* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
Maja Milošević rođena je 1961. u Dubrovniku u kojem je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je studij jugoslavenski jezici i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1987. Predavala je hrvatski jezik i književnost u školama. Radila je kao lektor u županijskom tjedniku Dubrovački vjesnik istodobno pišući za njih i kolumnu Privatni pogled pa Prstom u 'ovna i sada Maštela.
Surađivala je na Dubrovačkoj televiziji na emisijama: Dubrovački na kantunu od hrvatskoga (emisija o zavičajnom govoru) i Dubrovačke saloče (emisija o poznatim ljudima u kućnom okruženju).
Prije četiri godine zajedno s novinarom Davorom Mladošićem objavila je i dubrovački rječnik Naški. Oduvijek koketira s novinarstvom. "Iako to nije posao od kojeg živim, to je nešto za čim oduvijek patim", kaže Maja Milošević.
Subota, 23. prosinca
Ove se godine dogodio kalendarski problem. Badnjak koji je za katolike bitan u smislu čišćenja organizma, a i duše, pada u nedjelju. Post u nedjelju? Ma tko je to vidio! U svakoj situaciji imate Ove i One. Ovi tvrde da je nedjelja dan za uživanje, odmaranje i – mrs. Jer tako nalaže Biblija, vjera, svi sveci i štotijaznam. Jer je nedjelja prvi blagdan ikad i kao takav ima prednost pred Badnjakom. Oni drugi tvrde da je dan prije Božića određen za post i da je tako bilo oduvijek, bez obzira na koji dan to pada.
Meni koja sam tzv. prigodni vjernik (rijetko kad idem na misu, i to otkako mi je jednom svećenik pred svima rekao: A neki su se konačno udostojali doći u Božji hram!; a i psujem ko kočijaš), tu nema dvojbe.
Badnjak je oduvijek bio dan za bakalar u mom domu, ali istodobno se jede i sve ono što nije baš posno. A što ću kad moji doma uvijek ostanu gladni poslije ribe! Pa smo samo nastavili u istom revijalnom tonu: blaguje se riba. S raznim dodacima. Svakakvog porijekla. Pa i GMO.
Nedjelja, 24. prosinca
Uz sve tradicionalno što se netragom gubi iz božićnih običaja, to je i kolendavanje, dubrovački običaj čestitanja pjesmom i druženja uz iće i piće. E da, tada se ruši svaka brana posta. Jer ne možeš grupi koja ti je s pjesmom i bukom granula u kuću ponuditi riblje ostatke od objeda!
Mi djeca (čuj mene!) nekad smo išli kolendavati u provjerene kuće gdje ispod 20-30 današnjih eura nismo otvarali usta i to nam je bio glavni izvor zarade. Kolendari d.o.o. Posebni gušt bili su stihovi s murvama i lozama ("Ispred kuće stoji murva, a u kući gospođa kur**; ispred kuće stoji loza, a u kući gospođa koza") posebno čuvani za one koji nam nisu htjeli otvoriti vrata. Svi smo smrdjeli na bakalar i češnjak da je štipalo za oči.
Danas kolendavaju po principu "take money and run". Niti znaju tekst, niti znaju pjevati. Zapravo, platim im da mi više ne revu pred vratima. A kad im ne otvoriš, slijedi odmazda. One naše murve i koze zapravo su male bebe. Jer ti ovi naprave štetu na vratima u vrijednosti od 100 eura. Jednostavnim računom dođeš do odgovora što ti je jeftinije.
Ponedjeljak, 25. prosinca
U komunizmu su vjernici bili prezreni, ali svi smo išli na ponoćku. Matere bi nas vodile u Male braće da vidimo jaslice, a Grad je mirisao na bakalar. Onda smo ga, naime, svi mogli kupiti. Lude komunjare dale bi nam 13. plaću, povišicu, K 15 i dodatak za djecu. Eto, jedino što nam nisu čestitali Božić. Na televiziji je nekad nastupala natapirana Ana Štefok, histerična Nela Eržišnik te narodnjaci iz najcrnjih balkanskih prigradskih krčmi. Poslije narodnog plesa malog kosovskog sela Kukulele, slijedio bi nastup etnogrupe iz Pančeva koja bi nam na slikovit način prigodno prikazala kako su u njih preci ubijali pa vladali.
Rađa se nova kasta – novokomponirani bogataši.
Poslije bi uletio ultramoderni Milo Hrnić u bijelom odijelu i crnoj strukiranoj i razdrljenoj košulji s velikim koletom i debelom kadenom oko vrata, i mi bi popadali na "Mila majko, ide brod". A da sve bude u stilu bratstva i jedinstva, kao dekor pojavili bi se i neki Slovenci s poznatom pjesmom "Pilote, gori vam krilo, hajlili, hajlili, hajlooo!". Kao vrhunac svega, prikazali bi nam kako peku praca u poznatom makedonskom mjestu Kurčevski, na što bi nama krenula slina iz usta, ali smo ostali nepokolebljivi u svom religioznom uvjerenju. Nismo praci.
