Jasna Gajević je rođena u Prištini, ali od svoje šeste godine živi u Podgorici. Velika je ljubiteljka prirode i borkinja za njeno očuvanje, kao i protiv svih negativnih pojava u društvu. Svoje boravke u prirodi (prije nego putovanja, kako ona kaže) pretočila je u blog „Jasnina putovanja“ u kojima pretežno opisuje skrivene kutke Crne Gore. Omakne se i neki izlet preko granice. Poslednji je bio u Bosnu i Hercegovinu. Blog prenosi i crnogorski portal Vijesti.me.
Subota, 18.11.2017.
Kad vremenske prilike dozvole, subota je dan za šetnju. Objava PSK Montenegro Guide da u subotu idu na Taraboš skratila mi je muke oko planiranja. Taraboš sam odavno željela da obiđem. Vrijeme je bilo promjenljivo, a ja prehlađena, ali nije bilo odustajanja. I nije mi žao. Peli smo se sa albanske strane. Sam uspon uopšte nije zahtjevan i sve se vrijeme prati makadamski put. Pogled je od početka do kraja izvanredan (na Skadarsko jezero, Skadar i Prokletije u daljini), ali smo na vrhu svi bili razočarani što se pored brojnih repetitora nije našlo mjesto bar za oznaku vrha. Idući ka vrhu, oni koji su baratali istorijskim činjenicama iznosili su detalje o golgoti i pogibiji oko 10.000 pripadnika crnogorske i srpske vojske tokom osvajanja Skadra za vrijeme Prvog balkanskog rata. Kako tad, tako i danas, ispostavilo se da u politici stil “glavom kroz zid” nikad ne donosi željene rezultate.
Kanui za prevoz Skadrom
Nedjelja, 19.11.2017.
Kad subotom šetam, nedeljom me čeka gomila kućnih poslova. No kad vani pada kiša, to mi lakše pada. Tješim se da ionako ne bih mogla nigdje. Između dva posla pravim pauze za laptopom listajući lokalne i portale iz okruženja. To mi je porok kojeg nikako ne uspijevam da se oslobodim. Jer ništa dobro ne pročitam, a ni na šta ne mogu da utičem sem što sebi štetim nervirajući se zbog svega. Zato je prednost boravka u prirodi dvostruka: em uživam u čistom vazduhu i prelijepim prizorima, em sam uglavnom lišena interneta.
Noć koja je rano pala, praćena sitnom kišom, idealna je za kunjanje ili čitanje. Kad sam se vratila sa petodnevne ekskurzije po BiH, tokom koje sam posjetila i Travnik, odlučih da ponovo pročitam "Travničku hroniku". Knjige ili pročitam za dan, ili ih rastegnem na više nedjelja. Ovu sam baš rastegla. Andrić se ne čita na brzaka.
Ponedjeljak, 20.11.2017.
Poslovne obaveze su me spriječile da danas prisustvujem protestnom skupu održanom u organizaciji Centra za ženska prava posvećenom problemu selektivnih abortusa. Naime, već više od deceniju na sramnu pojavu za koju su ponuđeni brojni dokazi, žmure svi koji bi trebali da je uoče i označe kao veliki društveni problem. Prije koju godinu, kad je broj rođenih dječaka bio uočljivo veći od broja djevojčica, javnost se zatalasala. Direktor bolnice je automatski “riješio” problem: zabranio je objavljivanje pola novorođene djece. Od tad se javljao samo ukupan broj. Na današnjem protestu simbolično je otkrivena spomen ploča posvećena djevojčicama koje nijesu dobile priliku da budu rođene. Ova pojava više od svake priče govori o položaju žena u našem društvu. Sa skupa je upućen zahtjev nadležnima da se preduzmu hitne mjere kako bi se ovoj pojavi stalo na put. Iskreno, koliko god ovaj problem bio veliki čak i po biološku budućnost naše zemlje, mislim da naše institucije ovome nisu dorasle. Niti imaju volje, niti sposobnosti.
Ploča za neželjene djevojčice podignuta je u Podgorici
Utorak, 21.11.2017.
Sinoć sam odslušala posljednji, četvrti koncert u okviru festivala Vivo, ciklus koncerata klasične gitare. Rijetka je prilika da se u Podgorici čuju umjetnici ovoga ranga, a ipak je podosta stolica u sali ostalo prazno. Ova činjenica je još poraznija ako vam kažem da su koncerti bili besplatni. Da li je krivica u nedovoljnom oglašavanju ili su Podgoričani, nenavikli na kulturne događaj, baš toliko digli ruke od njih, ne znam.
Već skoro dva mjeseca traje kampanja za lokalne izbore u tri manje opštine. Predstavnici DPS-a ne propuštaju priliku da istaknu da su ovo presudni izbori za opstanak Crne Gore. Toliko dugo su na vlasti da su sebe poistovijetili sa državom. Vidjećemo da li i birači to tako vide. Lokalni izbori u opštinama sa nevelikim brojem stanovnika su bitne kao uvod u konačnu smjenu vlasti. Jedino se u Crnoj Gori, od svih država nastalih iz SFRJ, vlast nije mijenjala nikad. Vjerovatno malo ko van vaše zemlje može da povjeruje u ovu činjenicu. A ja se sramim i dok to pišem.
