi to neko očekivao od predsjednika kojem ovaj zakon, ponajviše, ide na ruku. Sa njim dobija i zakonsku osnovu da kažnjava neistomišljenike, odnosno autore/ke tekstova, slika i crteža "uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja". Ne usuđujem se ni da razmišljam šta bi se pod ove sadržaje sve moglo podvesti i ko će biti tumač šta je za nekoga uznemiravajuće ili ne.