Gordana Vilović je doktorica znanosti i redovita profesorica studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je i suatorica šest knjiga iz oblasti novinarstva, etike medija, povijesti medija i obrazovanja novinara, te četrdesetak stručnih i znanstvenih tekstova.
Predaje na preddiplomskom i diplomskom studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti, te na Doktorskom studiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz informacijsko-komunikacijskih znanosti. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća sudjelovala je u organiziranju i vođenju treninga i radionica namijenjenih mladim novinarima jugoistočne Europe.
Subota, 28. aprila 2018.
Priznajem, prebrzo sam prihvatila Mirjanin prijedlog vođenja dnevnika. To sam shvatila kad sam se suočila sa svjetlucavim zaslonom na svom računalu. S jedne strane to jest čast, a s druge pitanje – koliko moji stavovi i život mogu biti nekome zanimljivi? U mom se životu ne događaju spektakularne stvari. Nisam ni na jednoj društvenoj mreži pa nemam stotine prijatelja. I nitko me ne lajka. Pokušavam samo korektno obaviti svoju zadaću nastavnika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i ponešto istraživati. Osjećam da mi ponestaje prvotnog poleta, ali još uvijek se radujem susretu sa studentima. Čak i kad su razbarušeni na različite načine - osvježe mi dan! Krećemo. Dogovor o dnevniku je dogovor i napisati se mora! Sabirem jučerašnji dan i gostovanje efendije Mevludina Arslanija, iz Islamskog centra u Zagrebu koji je studentima završne godine na kolegiju "Mediji i različitosti" objašnjavao Kur'an, vrijednosti islama, običaje i način života. Uvijek je to zanimljivo, a slijedi i posjeta džamiji u Zagrebu. Svaki se tjedan, dakle studenti, susreću s pripadnicima različitih manjina, od LGBTIQ skupina, migranata i tražitelja međunarodne zaštite, pripadnika nacionalnih manjina - do osoba s invaliditetom. Učimo o razlikovanju roda od spola, o ageizmu u medijima, i svim oblicima moguće diskriminacije. Predmet je dobro primljen, a ove je godine svaka tema povezana sa aktualnostima iz hrvatske politike.
Vaš browser nepodržava HTML5
Milion potpisa za bolju budućnost izbjeglica
Nedjelja, 29. aprila 2018.
U Zadru sam. Na putu do mojih rodnih Brela i roditeljske kuće, zaustavljam se kod prijatelja. Moram pokazati svoje znanje rezanja živice, čišćenja okoliša vikendice i sadnje cvijeća. Prekrasan dan ko stvoren za fizički rad i odmor od uobičajene svakodnevice. U kafiću ne odolijevam novinama koje su stavljene na raspolaganje svima. Uzimam jedne. Pročitam naslov „Evo gdje možete jesti besplatni grah za 1. svibnja“. Nisam očekivala da ću ikada pročitati ovakav naslov u čast Međunarodnog praznika rada. Novinski naslovi su zaista postali neobični, baš kao i život u Hrvatskoj. Nemam iluzija i ne želim reći da je život prijašnjih godina bio sadržajniji i bogatiji, ali ipak smisao 1. svibnja nije bio sveden na lokacije besplatnog graha. Sigurno će biti puno ljudi koji će otići na neku od predloženih lokacija. Možda i na dvije! Malo mi je mučno od svega.
Gledam vijesti i vidim da je šlager dana u svim informativnim emisijama verbalna kanonada između političara iz Beograda i Zagreba. Šešelj je opet poveo. Narod ima o čemu pričati. Političari se ne trebaju bojati da će građani izaći na ulicu, jer dok je nama naših neprijatelja svi zadovoljni i sretni.
Ponedjeljak, 30. aprila 2018.
Brela iz mog djetinjstva su možda bila najljepša u svibnju. More, ozelenjela priroda i sivo Biokovo. U spavaćim sobama nije bilo više hladno. Veselje zbog toga što uskoro završava škola i dolazi ljeto. Patetično? I jest i nije! Što sam starija, to su mi draže slike koje nosim iz ranog djetinjstva. Danas, pak, u ulozi odgovorne osobe čiji su roditelji bili veliki radnici, težaci i ribari, šišam živicu, uređujem oko kuće i pripremam sve za bojanje velikog broja vrata i prozora. Cijeli dan sam usredotočena na grilje. Nije mi bilo teško, ali kako je jugo pojačavalo tako mi je opadao elan, a i ruka me je počela boljeti. Nastavak slijedi sutra. To je onaj dobar osjećaj kad uradite nešto korisno i odmah vidite rezultate. Ništa televizija, ništa vijesti. Na kraju dana, završavam ispravak kolokvija i šaljem studentima tablicu. Zadovoljna sam rezultatima, osobito esejima jer nekako mislim da ima smisla moj nastavnički posao.
