(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Kristina Ćetković je rođena u Baru, 21. aprila 1981. Novinarstvom je počela da se bavi, prvo pišući za prvi studentski portal u Crnoj Gori "Tragom", a kasnije i uređujući rubriku "Univerziteti". Kao novinarka radila je na portalu "Analitika". Pisala je i za VICE Srbija i crnogorsko izdanje LGBT magazina "Optimist".
Članica je Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Članica je Glavnog odbora Sindikata medija Crne Gore. Autorka je prvog crnogorskog lezbejskog romana "U svoja četiri zida".
Jedna je od osnivačica nevladine organizacije "sPas" koja se bavi zaštitom životinja. Bavi se duhovnim radom na sebi, vozi bicikl, piše… Slobodno vrijeme provodi u šetnji sa psom Pinom ili čitanju uz društvo mačora Alexa.
Subota, 20. oktobar
Subotu sam provela radno. Hm. Početnička greška koju mi u medijima ne bi dozvolili. Rečenicu počinjem danom. Ipak, ovo je dnevnik te neću prema sebi biti stroga.
Zbog pravila sam pobjegla u spisateljstvo. Još jedna povoljnost i blagodet toga što više nisam u novinarstvu jesu i slobodni vikendi. Ne uvijek ali većinom za razliku od medija gdje su vikendi uglavnom radni.
Volim da radim sa mladima. Nikada nisam prestala da budem omladinska radnica kao što nisam prestala da budem novinarka. Dok radim sa mladima i djecom više energije dobijam od njih nego što potrošim. Njihova mladost mi vraća nadu i vjeru da svijet ipak može biti dobro mjesto. Međutim, ove subote nije bilo tako.
Ostala sam bez riječi pred njihovim stavovima i razmišljanjima. Brane mišljenje bez argumenata i sa, na žalost, netolerancijom prema različitostima. Ostala sam poražena pred njihovom mladošću koja je okovana teškim predrasudama i stereotipima koji im ne dozvoljavaju da vide sve ljepote u različitostima koje im grad u kome žive pruža. Željela sam da zaboravim to iskustvo. Posegla sam za društvenim mrežama. Drugome bih rekla da je to glup potez. Na svu sreću - nije bio.
- Više o problemima mladih na Balkanu u rubrici 'Glasom mladih'
U jednom drugom primorskom gradu mladi su sa svojim profesorima stali ispred drveća zahtijevajući od opštinskih vlasti da još jednom razmotre da li je taj prostor dobar za novi vrtić i da li zaista park treba da ustupi mjesto novom objektu za vaspitanje djece.
Ispunio me osjećaj ponosa. Ne zbog toga što je u pitanju grad u kome sam rođena, ne zbog toga što sam u tom parku provodila odmore u osnovnoj i srednjoj školi, ne zbog toga što su to profesori od kojih sam učila, mladi kojima sam držala radionice i seminare. Ponos koji je izazvao kod mene suze radosnice došao je nakon što sam shvatila da sam imala čast da učim od tih ljudi i što ti isti ljudi zaista i žive vrijednosti o kojima govore.
Tamara Čurović, koja je bila učesnica radionica i seminara poput ovog o kome sam pisala na početku, pokazala je hrabrost, i ne samo sjajan građanski već i ljudski integritet, time šti je zajedno sa drugima odlučila da brani park, krugove i drveće. Ponosna na ljude poput nje, idem na počinak vjerujući da Crna Gora može biti bolje društvo!
Nedjelja, 21. oktobar
Alex je odlučio da je osam sati sasvim pristojno vrijeme za ustajanje u nedjelju. Mjaujao je i skakao po krevetu i meni sve dok se nisam pokorila njegovom naumu. Problem sa mačkama je to što one pokore ljude a ne obratno. Ili je to dobra stvar?
Pina je ostala u krevetu. Problem sa psima je to što ih naučite rutini koju poštuju čak i kada to više vama ne odgovara.
Nedjelju uglavnom ostavljam za dom, porodicu i prijatelje. Počinjem čišćenjem, zatim druženjem i šetnjom i završim vremenom posvećenim tišini. Tako je bilo i ove nedjelje.