Srijeda, 22.11.2017.
Mnogo je stvari iz okruženja (bližeg i šireg) koje mi smetaju i za koje mislim da bi mogle funkcionisati bolje. Na mnoge loše stvari sam oguglala ili me trenutno ne pogađaju lično pa ih ignorišem. No kad se radi o životnoj sredini, živa se pojedem. Dana nema da do javnosti ne dopre neka vijest koja govori o nebrizi nadležnih koja će imati dalekosežne posljedice po sve nas. Neću nabrajati, predug je spisak. I koliko god se stručnjaci, aktivisti nevladinih organizacija i građani oglašavali po ovom pitanju, rezultati su mršavi.
Kao potvrda svih apela, peticija, oglašavanja putem društvenih mreža da je briga o životnoj sredini u našoj zemlji porazna, stiže vijest da se Podgorica nalazi na 31. mjestu od 42 evropska glavna grada na listi “najzeleniji gradovi”. Ovaj podatak je još tragičniji ako se zna da se Crna Gora prije 26 godina samoproglasila “ekološkom državom” i da je taj pojam čak unešen i u Ustav. Kako godine prolaze pokazuje se da papir sve trpi pa i ovakvu notornu neistinu. Podgorica je svoje, neslavno 31. mjesto na ovoj listi, ponajviše zaslužila zahvaljujući bivšem gradonačelniku, Miomiru Mugoši, koji je Rambovu pjesmu “Beton” previše bukvalno shvatio.
Četvrtak, 23.11.2017.
Osim što sam ljubitelj prirode, ja sam i “zoon politikon”. Ne mogu od toga pobjeći, koliko god sebi obećavala da ću se promijeniti. Ni problemi sa štitnom žlijezdom, direktno uzrokovani ovom odrednicom "politikon", nisu me opametili. Ne shvatam ljude koji kažu: “Mene politika ne interesuje”. Kako, kad je sve povezano sa njom i od nje zavisi? Baš sve.
Od prošlogodišnjeg oktobra glavna tema u zemlji je “državni udar” i sve ono na šta je on uticao. Za neke takozvani, za neke pravi. Suđenje se rasteglo i vrijeđa svakog mislećeg građanina ove zemlje. Kakva god presuda da bude donešena, ostaje u najmanju ruku milion nejasnoća. Ja ne pratim suđenje ispred TV ekrana. Dovoljno mi je što preletim naslove na portalima i čujem po koji komentar u informativnim emisijama. Mene, kao građanku najviše vrijeđaju dvije činjenice: to što je glavni i zaštićeni svedok osuđeni ubica i ponašanje sutkinje. Jeste da smo mi predstavu o tome kako izgleda suđenje stekli iz američkih filmovima, i da vjerovatno ne odgovara realnosti, ali ovo što imamo priliku da gledamo u našoj sudnici je nedopustivo. Prije svega sa stanovišta pristojnosti i pismenosti, a onda i ostalog. Stalno se iznova čudim kako su pristali da ova sramota bude javna.
Vaš browser nepodržava HTML5
Moskva saznala za 'državni udar'
Upravo mi javljaju da je Skupština razriješila i poslednjeg člana Savjeta RTCG koji je bio za to da javni servis bude stvarno servis građana, a ne ekspozitura DPS-a poput nekih drugih medija. Mlake preporuke iz Evrope nisu urodile plodom. Večeras se rano smrknulo, a kad će svanuti, ne znam.
Petak, 24.11.2017.
Pročitah prije neki dan “Bolje i petak 13. nego bilo koji ponedjeljak”. I ja tako mislim, posebno kada iza sebe ostavim kancelariju. Petak popodne je vrijeme za planiranje vikenda, usaglašavanje sa nepouzdanim meteorološkim izvještajima i pakovanje ranaca (ako treba da poranimo). Vrijeme je i da se napiše novi blog. Na red je došla priča o planini Garač, crnogorskom Kilimandžaru, kako njegovi ljubitelji vole da kažu. Popela sam se na njega prije dvije nedjelje, poslije više godina krivljenja vrata prema njegovom vrhu i planiranju uspona. Za blog mi nedostaje jedna dobra fotografija Garača iz daljine. Jednom me je omela magla, a više puta tama, sunce ili žice od struje. U stvaranju bloga, najviše vremena provedem birajući fotografije i istražujući podatke po internetu. Jednom kad krenem da pišem, prsti samo lete po tastaturi, skoro pa bez stanke do kraja. Zatim tekst “putuje” za Ljubljanu, gdje moj lektor i korektor studira drugu godinu master studija na katedri za Komparativnu književnost. Kad on klimne glavom, tekst izlazi u javnost. Ja sam i poslije 91 napisanog bloga i dalje previše samokritična i uvijek se iznenadim kad neko kaže da čita moje blogove i da mu se dopadaju.