Hasan Zahirović (1975, Brčko) je pedagog, glumac, dramaturg, teatrolog i prevodilac. Na Filozofskom fakulteta u Sarajevu stiče zvanje pedagoga, dok na Fakulteta humanističih nauka u Mostaru zvanje diplomiranog glumca. Godine 2000. stupa profesionalno na scenu Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) u Zenici, a od tada pa do danas igra u nekoliko država na raznim jezicima.
Magistrirao je teatrologiju na Filozofskom fakultetu Masarikovog univerziteta u Brnu, a svoj doktorski studij nastavlja na Akademiji dramskih umjetnosti (DAMU) u Pragu. Prevodi većinom češka i slovačka književna djela na bosanski i na češki dramske pisce sa prostora bivše Jugoslavije. Zaposlen je na Šljeskom univezitetu na odsjeku Kulturna dramaturgija i u praškom pozorištu D21. Živi u Pragu.
Zagrebačka 21, Prag 2 – subota 25. februar
Bazen sa kolegama glumcima iz mog pozorišta D21. Nakon dvije minute plivanja glava mi se smrzla, pa sam prvi napustio nimalo avanturističko plivanje i ćumio nekoliko sati u sparnoj sauni. Samo Česi mogu da se kupaju vani na minusu.
Evo proljeća. Počela pijaca na Vltavi. Bijele visibabe se razletile po širokoj rijeci. Ne znam da igdje ima toliko labudova do na Smetanovskoj opjevanoj vodi. Šteta što moram da dežuram u teatru. Sunce mami, mada je jedva pet stepeni. Ali za Prag, mašallah puno.
Mislio sam čistiti inbox i pisati recenzije koje dugujem.
Vraga - Englezi koji su rentali naš mali teatar, su kulturno dosadni i stalno nešto traže. Mogu li sjesti na tu stolicu, please?! Mogu li uzeti ovu času, please?! WC je i za goste, please?
Olga i Milan, moji stariji prijatelji anđeli čuvari, donose tipičan češki kolač sa voćem. I neki pohovani karfiol. Boje se mog mršavljenja. Kažem im da ne brinu i da je to samo proljetni šejtanluk a la Hasan.
Jeseniova, Prag 3 – nedjelja 26. februar
Sobotka. Nalazimo se ispod zamka Humrecht kod šume i dišemo sa krajolikom. Groblje i moj ljubljeni Franjo Šramek. Spava pod snijegom. Srce mi tuče i skače dok čistim snijeg sa njegove spomen-ploče. Valjda da ne izazovem Plačnog satira pod Mjesecom iznad rijeke. Ne, neću, stojim na vršcima prstiju snijega i ne dišem.
Poslijepodne Prachovske stijene. Snijeg ispod vrata. Topao, nježan, šaputav. Vrijeme se zaustavilo, dan se sakrio. Samo jato vrapčića se u ovom ehu javlja: "To je moja šuma, čovječe, sad mi u tom čarobnom kraju ništa ne možeš".
Vraćam se lijeno u praško sivilo. Tužan je grad zimi u nedjelju kad nema srebrnog snijega.
Jeseniova, Prag 3 – ponedjeljak, 27. februar
Prvi put sam nenaspavan išao da predajem o Karelu Čapeku. Srednja dizajnerska škola u Pragu devet. Neki studenti me poznaju iz pozorišta i predavanje neformalno počinje. Čapek, od komedijalnih bezazlenih dana i studentskih pariških zavrzlama do nesretnog predokupacijskog vremena i tragične faze u piščevom životu. Spominjem da su mu zabranili da se igra Bijela bolest u Srbiji, a Majka u Sarajevu. Naravno 1937. i 1938. godine.
Češki učenici i studenti uvijek sjede i mirni su. Ovdje se disciplina ne rješava. Uvijek se sjetim Šahe, koju sam učio u školi Vladimir Naozor u Zenici i koja bi uvijek sa pola časa pobjegla na neko drvo pored škole i dovikivala: "Haso, Hasane". Privlačila je pažnju. Da je kao djevojčicu nisu u ratu zlostavljali, ko zna da li bi bila mirna kao ova češka djeca. Nije mi žao što sam je trpio. Zato mi je, dragi Bog, i dao sada kad trebam više strpljenja u radu, mirne i tihe studente.