"Gdje postoji volja, postoji i način" - kaže izreka. Umor, vjetar, neupotrebljiv rezervni točak, nisu me spriječili da pođem do Bara i pružim podršku potpisivanjem peticije. Ispred Gimnazije "Niko Rolović" profesori i učenici nisu na suprotnim stranama već istoj - mole gradske vlasti da preispitaju odluku o gradnji vrtića na mjestu gdje je drvored. Ne svi profesori i učenici već oni koji znaju šta znači biti građanin. Nadam se da će uspjeti u naumi i pokazati apatičnoj većini da su promjene moguće.
Pogled na Stari Bar
Nakon porodice i prijatelja, vrijeme je i za moje vrijeme. Ima u Podgorici nekoliko lokala gdje se može popiti dobra kafa. Volim da istražujem i probam različite ukuse. Ispitujem svoje granice, izlazim iz zone komfora. To mi je pomoglo u pisanju romana.
Jedan od omiljenih mi kafića je pun. Pitam djevojku da li je slobodna stolica udaljena dva mjesta od nje ali mi njen pogled govori da želi privatnost. Pokušam kod jednog momka i on mi kaže da je sasvim u redu da dijelimo sto Njegov engleski objašnjava da nije sa ovih prostora i da je naučio da dijeli sa drugima slobodno mjesto.
Vraćam se kući. Domaća supa, svijeća i miris ulja od lavande, uz knjigu, su moj omiljeni način da završim vikend. Još jedna korisna odluka koju sam donijela kako bih bila srećna je i to što sam odbila da neko drugi za mene - ubija, tranžira, marinira, kuva ili peče ispod sača životinje. Izabrala sam da Pina, moj pas i Aled, moj mačor budu članovi porodice. Perem, usisavam, tresem ali dlake ostaju. Ali ostaje i ljubav koju dobijam svaki put kada ona zamaše repom ili on zaprede. Učim šta je ljubav.
Ponedjeljak, 22. oktobar
Radosne vijesti stižu iz Bara. Prikupljeno je oko 3.000 glasova podrške i predata peticija Opštini Bar o razmatranju novog prostora za izgradnju vrtića. Neki od političara najavili podršku novoj javnoj raspravi. Želim da vjerujem da je moguće promijeniti loše odluke bez obzira ko ih je donio i kada. Želim da vjerujem da je građanski bunt moguć i pored svih partijskih interesa.
Posebno divljenje imam i prema novinarima koji se bore za pravdu a ne interese ovih ili onih. Koji su slijepi poput boginje Justicije. One koje u traženju i iznošenju činjenica ne vode lični ili interesi drugih već opšte dobro. Njihove smrti me uvijek pogode bez obzira na kome kontinentu žive ili rade. Na svirepost kojom je ubijen novinar Džamal Kašogi nemam riječi.
Pokušavam sebi da objasnim um, ne to se ne može nazvati umom, onih koji su ne samo izveli već i naredili da se izvrši ovaj zločin. Da li možemo u budućnosti doći do testova ili mašina koje će prepoznati takvo zlo i dati rješenje za njega? Ili će svijet uvijek biti u stalnoj borbi dobra i zla? Kako postajemo imuni na zlo oko nas? Kako se možemo zaštititi ali i boriti?
Pročitajte i ovo: Šta se pouzdano zna o ubistvu Kašogija?Danas sam na pauzi srela poznanika koji radi u obrazovanju. Komentarisali smo da bi bilo dobro da zaposleni u obrazovanju prolaze psihološka testiranja svake godine. Njegova šala da skoro niko ne bi dozvolio licencu za rad me nije iznenadila već uplašila. I nisu samo radnici u obrazovanju (svaka čast izuzecima) neodgovorni u svom poslu.
Svaka branša ima ljude koji su tu samo radi stalnog zaposlenja, državnih praznika i odmora... Plaši saznanje da ne shvataju značaj svog uticaja ali i odgovornosti koju nose jer obavljaju posao vaspitanja i obrazovanja. Jedan od najbitnijih u državi. Znam i za male plate, veliki pritisak i nerazumijevanje, ali ne mogu da nađem opravdanje za loše obavljanje posla.
Pod utiskom dešavanja proteklih dana čvrsto vjerujem da bi obrazovanje o ljudskim pravima trebalo da bude obavezno počev od vrtića, osnovne, zatim srednje i naposletku fakulteta. Ovo nije oblast koja se tiče prava, žurnalistike, nekog od ministarstva ili nevladinih organizacija. Poštovanje i poznavanje ljudskih prava treba da bude dio našeg identiteta.
