Ovonedjeljni dnevnik vodila je Lidija Dedović, pozorišna rediteljica iz Podgorice.
Rođena sam, to je sigurno. Život živim da mi nikad ne bude žao za nijedan dan. Najviše cijenim i volim svoju djecu, muža, porodicu i najbliže. Visoka sam na crnogorski način, ali nisam lijena kako bi inače opisali Crnogorce. Ipak je moguće prkositi predrasudama ili rušiti tabue o mentalitetima. Završila sam pozorišnu režiju, fatalno i možda uzaludno posvećena svom poslu, ali mogla bih voditi i neki dobar art restoran. Prekvalifikacija nam prijeti sa svih strana. I tu bih se snašla.
Obožavam zabave i žurke, društvo, muziku, hedoniju. Ne spavam mnogo. Ali mi je potreban mir. Ne joga, niti moderna pražnjenja. Bila bih mirna kada ne bi bilo rata, gluposti, siromaštva, odurne politike. Zato sam nemirnog duha.
Subota, 7. januar
Balkan je u minusu! Božić!
Ne pamti se ovakva hladnoća. Snijeg je došao u velikom stilu i pokrio Balkan. Na putevima je haos, poledica,upozoravaju da se niđe ne ide. Putujem sjutra za Skoplje, preko Albanije i Kosova, da radim svoju novu predstavu. Vodim i ćerku i iz ogromne radosti zbog naše nove avanture, kreću i brige… kako ćemo stići do tamo? Vjetar prejako svira svoje dok pišem. Ponio je mnoge krovove zgrada po Crnoj Gori. Od Opština do novogradnje.
Je li ovo zimska Božićna opomena svima-da više radimo,a da manje gradimo-pogrešno! Divlja gradnja može,a jak vjetar i zima nam smetaju. Prije familijarnog ručka, imala sam želju da prošetam za Božić svojim gradom. Morala bih da se držim za drveće i stubove, dok plastične kese, polomljeni sušeci za veš pali sa terasa, lete po gradu. Sve je pusto i smrznuto. Filmske scene. Svuda je snijeg ,ali u Podgorici nije. Srećan Božić... Gdje su nam sve hrišćanske vrline i šta se dešava sa ljudima, vrijednostima, društvom, državom, svijetom… danas?
Snijeg je došao u velikom stilu i pokrio Balkan
Ovih prazničnih dana, ljudi užurbano kupuju, troše, tradicija obavezuje na trošenje za praznike, januar je početak godine, praznici vraćaju na sve strane, a na pola mjeseca smo već bez novca, zabrinuti za opstanak, čekajuci Godoa-platu. Da li nas praznici utjeruju u dugove kao banke, da li nas vjera obavezuje na trošak… vjera u formalnom smislu? Mislim... da li je vjera ustvari vjera u sebe, jer pojedinac čini društvo, pa i svijet..? Da... vjera postoji ukoliko je svih nas... Pitam se: Vjerujemo li mi u sebe, u druge, volimo li, jesmo li pažljivi, saosjećamo li... jesmo li dobri, to su najvažnija pitanja subotnjeg dana Božića?
Jer dok je Božić i dok slavimo, lagano se raspada svijet i imam neki osjećaj, ne samo ovog ledeno hladnog dana, već duže vrijeme da smak svijeta, najsporiji mogući scenario smaka svijeta, uveliko traje: valjaju nas velike sile, terorizam je je kao King Kong, novac i banke su nam uzele dušu, crkve nas dijele umjesto da nas mire, raspada se moral, a forsiraju silikoni, laž, folk i kič. Emotivnost, mašta i duhovnost su zastarjeli, čitanje knjiga i obrazovanje su dosadni, google je car, saobraćaj divalj, kriminal se šeta, dijaloga sve manje (a sve je to KULTURA zar ne?? Kultura življenja.)
Ovo sam se pitala i prije dva dana, kada me gospođa Mirjana pozvala da pišem dnevnik za RSE... Prije dva dana, prolazila sam pored grupe dilera deviza koji stoje na istom dobrom mjestu već dvije decenije... od inflacije do neokapitalizma. Doduše danas stoje pored butika "Paradiso" koji je zamijenio i stavio u zaborav čuvenu, takođe dugo staru knjižaru "Kultura" u glavnoj ulici Slobode. Zaboravljena je. Butici, automobili i izgled, to je sve što je ostalo od kulture. Možda Ledeno doba učini nešto pametnije. Mirno je… i hladno. Srećan Božić svima koji vjeruju i ne vjeruju.