Poslijepodne sam bježao na probe Euripidovih Bakhi. Režiser mi već ide na živce. Nisam ovoliku alternativnu interpretaciju antičke drame zaista očekivao. Ali, šta ćeš, glumac mora da nađe put ka razumijevanju ambicioznog režisera, koji voli da po milioniti put istražuje jednu te istu scenu. Ne mogu da prihvatim taj češki odnos prema režiserima, da se im mora šutjeti. Obično mi kažu da je glumcu na prvom mjestu majka, pa režiser. Hm…
Jeseniova, Prag 3 – utorak, 28. februar
Danas sam opet ostao u ljušturi… Sanjao sam da je mama trudna. U snu je imala je 42 godine, baš kao što je i meni sada. Uvijek sam želio da imam još jednog brata i još jednu sestru. Mama mi je na to davno odgovarala da se oženim i da imam svoju djecu. Kažem joj u snu da je već u godinama i da me brine kako će se poroditi. Odgovorila mi je da se ne brinem i da će sve biti u redu…
Moja najdraža, ne brini se Ti. Ja se trudim da Te pustim da uživaš u svom vječnom boravištu jer odmor si i te kako zaslužila. Kažem trudim se jer mi to ovih dana baš i ne polazi za rukom. Volim Te kao i uvijek; posebno i najviše. Tvoj sin Hasan.
Pogled na Prag
Jeseniova, Prag 3 – srijeda, 1. mart
Proces Bakhi ide polako. Istraživačka faza još uvijek. Danas se rješavala scena nakon što Agaue shvati da je ubila sina. Ne borimo se sa tekstom, koji je prilično skraćen, nego sa postavljanjem zvukova. Muzičar i režiser žele da Bakhantice prave zvukovnu atmosferu. Ali ne žele muziku. Uh, još samo da savladam loop miksetu pomoću koje snimamo glasove. Na sceni smo od početka do kraja. Tipično za ovog režisera.
Poslije probe sretoh našu dramaturginju Magdu Fridrihovu. Pita kako nam to ide. Valjda je vidjela na mom izrazu da nisam zadovoljan, pa mi je usput dobacila da možda imam neku krizu. Ja imam krizu?! Režiser snima radio dramu i nema kapacitet da istovremeno radi dva projekta. Neka se priprema za probe pa neću imati krizu. Nije mi 15 godina. Premijera je za dvije hefte.
Dražesna sestra Sija zove na skype i pita zašto nisam na probi.
Jeseniova, Prag 3 – četvrtak, 2. mart
Danas neću o poslu. Ima ga previše i ne znam kako bih nešto ispustio ovih dana. Juče sam išao na akupunkturu i nakon stroge dijete jutros sam već odustao od druge terapije. Vratiću se toj Kineskinji i njenim zabranama nakon premijere. Ne mogu se ovih dana iscrpljivati bilo čim drugim do probama.
Ujutro sam ugurao veliku patku u rernu. Treba duže vremena da se peče. Očekujem goste iz Slovačke i bez neke jače zimske hrane znam da ne mogu kod njih kao domaćin da prođem. Zovu me iz redakcije za čapekovske novine da im konačno pošaljem svoj raspored tekstova. Zovu me studenti da pitaju da li ću doći na reprizu njihove autorske predstave. Zove me ilustratorica Frančikova da me podsjeti da očekuje moje nenapisane bajke koje bi navodno ilustrovala. Zove me Mimo, adžin ponos, i jedini pita da li mogu da pričam. Gasim mobitel i pravim čaj u konačno čistom i provjetranom stanu.
Jeseniova, Prag 3 – petak 3. mart
Mislio sam da prespavam patečno jutro, ali me probudi poruka na WhatsAppu, kratka i jasna. TGIF.
Kontam nešto, to veliko F je sigurno fuck.
Tajanstvena osoba, koju doduše poznajem, šalje šifrovanu poruku. Ne volim ove engleske skraćenice i sve ih je više i više. Trudim se da ih ne pamtim. Natjeram se da ustanem. Google je u akciji. TGIF may refer to: Thank God It's Friday. Hvala Bogu, petak je.
Tajanstvena osoba sa šifrovanom porukom ima sreće da nije češke narodnosti. Alergičan sam na češki odnos prema petku. Ne smiješ ništa pitati jer je petak. Posao se ne završava u petak. Isključuju se mobiteli jer je petak. Ide se poslijepodne na vikendice i na planinu još za vrijeme radnog vremena jer je petak.
Valjda je tako ispravno. Ko mi je kriv što moram na probe za vikend.