Maraš: Volimo da kukamo

Vaš browser nepodržava HTML5

Marko Maraš: U Crnoj Gori živimo kao ‘paše’

Marko Maraš je rođen u Podgorici 02.02.1990. Nakon završene srednje škole sreću je okušao na raznim fakultetima kako u inostranstvu (Švajcarska, Mađarska), tako i u domovini. Bavio se video produkcijom sve do kraha i pljačke opreme koja ga je natjerala u potragu za sobom, zbog čega odlazi u Južnu Ameriku gdje je proveo u dva navrata skoro pa dvije godine.
Po povratku u Crnu Goru odlučuje da se prebacim na selo. Nakon dvije godine života na selu, osnovao je sajt www.seljak.me kao prvo crnogorsko digitalno selo. Polaznik je i M:tel Digitalne fabrike.

Hrvatsko primorje, ilustrativna fotografija

Petak, 23. mart
06:45, budim se negdje u okolini Zadra. Vremenske neprilike su zaustavile saobraćaj i povratak grupe mladih poljoprivrednika iz studijske posjete Austriji i Sloveniji. Put će biti odložen na neodređeno. Mnoštvo kamiona, kombija i autobusa čeka znak kada ćemo krenuti. Danas svi negdje žurimo u potrazi za kruhom, što bi rekli Hrvati. Baterije digitalnih uređaja se prazne i u potrazi za strujom tražimo prvi objekat koji će nam pružiti utočište, a to je u tom trenutku katolička crkva. Tamo nas svještena lica dočekuju i sa toliko topline nam nude sokove, vodu, hranu i utočište. Dolaze Hrvati, Slovenci, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Njemci i svi oni koje je put baš tu naveo. Pod tim krovom smo svi isti, mali ljudi koji su višom silom spojeni na jednom mjestu. Hleb za kojim svakodnevno jurimo nam se servira na stolu, a opet nismo ga platili niti zaradili. Stidljivi pogledi ljudi koji se možda prvi i poslednji put sreću na tom mjestu polako prerastaju u stidljivo klimanje glavom, a zatim i razgovore. Kako vrijeme prolazi otpočne i poneki dublji razgovor sa ,,domaćim strancima``. I opet tu, u Božijoj kući vidimo koliko smo svi isti. I po ko zna koji put shvatam da su nevolje dobre jer nas baš te nevolje spajaju.

21:00 Posle 20 sati vožnje dolazim kući. Posao čeka. I dok užurbano popunjavam materijal za sajt u pozadini čujem: "Makooo". Moja najveća radost, sestrična Hana ulazi u sobu. Sve ovo što radimo, radimo za buduće generacije i da sve naše male radosti imaju mnogo više nego što imamo mi.

Subota 24. mart

Vikend je dan kada su članovi naše poljoprivredne porodice najaktivniji pa s`toga ima i dosta posla. Današnji dan obojen je u sivo, kiša je tu negdje ali ne pada. Što bi naš narod rekao: nit smrdi – nit miriše. Facebook je pun objava koje nas podsjećaju da je danas 19 godina od NATO bombardovanja. Sjećam se da je tih dana školsko zvono mijenjao zvuk sirena za uzbune. Sjedili smo kući, gledali Rai Uno i čekali da vidimo kada će poletjeti avioni. Tatin posao bio je nadomak aerodroma koji je bombardovan. Bog nas je pogledao, a ja se danas molim za one koje nije. Život je krenuo dalje. Ja bih oprostio da su pokazali pokajanje, ali nažalost nisu. Pa kad je već bio rat zašto ste nas bombardovali osiromašenim uranijumom i zašto je u mojoj zemlji od tad porastao broj oboljelih od raka sa 8.000 na 50.000 ljudi? Jesmo li toliko griješili da smo to zaslužili?

Vaš browser nepodržava HTML5

Arhivski snimci NATO bombardovanja

Ostale objave na mrežama i u medijima su vezane za izbore. Uvijek se dijelimo na ove i one, lijeve i desne, prave i krive, Ruse i Amerikance. A malo ko od mojih sunarodnika se koncentriše na nas koji smo tu. Da se razumijemo, nisam ja ni pozicija ni opozicija, ja sam samo momak od 28 godina koji želi da živi zajedno sa ljudima i da stvaramo bolje okruženje. I onda se sjetim jednog đeda iz Opasanice koji mi je na pitanje kako je dočekao 95 godina odgovorio:"Tajna moje dugovječnosti ne leži samo u zdravoj ishrani i načinu života već u tome da nikada nisam čitao novine i gledao vijesti." Živio ti meni, dobri đede, još toliko godina takvim režimom.

Nedelja, 25. mart

Nedelju sam proveo uživajući sa predivnim ljudima. Dan je počeo prelijepo i srećan sam što sam ga na pravi način iskoristio. Šetnja po Gorici, ispijanje kafe i rekord po broju oglasa objavljenih na sajtu. Ostatak dana sam uživao u malom stanu. Kako je počeo tako se i završio - prelijepo. Valjda je nedelja za to stvorena, zar ne? Od jedne predivne dame sam dobio na poklon prepariranog leptira iz Malezije i obezbijedio mu mjesto kakvo zaslužuje, tu iznad mog kreveta, da me podsjeća na sve egzotične trenutke mog života kao i to da trebam da iskoristim svaki dan. Većinu života provedemo kao gusjenice da bi na kraju postali leptiri i živjeli makar jedan dan u letu, a let, e to je sloboda! I onda se sjetim tako Čuang Cea.