Nedjelja, 8. januar
Putujem prema Skoplju, iako je najavljeno da je klizavo, nestabilno i svuda opasno. Put preko Albanije je čist, sunce sija, nema nikakvih problema. Na graničnim prelazima ne izlaze iz kontrolnih kućica, pogledaju dokumenta i puštaju nas. Od hladnoće niko ne izlazi. Ili nismo sumnjivi tipovi u autu.
Putujem sa osmogodišnjom ćerkicom, profesorom podgoričke gimazije u penziji i njegovom suprugom Makedonkom. Vozač je profesionalac, Makedonac i čak Kosovo ravno nam ne može ništa, jeste samo ovom dionicom otežano kretanje vozila, ali i to smo savladali bez problema, uz razgovor, pametan i duhovit.
Putujemo, Makedonci, Srbin iz Crne Gore i nas dvije Crnogorke, mala družina kojoj nacionalnost nije prepreka već veza, kojima je važniji čovjek od politike... iako ima baš različitih uvjerenja medju putnicima.
Put do Skoplja je trajao 7 sati. Stekla sam nove prijatelje, a ćerkica je rekla da joj se ne sviđaju granice (prešli smo tri granice do Makedonije). Ni ja ne volim granice. Svi saputnici su se složili.
Ponedjeljak, 9. januar
Zaleđeno Skoplje... sakam Skopje. Nije lako jednoj mediteranskoj crnogorskoj ženi da hoda po ledu, a jaka hladnoća se pobjeđuje termo vešom i Ice North jaknom. Idem oprezno do teatra, radujem se nastavku rada sa odličnom ekipom mladih glumaca (da me ne čuju da ih hvalim) i svih ostalih saradnika. Radimo dobru i zanimljivu temu, nadam se da će se predstava ticati sve publike Makedonije, ali i ostatka regiona.
Da li je sadašnjost gora od prošlosti i da li je budućnost u oblacima vještačke klinike za dramsku oplodnju mladih djevojaka koje žele da budu majke... jer ih najbolji makedonski pisci istorije Makedonije nisu tako napisali. Junakinje drama bježe iz 20. vijeka u komediju u daleku budućnost - 2032. godinu. Da li su velike promjene u oblacima ili zaista mogu da nam se dese? Ukoliko mogu, promjene mogu da se dese, najprije ako to učinimo mi, a ne neki drugi, jer uvijek su neki drugi krivci. Ne, svi smo krivi jer je prošlost bolja od sadašnjosti.
Zaleđeno Skoplje... sakam Skopje. Nije lako jednoj mediteranskoj crnogorskoj ženi da hoda po ledu
Neću otkrivati ništa dalje, niti razglabati o pozorištu. Uglavnom otvaramo najvažnije teme vremena. Proba je bila kvalitetna. Sada mislim na svog sina, muža, majku, sestru, brata, svu familiju. Dok slušam Ettu James and Mr Jona "I rather be blind" omiljena pjesma grupe mojih najboljih prijatelja. Prijatelji su moja voda. My Waters friends. Život je lijep!
Utorak, 10. januar
Snijeg pada, idilično je gledati bijeli grad, koji god to grad bio. Jurim na probu… radimo danas temu Vještačko i prirodno (od hrane do duše). Dižemo malu revoluciju protiv lažnog u svakom smislu, iako smo svjesni da je danas revolucija skoro, pa gori, sarkazam od utopije. Hrabrimo se da kultura je jedino preostalo polje na kom se biju možda beznadežne bitke za smisao, humanizam, novu osjećajnost, bolje društvo. I jeste tako. Jer gdje više možete dovesti 300 osoba da ih sjednete u neki mrak (ili svijetlo), da ih skroz umirite, uzmete im pažnju, tako da vas oni uživo pred sobom, sada slušaju, gledaju, prate, ćute, smiju se, plaču, zaspu, dobro - dosađuju se ponekad...
Pa toga nema više nigdje! Zato moramo koristiti svoje oružje i teren i svi smo upalili dugmad... Vjerujemo, a to nam niko ne može oduzeti! Makedonija se bori za svoje postojanje, za svoje ime, za svoju državu, za mir… U 21. vijeku oni i dalje trpe breme tužne istorije, ali su divni, puni života, tople krvi, duha, radosti, želja, snage sa takvim ljudima imam priliku i da radim. Crna Gora ima svoju državu, uslovno i mir, ima svoje ime, ali nama kao da to ne odgovara, i dalje se pitamo ko smo, i dalje se pred izbore ili nakon izbora može ćuti ulicama Crne Gore: Ovo je Srbija! Ovo je Srbija! Apsurd i, da ne kažem glupost, haraju! Balkan je prelijepa kazna, na kraju debelog crijeva svijeta.