Utorak, 23. oktobar
Organizatori protesta u Baru su dobili prvu bitku - nova rasprava o prostoru za izgradnju vrtića je zakazana za sredinu novembra. Veliki korak za građanski aktivizam u Crnoj Gori i mala nada za promjene.
U Crnoj Gori je ovih dana aktuelna tema oko učešća predstavnika države na Eurosongu. Skoro svake godine naivno ulazim u diskusije sa ljudima vjerujući da ću moći da objasnim šta je smisao te manifestacije. Zaboravim da živim u zemlji gdje je sve postavljeno kao takmičenje i da nije važno učestvovati nego pobijediti.
Dugo sam snimala svaki Eurosong. Jedne godine sestra mi je okinula traku na kaseti jer je danima premotavala snimak sa predstavnicima sa Kipra kako bi zapisala riječi i naučila pjesmu. E to je smisao Eurosonga - da čujemo i vidimo kulture koje su drugačije od naše. Da poželimo da ih razumijemo i upoznamo. Da naša duša čuje muziku a ne da naš ego sluša kladioničarska predviđanja.
"Smisao Eurosonga je da čujemo i vidimo kulture koje su drugačije od naše." (na fotografiji: predstavnici Moldavije na Eurosongu, 2018.)
Prošle godine nisam bila razočarana "neuspjehom" crnogorskog muzičara već njegovim "ljudskim" nastupom. Smatram da plasman nije bitan već poruka koju šaljemo sada već publici širom svijeta. Svim srcem sam bodrila trans osobu Danu International iz Izraela da ostane upamćena, shvatajući koliko je teško biti drugačiji i odstupati od već zadatih normi.
Danas sam svim srcem protiv održavanja Eurosonga u Izraelu. Postoje načini da se pokaže da je sistem aparthejda koji vlada u pomenutoj zemlji, potpuno neprihvatljiv za 21. vijek, ili bilo koji vijek. Na stranu to što prošlogodišnju pobjedničku pjesmu smatram seksističkom, najveći muzički događaj ne treba da bude organizovan u zemlji u kojoj stradaju ljudi svakodnevno.
Od kada sam napustila medije dozvoljavam sebi luksuz da dan završim medijem i sadržajem koji ja izaberem. Juče sam završila knjigu Stivena Kinga o zanatu pisanja, danas otvaran djelo Fredrika Bakmana "Moja baka Vam se izvinjava". U životu žalim samo za jednim - neću stići da pročitam sve napisane knjige, na žalost neću moći da posjetim toliko kreiranih drugačijih svjetova.
Srijeda, 24. oktobar
Ne znam da li uopšte da trošim riječi na aktuelna dešavanja? Potrudiću se da sumiram - crkva na Rumiji, Njegoš, Kiš, zastava i polumjesec. I opet vrtimo po ko zna koji put istu izlizanu ploču. Ko je bio na kojoj strani u 18, 19. i 20. vijeku, ko je manji a ko veći Crnogorac, Srbin, Bošnjak ili ko već.
Pročitajte i ovo: Crkva razdora na RumijiU međuvremenu, mediji plasiraju šture i malo korisne informacije, gotovo bez suštine, o evropskim integracijama. Sve dok identitetska pitanja budu zauzimala većinu medijskog prostora imaćemo apatične građane koji će da brane nešto što im je na rođenju dodijeljeno od strane roditelja bez da aktivno učestvuju u kreiranju države sa jednakim pravima za sve bez obzira na pol, vjeru, naciju, seksualnu orijentaciju i slično.
U takvoj državi, ma koliko se nazivala sekularnom, političari će govoriti o religiji, naciji i slično, znajući da im to donosi strastvene ali ne i kritički nastrojene birače. Jer bitno je jesmo li njihovi ili naši, a ne šta je ko uradio i zašto treba da snosi odgovornost.
Sve dok građane bude interesovalo dokazivanje ispravnosti naših i neispravnosti njihovih, neće bito važan životni standard. Pobuna neće biti na vijest da je cijena goriva niža nego u mnogim gradovima Evrope, a potpuno nebitna će biti informacija da građani Crne Gore mogu da kupe tek 46 odsto od onoga što sebi mogu da priušte građani EU.
