Mirjana Krizmanić je autorica najprodavanijeg hrvatskog priručnika za samopomoć "Tkanje života" i umirovljena profesorica na Katedri za kliničku psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Objavila je knjigu "Život s različitima", a 2009. bila je i Zagrepčanka godine. Profesorica Krizmanić poznata je kao žena bez dlake na jeziku.
Subota, 10. siječnja
Nakon što smo danima gledali sučeljavanja dvoje kandidata, danas je predizborna šutnja. Ljudi elektronskom poštom još razmjenjuju posebno sročene poruke poznatih ekonomista, Branka Roglića, Vuka Vukovića i Gordane Deranje, koji pokušavaju još u posljednji čas glasačima protumačiti za koga i zašto treba glasati. Bojim se da to više nije 5 minuta prije 12, već barem 10 minuta iza, ali ipak i ja šaljem svima kome stignem. Neka moj kandidat pobjedi, pa makar i samo za 1 glas.
Nedjelja, 11. siječnja
Dan izbora. Idem glasati prije nego što ću s prijateljicom otići u nedjeljnu kupovinu u jedan od trgovačkih centara. Nešto prije 10 sati baš i nema mnogo glasača, tu i tamo koji, ali dan je dugačak, pa se nadam da će se situacija poboljšati.
Po povratku iz kupovine vidim da me netko s istog broja zvao 9 puta, što je na neki način uvijek zabrinjavajuće. Ne znam čiji je broj, ali vidim da me netko nužno treba. Ili barem tako misli. Pokušavam se javiti, ali je broj zauzet.
Ivo Josipović
Par minuta iza eto poziva. Javlja se glasnogovornica predsjednika Josipovića, da bi me nagovorila da im se navečer pridružim u Novinarskom domu, gdje će njegov stožer čekati rezultate izbora. Pokušavam to izbjeći izgovaranjem na vrijeme, koje će na večer navodno, biti loše. Kaže da će mi poslati vozača s autom. Nemam više izgovora, pa pristajem.
Nisam još nikad provela izbornu večer i pola noći u nečijem stožeru, jer nikad nisam ni bila član nijedne stranke. Nisam, uostalom, ni sada. U Novinarskom domu je mnoštvo ljudi, svira neki orkestar, gužva je neopisiva, pa strepim da će me oboriti i zgaziti. Srećom me vode u VIP prostor, gdje je gotovo cijela vlada, a ubrzo dolazi i predsjednik sa suprugom.
Svi smo još u nekom uzbuđenom očekivanju, svatko sa svojim nadama i očekivanjima. Ja silno želim pobjedu sadašnjeg predsjednika, jer zaista vjerujem da bi tek u drugom mandatu pokazao i sve svoje sposobnosti i sva svoja znanja.
Konačno, negdje prije 20 sati dobivamo rezultate izlaznih anketa, koji pokazuju da gospođa Kolinda Grabar Kitarović vodi s nekoliko postotaka. Međutim ubrzo se pojavljuju i rezultati prvih prebrojanih glasova, prema kojima predsjednik Josipović vodi za 5 posto. Nije mnogo, ali nam diže raspoloženje.
Nakon toga slijede 2-3 sata upornog pada njegovih rezultata i porasta njezinih, da bismo se u 23 sata konačno suočili s istinom koju već odavno slutimo: protukandidatkinja je pobijedila s 1 posto ili čak nešto manje prednosti. To je, dakako, svejedno, jer bi i jedan glas prednosti bio dovoljan za pobjedu. Tako funkcionira demokracija.
Ponedjeljak, 12. siječnja
Nakon što sam cijeli prošli tjedan provela aktivno sudjelujući u predizbornoj kampanji, a prošlu noć i u samom predsjednikovom stožeru, bježim natrag u svoj posao koji me još uvijek silno veseli. Pišem, zajedno s jednim kolegom knjigu o toleranciji, koja je našem društvu silno potrebna. Nastojat ćemo je učiniti pristupačnom i razumljivom za širok krug ljudi.
Kad ne pišem, prevodim jednu zanimljivu stručnu knjigu iz psihologije pod naslovom "Svjetla strana vaše mračne strane", koja se bavi pozitivnom stranom negativnih emocija. Nastojim ne misliti, barem ne još, o jučerašnjim izborima. Njihov je rezultat sada ionako neizbježna činjenica.
