Goran Borković na vlastito zadovoljstvo, a opće čuđenje, dvadeset godina preživljava kao novinar. Radio je u više redakcija od Vjesnika preko Feral Tribunea do tjednika Forum. Trenutno je slobodni novinar s funkcijom glavnog urednika neprofitnog portala Forum.tm.
Subota, 28. listopad
Ova će subota biti teška, ali nije mi žao. Iskoristili smo feštu portala Faktograf dan ranije da se nađemo u širem sastavu, a kad novinari krenu jedni drugima prepričavati svoje jade, to zna potrajati dugo u noć. Favorit večeri je nevjerojatna priča o Smiljanki Škugor Hrnčević, bivšoj ravnateljici državne agencije Hina.
Ona je u petak Saboru predložena za članicu Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe strategije suzbijanja korupcije. Isti dan je na Općinskom sudu izgubila radni spor protiv Hine gdje je dobila izvanredni otkaz jer je neobjavljeni tekst od druge novinarke ukrala s internog Hininog internetskog servisa i poslala ga e-mailom jednoj političkoj stranci. U međuvremenu se zaposlila u Ministarstvu branitelja. Država te tuži, država te sudi, država te zaposli, država te imenuje!
Nedjelja 29. listopad
Za tzv. slobodne novinare (tko li je smislio taj izraz?) nema slobodnih dana. Valja sjesti i napisati tekst za Al Jazeeru. Ako ništa drugo, tema je inspirativna. Grupa katoličkih vjernika odlučila je po uzoru na Poljake i Talijane organizirati molitvena bdijenja na granicama Republike Hrvatske.
Pitam organizatore „protiv“ koga se mole. Odgovor je, na žalost, očekivan. Smetaju ih izbjeglice koji zapravo nisu izbjeglice, nego su po nekom velikom planu poslani u Hrvatsku da zatru kršćanstvo i nametnu islam kao religiju.
„Znate li vi da gdje god oni dođu grade džamije, a mi Hrvati moramo okrvaviti koljena u vlastitoj državi da bi imali barem minimalna prava“, govori mi stanovita Branka Ljubić. Pokušavam biti racionalan pa je pitam zna li uopće koliko je tih nesretnika izrazilo želju da ostane u Hrvatskoj. Odgovora da ne zna jer da je to manje važno. Srećom su sve glasniji „normalni katolici“, kako su se nazvali, kojima ovakvi fundamentalisti sve više idu na živce, pa se najavljuje i pokretanje peticije „Ne u moje ime“. Međutim, smjer u kojem ide Hrvatska definitivno nije dobar i sve više podsjeća na onaj kojim su krenuli Poljska i Mađarska.
Češka kao uzor: antimigrantski skup u Pragu
Ponedjeljak, 30. listopad
Nema nama ovdje zadugo sreće. Desni portali digli su kuku i motiku na zastupnicu Draganu Jeckov jer se u Saboru usudila govoriti srpski. Jeckov je zapravo govorila „vukovarski“, miješajući ekavicu i ijekavicu, onako kako se u tom gradu i inače govori. Odnosno, kako se nekad govorilo. Priča bi ostala na margini da se hajci na srpsku zastupnicu nije pridružila i javna televizija preko emisije „Pola ure kulture“ koju vodi Branka Kamenski.
Nemojte da vas zavara riječ „kultura“ u njenom nazivu, s obzirom da se najmanje bavi kulturom. Prvenstveno služi kao poligon za raznorazne nazadne likove koji tamo propagiraju nacionalističke stavove. Sad im je tako postala meta Dragana Jeckov. Jedan kolumnist piše da je samo pitanje dana kada će s kokardom početi dolaziti u Sabor.
Utorak, 31. listopad
Tužan dan. Opet novinarsko okupljanje. Međutim, povod je ovaj put drukčiji. Otišla je naša kolegica Jasna Babić. Znam da će zvučati kao fraza, ali otišla je zaista najbolja među nama. „U novinarskome poslu utjelovila je onu individualističku, prkosnu istinu svoje rokerske prirode, da je 'sloboda samo druga riječ za nemati što izgubiti'. Jasna Babić, Janis Joplin ovdašnjega novinarskog Texasa. Jasna Babić, Nina Simone ovdašnje provincijalne borniranosti. Jasna Babić, sestra slobode“, točno je napisao Boris Pavelić u Novom listu.