Srijeda, 11. januar
Mislim na Majku Terezu jer svakog jutra i večeri prolazim pored Kliničkog centra u Skopju koji se zove po njoj, čuvenoj svetici i mudroj ženi.
Nakon probe koja je bila puna kreacije, radosti, rada, priče, šest sati bez pauze, zagrlila sam ćerku u našem toplom privremenom makedonskom domu, i uzela da čitam mudre misli i govor Majke Tereze na dodjeli Nobelove nagrade za mir. Osjećam isto, zato mi je jako blisko, ne samo majčinski, već ljudski: "Nađi vremena za smijeh, to je melodija duše. Radosno srce nastaje, naravno, samo od onog srca koje izgara od ljubavi. Ne čekajte vođe, učinite to sami, od osobe do osobe. Nikada ne dopusti da sretneš nekoga ko nakon susreta s tobom neće biti sretniji. Davati samoga sebe je bolje nego samo davati."
Čast mi je što radim u Skoplju i što je naš topli dom preko puta Kliničkog centra Majka Tereza. Čista simbolika. Voljeti Život i kad je sjajan i kad je nikakav.
Četvrtak, 12. januar
Sjetila sam se Beketa i njegovog Kraja Partije... Želim sa vama za kraj dnevnika i šestog dana, da podijelim čuveni monolog o krojaču:
Neg: Čekaj da ti opet ispričam. (glasom pirovedača.) Jedan Englez kome je, u žurbi pred novogodišnje praznike, bio potreban par prugastih pantalona ode svom krojaču i ovaj mu uze mjeru. (Krojačevim glasom.) "To je sve, gospodine, dođite kroz četiri dana, pantalone će biti gotove." Dobro. Četiri dana kasnije. (Krojačevim glasom.) "Veoma mi je žao, gospodine, moraćete doći kroz nedelju dana, upropastio sam vam celu stražnjicu."
Dobro, sve je u redu, lepo uobličena stražnjica može da bude veoma golicava. Nedelju dana kasnije. (Krojačevim glasom.) "Strašno mi je žao, gospodine, moraćete doći kroz deset dana, zabrljao sam sa prednjicom, između nogu." Dobro, šta se tu može, lepo pripijena prednjica uvek kopka. Deset dana kasnije. (Krojačevim glasom.) "Užasno mi je žao, gospodine, dođite kroz petnaest dana, pogrešno sam vam uklopio cio šlic." Dobro, kad se lijepo skrojen šlic štipne, dolazi do čvrste ponude.
Dakle, da skratim: vrijeme prolazi, a krojač sad zabrlja sa rupicama za dugmiće na šlicu. (Glasom mušterije.) "E, nek' vas đavo nosi, majstore! Pa to je već nepristojno, to je prevršilo svaku meru! Za šest dana, je l' me čujete, za svega šest dana Bog je stvorio svet! Da, majstore, ništa manje – SVET! A vi, dođavola, niste u stanju da mi za tri meseca sašijete jedan par pišljivih pantalona!" (Krojačevim glasom, skandalizovano.) "Ali, dragi gospodine, dragi moj gospodine, pogledajte ovaj svet (prezriv gest) – a pogledajte – (gest pun ljubavi i ponosa) – ove moje pantalone!"
Petak, 13. januar
Ja sam totalnio obična građanka svijeta, i zaista me ne zanima lokalno... Nisam nikad pisala dnevnik, iako sam voljela pisanje i volim pisanje i čitanje, a dnevnik na televiziji me uvijek nervira, jer nas pumpa ideologijama, manipulacijama, i pucanjima.
Dnevnik RSE me motiviše. Iako se i dalje voleći slobodu pitamo: je li sloboda ropstvo i da li se Evropa klima kao babin zub.
Moj dnevnik je sigurno nesavršen kao krojačev svijet, ali savršeno se uklapa u RSE.
Dok majstor u stanu popravlja grijalicu u kupatilu (sada je minus 15 u Skoplju), mislim na sunce Crne Gore, najljepšu klimu, na sve moje najbliže. Ako se to zove nostalgija, neka! Hajde da živimo život punim dahom uprkos nevremenu i hladnoći, to će proći, najvažnije je izbjeći hladnoću duše.
Živjeli!