Utorak, 13. siječnja
Strašni događaji u Parizu tek nas sada, kad smo izašli iz te predizborne utrke, pogađaju punom snagom. I to je sve u ime nečeg: demokracije, slobode govora, svetinja drugih ljudi, slobode da se smijemo, karikiramo, izrugujemo… Možda se da upravo ne pišem knjigu o toleranciji ne bih osjećala toliko izgubljeno pred tim izbrisanim životima, pred svim tim riječima u ime slobode govora.
Ja, naime, mislim, da i sloboda ima svoje granice i da su te granice sloboda drugog da poštuje svoje svetinje, pa bio to Muhamed, Alah, Isus, Buda…
Nakon napada u Parizu
S druge strane, znam da su dvorske lude stoljećima imale prava izrugivati se sa svim i svakim, ali, ipak postoji ali: u ime zaštite onih koji se sami nisu mogli braniti ili u ime smijeha kojeg su darivali onima kojima do smijeha nije bilo. Da li se Charile Hebdo zaista igrao samo ulogu dvorske lude, ili branio apsolutnu slobodu u kojoj svi imamo pravo rugati se svemu, pa i onome što je nekom drugom sveto?
Srijeda, 14. siječnja
Danas je Charlie Hebdo izašao u 5 milijuna primjeraka. Gotovo se nitko ne usudi glasno upitati je li to sve baš tako? Je li sloboda govora toliko vrjednija od ljudskih života da se milijuni udruže u čast 17 poginulih koji su bili upozoreni na opasnost gubitka života, ali su nastavili činiti to što su željeli, dok se nigdje u svijetu ne udružuju milijuni ljudi kad se u ratovima koji se sada vode ubijaju tisuće muškaraca, žena i djece. Nešto nije u redu sa svijetom, a nije baš ni s mojom domovinom. Tek je prošlo nekoliko dana od izbora, ali glasovi koji se čuju jeka su nekih dalekih nacionalističkih truba koje me iskreno plaše.
Četvrtak, 15. siječnja
Meteorološko je vrijeme sasvim "iščašeno". U sredini siječnja možemo izlaziti u proljetnim kaputima, a do dućana se može skočiti i u debljem puloveru. Čini mi se da se, poput vremena, sve oko nas promijenilo i postalo neizvjesno.
Izjave izabrane predsjednice vraćaju nas više od dvadesetak godina unazad, pa se odjednom, sasvim neočekivano i besmisleno, u svojoj 78 godini života osjećam kao kad sam imala 12 godina. Taj paradoks starosti, kad mnoge emocionalne reakcije ljudi poodmakle životne dobi ostaju iste kao kad su bili mladi, nije nešto novo i nepoznato.
Ono što me danas iznenadilo i zateklo je osjećaj neizvjesnosti, nemira i nelagode koju donosi ta neizvjesnost i pomanjkanje nade da bi to moglo biti dobro. Sve je baš kao kad sam imala 12 godina i kad sam se morala suočiti s pubertetom i svime što to razdoblje života donosi.
Ilustrativna fotografija
Jedini je zaključak kojeg iz toga mogu izvući da je mnogo lakše podnijeti takvo razdoblje života kad je pred vama još cijeli život, nego u dobi u kojoj znate da će vam događanja na koja ne možete utjecati upropastiti ili izobličiti posljednje razdoblje vašeg života. Osim, dakako, onih dijelova na koje politika i političari ne mogu utjecati, kao što je to uživanje u lijepoj glazbi, dobroj literaturi, prirodnim ljepotama i bliskim ljudima.
Petak, 16. siječnja
Uvijek kad doručkujem slušam vijesti, kako bih mogla barem pretpostaviti što se oko nas događa. Već godinama ne vjerujem slijepo u istinitost vijesti, pa ih stoga valjda još uopće i podnosim. Ali, danas su, iako tek u maloj mjeri, te vijesti bile u skladu s mojim tmurnim slutnjama.
Kažu da je naša izabrana predsjednica za televiziju Bosne i Hercegovine izjavila kako je za nju Srbin koji živi u Hrvatskoj Hrvat pravoslavne vjere (udarac broj 1), a kako ju smetaju i nazivi "građanin i građanka" jer se ne sviđaju ljudima koji žive na selu (udarac broj 2).
Očito čine dobro mnogi moji prijatelji koji više ne slušaju vijesti i ne gledaju ih na TV, a novine kupuju tek petkom kako bi dobili tjedni televizijski program.
Tek sad primjećujem da uopće nisam spomenula moju mačku, Niki, koja je uz radost i veselje koje mi svakodnevno (i svako noćno) pričinjava i moj doktor u kući, jer pridonosi mom dobrom zdravlju. I tako vas pozdravljamo ja i moja Nikolina - cura fina.