Nema medija koji je propustio objaviti tužnu vijest. Bilo bi bolje da su joj dali toliko prostora za tekstove zadnjih godina. Sad kad je nema - svima fali, a dok je bila tu pravili su se da je nema. Dobro uhranjeni, ali i zavezani psi nikada neće shvatiti gladnog, ali slobodnog vuka, rekao bi Krleža. „Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili“, najcitiranija je Jasnina rečenica.
Novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili: Jasna Babić
Srijeda, 1. studeni
Dan mrtvih i 17. rođendan mog sina. Stvarno nije imao sreće roditi se na današnji dan, ali kako naš narod kaže, bolje ikad nego nikad. Iz Bosne i Hercegovine stiže još jedna vijest iz rubrike „Tog' ima samo kod nas“. Pripadnici Uprave za organizirani i teški kriminalitet MUP-a Republike Srpske na Palama su uhapsili stanovitog Željka Kuntoša. Prilikom hapšenja u njegovom su stanu pronašli ni manje ni više nego originalnu verziju Dejtonskog mirovnog sporazuma na engleskom jeziku.
Kuntoš je bio vozač srpskog političara iz devedesetih Alekse Buhe. Navodno ga je nudio ispod tezge za 50 tisuća eura, ali zanimanja očito nije bilo pa ga je držao u kući. Njegov odvjetnik tvrdi da Kuntoš nije znao da je to originalni sporazum. Kaže da ga je dobio u fascikli prije 17-18 godina od jedne službenice i da je zaboravio da uopće ima neki tekst na engleskom jeziku. Prije nekoliko mjeseci srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić kazao je da u Srbiji ne znaju gdje se nalazi njihov primjerak. Znakovito, prije par tjedana ekipa sarajevskih nadrealista počela je snimati epizodu „Potraga za izgubljenim sporazumom“. Nema što, uvijek su bili vizionari.
Četvrtak, 2. studeni
Nakon iznimno gledanog dokumentarca „Gazda“ Dario Juričan i njegova ekipa najavljuju snimanje novog filma. Nazvali su ga „Gazda: Početak“. Tema vrlo slična prvijencu, samo što ovaj put nije u fokusu Ivica Todorić, nego njegov subrat iz privatizacijskih vremena Miroslav Kutle. Juričana užasno nervira što se političari u pravilu prave ludi kada govore o Todoriću, izbjegavajući preuzeti bilo kakvu odgovornost za gazdino višedecenijsko šerifovanje Hrvatskom.
Da bi završili film preko crowdfundinga traže financijsku pomoć građana. Treba im 20 tisuća dolara. Ne sumnjam da će ih vrlo brzo skupiti, kao što su to napravili i za prvi film koji je, da se malo pohvalim, nastao na osnovu predloška teksta objavljenog 2012. godine u tada tiskanom tjedniku Forum pod naslovom „Državni prijatelj br. 1“. Objavljen je u predzadnjem broju Foruma. Idući smo dobili reklamu jedne Agrokorove tvrtke i obavijest da je zadnji broj. Ali nismo se predali nego smo od izdavača preuzeli domenu, pa sada funkcioniramo na poluvolonterskoj osnovi kao portal Forum.tm.
Petak, 3. studeni
Petak je dan za velike odluke. Došlo je vrijeme da se u 46. godini završi fakultet. Nekoliko ispita vučem već desetljećima. Filozofski je odlučio da su nama, zaostalima, dali dovoljno vremena da završimo studiranje. Rok je iznimno kratak, mozak ne funkcionira ni upola kao prije 25 godina, ali vrijedi pokušati. Zato i kasnim s predajom dnevnika, pa brzo završavam da urednica ne dođe lično i osobno iz Praga u Zagreb da se obračuna s nesvršenim i neodgovornim studentom.