Utorak, 1. svibnja 2018.
Prvi je maj. U devet sati autobus razvozi po mjestu limenu glazbu koja kod svakog zaseoka izađe i zasvira nešto. I tako pet šest puta. Uobičajena prvomajska budnica. Promijenile su se skladbe iz bivše države s ovima iz sadašnje države.Udarnički, u čast 1. maja nastavljam tamo gdje sam prethodnog dana stala. Opet, istim tempom, zaštitnom bojom premazujem neograničen broj letvica na prozorima i vratima. Malo je dosadno, ali što se mora nije teško. Ručak i povratak na hrvatski sjever. Televizijski izvještaji su puni besplatnog graha i nezaobilaznog gradonačelnika Zagreba koji je u Maksimirskom parku u Zagrebu punio tanjure i zdjelice svojim sugrađanima. Čovjek „dela“ i uveseljava narod. Sindikati su držali prvomajske govore, a hrvatska politička elita je obilježavala obljetnicu akcije „Bljesak“. U Hrvatskoj ništa nova, ništa nova….
Srijeda, 2. maja 2018.
Oslobođen optužbi zbog pokliča "Za dom spremni": Marko Perković Thompson
Udarna vijest jest da je pjevač Marko Perković Thompson nepravomoćno oslobođen na Prekršajnom sudu u Slunju optužbe da je remetio javni red i mir kad je tijekom izvođenja pjesme „Bojna Čavoglave“ na proslavi obljetnice „Oluje“ prošle godine u Slunju uzviknuo poklič „Za dom spremni“. Sutkinja Nada Turkalj je u obrazloženju presude kazala kako izvođenjem te pjesme Thompson nije poticao na mržnju na temelju nacionalne ili vjerske pripadnosti, iako se taj pozdrav koristio u režimu NDH i njene fašističke ideologije. No comment. Druga vijest stiže iz Brusselsa gdje su se sreli hrvatski i slovenski političari da se kao porazgovaraju, u krilu EU, o pitanju Piranskog zaljeva/Savudrijske vale. Nisu se ništa dogovorili. Valjda nećemo i s ovim susjedom na „pas mater“. Ostat ćemo sami i neshvaćeni! Čim dođem u Zagreb odmah se vratim raznim vijestima i sarkazmu. Ipak je bolje bojati šalaporke.
Četvrtak, 3. maja 2018.
Dug dan. Sve je počelo ujutro susretom u Saboru, na sjednici Nacionalnog odbora za borbu protiv korupcije, pod predsjedanjem zastupnika dr.sc. Željka Jovanovića, koji organizirao raspravu u čast Dana slobode medija. Izvrsno izlaganje potpredsjednice Hrvatskog novinarskog društva Slavice Lukić koja je taksativno pobrojala sve boleštine medija i novinarstva u Hrvatskoj. Otvoreno, jasno i bez imalo milosti prema bilo kome. Valjda će to netko čuti, a posebno političke elite koje novinare ne doživljavaju kao ravnopravne i kao one koji imaju dužnost i obvezu da ih stalno propituju i prozivaju zbog klijentelizma, nepotizma i netransparentnog donošenja odluka.
Profesionalno novinarstvo bez samocenzure i sluganstva nasušna je potreba i građana i ljudi u visokoj politici. Slijedi odlazak na Pravni fakultet i predavanje Udruzi studenata prava o vulgarizmima i govoru mržnje na društvenim mrežama. Suglasni smo da se zabranama ništa ne postiže. Ali to nije sve, kako kaže jedna reklama – dogovoren susret s kolegicom Nensi Blažević i Sašom Lekovićem predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva i razgovor o stanju medija u Hrvatskoj za Al Jazeeru. I onda trk na redovno predavanje iz Povijesti vijesti za 1. godinu novinarstva Fakulteta političkih znanosti. Baš dug dan.
Petak, 4. maja 2018.
Maja Sever i Dora Kršul dobile su nagrade HND-a
Drago mi je da je Maja Sever proglašena novinarkom godine. Velika je to nagrada za sve što je kao novinarka napravila u emisiji "Hrvatska uživo". Šteta što je emisija ukinuta i što vodstvo HRT-a nije prepoznalo koliko je televiziji koja sebi tepa da je javni servis – ovakav format prevažan. Možda će se netko od moćnih ljudi na Televiziji prosvijetliti nakon priznanja struke? Vesele me i druga priznanja, a posebno mladoj novinarki Dori Kršul, donedavno studentici novinarstva Fakulteta političkih znanosti. Ona kopa i kopa… i pokazuje da ima nade za život istraživačkih tema. I novinarstva.