"Jednom sam ja, Čuang Ce, sanjao da sam leptir. Lepršajući naokolo, srećan i veseo, radio sam šta mi se prohtje. Ne bijah svjestan da sam Čuang Ce. Odjednom, probudih se, i gle, ponovo bijah Čuang Ce. Sada ne znam jesam li čovjek koji je sanjao da je leptir, ili leptir koji sanja da je čovek? Između čovjeka i leptira mora postojati razlika! To je ono što se naziva preobražaj stvari."

Ponedeljak, 26. mart

Malo panike nije na odmet. Jutro je proteklo u odgovaranju na komentare povodom jednog intervjua u kojem sam izjavio da kad se žene vrate na selo i muškarci će krenuti za njima. Da, izgleda da sam i ja postao jedan od onih koji odgovaraju na komentare. Jedan sasvim običan dan. Sprema se prezentacija za potencijalne investitore koja je u srijedu.

Branko Ćopić bio je kultni pisac dječje literature u Jugoslaviji

Ovo je i dan kada je Branko Ćopić izvršio samoubistvo. Kuruzović se sjeća dana te opomene.

"Ćopićeva žena, Bogdanka, pitala ga je kada će stići iz šetnje da postavi sto, da ručaju. Odgovorio joj je: 'Sam ću postaviti, kad se vratim'. Nije ga bilo ni do podne, ni do predvečerja, tog 26. marta 1984. godine, kada se ubio. Našli su ga na betonu, pod mostom. Vidite, nije on bio tinejdžer, on je bio sedamdesetogodišnjak, koji je bio svjestan svog postupka. Meni je govorio: 'Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt…' Popeo se na ogradu mosta, leđima okrenut prema zgradi Centralnog komiteta na kojoj je bilo ispisano Tito, i skočio. Zapravo, strmoglavio se na beton."

Utorak, 27. mart

I kao po običaju čim malo stisnu obaveze, uhvati me i malo panike. Radno, radno i samo radno. Nisam imao vremena da ispratim šta se danas zbivalo. Sa timom sam spremao prezentaciju za srijedu u sklopu M:tel Digitalne fabrike.

Srijeda, 28. mart

Još veći napadi panike kako se približava 19 sati. Hiljadu puta sam prešao jednu istu prezentaciju. Imam osjećaj da ću da pogriješim. Puna sala, svi željno iščekuju da čuju šest finalista. Došlo je i mojih pet minuta prezentacije na temu "Digitalni seljak i informacija kao najvažnija alatka". Odradio sam je bolje nego što sam uradio u svakoj vježbi. Sav strah je nestao u trenutku. Kad ovladaš temom, nema mjesta za tremu. Gromoglasan aplauz je makao teret sa srca. Iskreno, volim da pričam pred masama. Dobili smo drugu nagradu i meni je to došlo kao kruna devetomjesečnog rada. Nakon događaja smo svi zajedno pošli da proslavimo uspjeh. Koliko je bilo treme toliko je na kraju bilo i radosti. I opet se išlo na mali stan. Ko zna zna o čemu pričam.

Četvrtak, 29. mart

Došao sam kući oko devet sati ujutro. Obaveze čekaju ali sam dao sebi malo luksuza da odmorim. Mada ne volim kad članovi digitalnog sela čekaju. Nakon odrađenog posla pošao sam na kafu. Ne živi se kod nas loše dokle god su kafići puni u toku radnog vremena. Valjda ne umijemo da prepoznamo luksuz koji imamo sve dok ga ne izgubimo. Možda su male plate, slaba infrastruktura i jedinstveni uslovi za život ali opet ga živimo kao paše. Volimo mi da kukamo kako nam ne valja. Čudo je genetika.

Reci mi koju čokoladu voliš i reći ću ti koliko godina imaš

Petak, 30. mart

Meni je petak što je nekom nedelja. Sa osmjehom se sjećam prošlog petka. Trudim se da uvjek sebe podsjećam na stvari koje su mi se desile i izvlačim iznova pouku. Večeras će omladina ići u grad, na bleju i slično, a ja ću u toplini svoga doma da uživam uz dobar film. Davno je prošlo vrijeme kad sam imao devetnaestak godina i mogao da se brzo oporavim nakon burnih noći. Ukusi sazrijevaju i to me podsjeti na rad u fabrici čokolade u blizini Maču Pičua. Kroz čokoladu sam vidio kako se taj proces dešava postepeno. Mladi ljudi vole bijelu čokoladu, kako rastu njihov izbor se mijenja pa biraju mliječnu čokoladu. Odrasli ipak vole tamnu čokoladu. Samo se nadam da to ne pokazuje da život sa godinama postaje gorak. Ovim se odjavljujem i želim svima da poželim ono što želim i sebi. Kada se sve sitnice, koje nas na prvi pogled razlikuju, uklone svi mi postajemo isti. Ti si ja i ja sam ti koliko god nam bilo teško ponekad da to prihvatimo. One love.