Ne znam zašto me čudi "entuzijazam" mladih sa primorja u odbrani stavova i zabrani drugih i drugačijih na slobodu okupljanja, mišljenja, braka i sl. To je ono čime su okruženi. Treba da ostanu vjerni svojoj grupi, da dokažu superiornost onih kojima pripadaju i nađu razloge zašto drugi ne zaslužuju prava koja bi trebalo da su zagarantovana svima. Hm... Strah me da makar i u glavi napravim poređenje sa dešavanjima iz prošlosti, ali čini mi se da ja princip isti kao u pjesmi "Prvo su došli...".
Četvrtak, 25. oktobar
Nedostaje mi život u Londonu, ali samo zbog jedne stvari – saobraćajne kulture koja vlada u gradu. Ni u špicu, kada svi vode djecu u školu ne može se ćuti nervozna sirena već sve završavaju podizanjem ruke i kulturnim dogovorom.
Kola Hitne pomoći i policije često "krstare" putevima ali ne čekaju da ih vozači propuste kao vozila sa prvenstvom prolaza već se drugu učesnici čim čuju njihove sirene kao po automatizmu sklanjaju i prave prolaz.
To u Crnoj Gori nisam vidjela. Biciklisti, sa ili bez djece, su česti učesnici u saobraćaju i tačno se zna za koga je koja traka. Nije mi bilo teško da savladam vožnju lijevom stranom već da se izborim sa kulturološkim šokom koji sam doživjela nakon naših saobraćajnih manira.
Biciklisti
Već kada govorim o kulturološkom šoku zbog jednog sam umalo izgubila glavu kada me dabl-deker udario u potiljak dok sam zurila u ljude ispred sebe. Gledala sam dva zgodna momka kako se ljube. Namjerno opisujem njihov fizički izgled jer me nije šokirao njihov poljubac, s obzirom da sam lezbejka, već moji stereotipi izgrađeni u Crnoj Gori o tome kako gej muškarci izgledaju.
Šokirala me takođe i njihova sloboda ili bolje reći sloboda koju uživaju u Londonu. Zavidim mladim generacijama koje sada žive u Crnoj Gori. Imaju bezbroj mogućnosti, koje mi djeca rata i sankcija nismo imali. Mogu da žive, putuju, studiraju gdje god žele. Voljela bih da je makar većina njih svjesna izbora koje imaju na raspolaganju.
Petak, 26. oktobar
Volim svoj posao i atmosferu koja vlada u našoj organizaciji. Danas je petak i završiću kasno popodne s poslom. Ali ne marim. U pitanju je seminar i rad s mladima i njihovim profesorima. Znam da sam dnevnik počela sa razočaranjem, ali završiću ga sa nadom da će makar neko od njih shvatiti zašto su ljudska prava važna i da na svojim kožama neće osjetiti kršenje istih.
Stranica Kristininog dnevnika (kliknite za uvećanje)
Nedostaje mi novinarstvo, ali s druge strane imam slobodno vrijeme za pisanje, mogućnost da učim i usavršavam se u svojoj oblasti, prostor da pomažem i mijenjam svijest drugih o tome kako pravedno društvo treba da izgleda.
Radujem se slobodnom vikendu, koji zaposleni u novinarstvu većinom nemaju, zaradi koja je redovna i odmorima, praznicima koji se poštuju. Neko bi rekao da su ovo zagarantovana radnička prava i da nema šta time da se ponosim. Ipak, zahvalna sam jer sam svjesna da dio građana na papiru ima zagarantovana radnička prava ali ne i u stvarnosti.
Vikend kao i svaki planiram da provedem uz porodicu i prijatelje. Da dopustim sebi da uživam. Volim da idem na bazen i u SPA. Žao mi je što je za mnoge to luksuz i što mnogi to smatraju luksuzom.
Dok sam u SPA centru ne mogu da se otrgnem mislima kako nas društvo uči da trpimo, posebno žene. Sa mnom su uglavnom u SPA muškarci. Žene su rijetkost. Vjerujem da je to zbog toga što su kuća i porodica njihov prostor, a politika i zabava prostor kojim vladaju muškarci. Ali, još više vjerujem u progres i emancipaciju.