Utorak, 26. prosinca
Oduvijek se u mojoj obitelji kupovala ljepša odjeća za svece i blagdane. Moji su bili još temeljitiji u toj tradiciji; moja pokojna mati imala je još 20 godina prije smrti pripremljenu robu za ukopa. U koju na onaj dan nije mogla stati. Pa smo je ukopali u dresu i teniskama. Mislim da je sada na drugom svijetu sretnija u tom izdanju i da redovito vježba. Blagdani iziskuju posebnu odjeću. Ali ono što se nekad smatralo posebnim, danas je to ista odjeća koju nosiš npr. u klub na cajke.
Nije ovdje riječ o tome da smo mi bili čedni, a ovi danas nisu. Riječ je o pojmu Božića koji traži sklad, a štikle, mrežaste čarape i minica narušavaju taj sklad. Pa se tradicionalni izlazak na Stradun pretvorio u sajam primitivizma. Isto vrijedi i za petarde kojima grad odzvanja. Tako da tiha noć nije uopće tiha. I bez obzira na upozorenja, kazne, štetu i opasnost, roditelji i dalje daju novce, a djeca i dalje srljaju u potrazi za onim opasnijim sredstvima. Eto, mojim gradom odzvanjaju petarde i narodnjaci, a širi se miris pečene janjetine. Tko nam je ukrao Božić?
"Štikle, mrežaste čarape i minica narušavaju taj božićni sklad" (na fotografiji: Dubrovnik)
Srijeda, 27. prosinca
Grad nam je toliko prošaran kučijim izmetom da mu slobodno možemo promijeniti ime u Govnovnik. Veliki dio vlasnika pasa ima ih zato što je to IN i zato što im se lijepo slažu s majicom na crte. Jedan dobar dio vlasnika toliko je ružan da su sretni kad gledaš u psa i diviš mu se. Samo ne podiži pogled. Veliki dio njih misli da je i dalje u Zapizdini Gornjoj i da se od onog blata po kojem su navikli hodati kučji ostaci neće ni vidjeti.
A ovo je Dubrovnik, gazimo po bijelom kamenu uglavnom u cipelama talijanske proizvodnje a ne u opancima. Malo po malo – nagazna. I lijepo vidiš kako je neki nesretnik već ugazio u to pa potom pokušao očistiti putem stružući cipelom. I sad je zamazana cijela ulica. Zelenilo je postalo smeđilo. I onda se sjetim svojih putovanja u Austriju, Švedsku ili Veliku Britaniju. I oni vode pse na nuždu. Ali nose kanticu i lopaticu. I masku i dihalicu ako ti preveć smrdi. Jer to je tvoj izmet. Tvoj pas, tvoja odgovornost. Tvoja kultura.
Četvrtak, 28. prosinca
Na kakav god tulum ideš, nema ti ništa bez narodnjaka ili polunarodnjaka tipa Rozgine Bižuterije. OK, o okusima se ne raspravlja, to se lako pjeva, poletno je. Osim ako nisi popio više od tri otrova, i ako se ne bacaš, tvoji pokreti uglavnom se svode na onaj viđen po kolima bratskih naroda i narodnosti iz davne sedamdeset i neke, a pridodaju mu se i novi, nadaleko poznati, kad kružnim đirom šetaš po zraku kao da bereš grožđe. Pod pretpostavkom da je grožđe negdje iznad tebe, što uglavnom nije.
"Nema tuluma bez narodnjaka ili polunarodnjaka"
Osim za uho, pjesma se lako lijepi i za jezik. Kad je čuješ ujutro dok ideš na posao, nadrapao si. Recimo npr., radiš u školi i djeci tumačiš Romea i Juliju. I svi nariču zbog nesretnog kraja, kadli tebe krenu stihovi "A ja samo sam htjela oca djeci, malo ljubavi, pa ti sada reci...". Nakon čega krene rasprava. Jer ako je samo htjela oca djeci, Julija je mogla ostati s onim kretenom Parisom. Manje je kompliciran, a bogami i manje nesretan. Poruka Shakespearea: Nije lako biti sve u jednom - žena, majka, kraljica!
Petak, 29. prosinca
Rađa se nova kasta – novokomponirani bogataši. Koji mogu poći iz sela, ali selo iz njih nikad. Može obući najskuplja odijela, voziti najbrža auta i imati rasne cure, ali on je đikan i to ti je to. Te cure moraju imati dobar želudac kad mogu leći s njime. Jer u njega se još samo diže parket u tinelu. I to kad prolije malo vina.
Dovede Kaštel Sukurac - pita Talijan kad zaluta po Jadranu. To ti je to. Em ga ne može naći, em mu je pošao use i sad je nešto između krepanog miša i uvelog lista. I služi mu samo za malu potrebu. Izgubljen u prijevodu! Ona u njega gleda ko u Boga. Zato što joj je kupio sat što košta kao moj stan.
Ženo, i ja ti mogu reći da tvoje vrijeme prebrzo prolazi. I to besplatno. Vrijeme u kome se nitko ne pita odakle mu sva ta lova i čime se on zapravo bavi, nego koga je povalio, kome je napravio dijete sa svojim starim jajima i gdje je stavio prozor viška, zovemo đikanizacijom.