Danica Juričić - Spasović bila je dugogodišnja hrvatska novinarka u domaćim redakcijama (Slobodna i Nedjeljna Dalmacija, Hina, Poslovni dnevnik) za koje je pratila hrvatsku političku scenu, kao i za inozemne redakcije, njemački DW i WDR. Kasnije se pridružuje kampanji predsjedničkog kandidata Ive Josipovića i bila je šefica Kabineta predsjednika Hrvatske cijeli Josipovićev mandat od 2010. do 2015. Nakon nedavna gubitka predsjedničkih izbora za Josipovićev drugi mandat, autorica ove kolumne još ne zna što će joj donijeti budućnost, ali slobodno govori o hrvatskoj političkoj zbilji.
Subota, 28. ožujka
Otputovala sam doma, roditeljima u Dubrovnik, ali autobusom. Vožnja će od Zagreba potrajati oko osam sati. Nakon nesreće Germanwingsa utvaram si da ovako štedim i mirnije putujem. Ali, vraga. Počinjem zagledati vozača busa.
PutničkI strah nakon velike tragedije prisutan je, ali othrvam se tome otvarajući portale na mobitelu, pa se kao i svaki dan uključim i na facebook. Mirjana Rakela javila mi se porukom u inbox na fejsu: "Bi li za Radio Slobodna Europa napisala dnevnik?" Primijetila je moje objave na fejsu, jer često pišem o politici. Pristajem, jer mi je odmah u vožnji sinulo o čemu ću pisati.
Vođa oporbenog HDZ-a, Tomislav Karamarko, ideološki propituje političke neistomišljenike - 'Gdje si bio 1991.?' - to je njegovo policijsko pitanje. Zato sam za ovaj dnevnik odabrala temu: 'Gdje si bio 2015.?' - jer smatram da je važno razmotriti što Karamarko u ovo vrijeme radi, ali i što mi činimo.
Zoran Milanović
Posljednjih mjeseci život mi je bio obilježen porazom Ive Josipovća na predsjedničkim izborima. Zašto se Josipović ne želi vratiti u SDP, nego najavljuje neki svoj politički put koji dalje razjedinjuje ljevicu, a njega prema mišljenju mnogih vodi u političku propast? Zašto Josipović i Milanović ne suspregnu svoja ega, zaigraju zajedno i pobjede desnicu i Karamarka na parlamentarnim izborima? Nemam odgovore umjesto njih dvojice, ali razgovaram s ljudima o tome.
To mnoge zanima, jer svi na fejsu prate zbivanja u Zagrebu, gdje se u Savskoj ulici pod šatorom već mjesecima odigrava prosvjed branitelja, veterana rata, u očitoj političkoj režiji HDZ-a, s ciljem rušenja lijevo-liberalne Vlade premijera Milanovića. Branitelji 'šatoraši' proglašavaju da Hrvatskom vlada neka jugoslavenska strahovlada i da će nakon Josipovića, 'Jugoslavena i crvenog predsjednika izdajniika', uskoro pasti i Milanović. 'Oba će pasti', to je njihova poruka za koju očekuju da se ispuni kao proročanstvo.
'Gdje si bio 1991.? - Karamarko je to upitao i ministra branitelja Predraga Matića, koji je 1991. bio zatočen u srpskom logoru, ali se od tamo vratio bez mržnje prema srpskom narodu. To je Matićeva veličina, ali zato nije dobar ministar ni Karamarku ni šatorašima. Matić ne vidi neprijatelje u drugome ili svome narodu, nema tu emociju kojom se manipulira nacijom za dolazak HDZ-a na vlast.
Baklja identitetskih nacionalističkih pitanja gori jače nego išta u Hrvatskoj i nosi je Karamarko, ali i predsjednica države, a za tom bakljom idu svi oni s provincijalnim mentalitetom zadovoljni time da vole svoju Hrvatsku, dok drugima i drugačijima ne daju da je vole. I sada su za njih na vlasti oni koji ne vole Hrvatsku. Nije to njihovo tumačenje teško dokučiti. Hrvatsku istinski vole samo oni koji se osjećaju velikim Hrvatima, a svaki čovjek želi biti velik u nečemu, pa makar kao nacionalist.
Ivo Sanader
Karamarko najavljuje svoj dolazak na vlast, s porukom da ćemo za generaciju, dvije, valjda svi kao on voljeti domovinu. Karamarko je, treba to reći, ujedno i i šef političke stranke koja ima presudu za silan kriminal, HDZ ima presudu za pljačku države, bivši HDZ-ov premijer Sanader je u zatvoru, veliki je Hrvat ispao veliki lopov, opljačakali su tu ljubljenu domovinu u milijardama kuna. Karamarko je bio šef obavještajne agencije SOA-e i HDZ-ov ministar policije i ni za što od te pljačke dok se događala nije znao.
'Neću špijunčinu za premijera', osnovala sam tu grupu na fejsu, jer mi se čini ozbiljnim pitanje - može li Karamarko kao bivši šef obavještajne službe biti premijer u demokratskom društvu? Jer, on dio građana već etiketira i prokazuje ih nedovoljno velikim domoljubima.
Tito mu je kao i predsjednici države diktator, a micanje Titove biste s Pantovčaka i on postavlja kao glavno pitanje u državi. Tome frenetično plješču HDZ-ovi birači, a Karamarku to dobro dođe kao manipulativna ideologija za pobjedu na parlamentarnim izborima.
Skup hrvatskih antifašista to snažno osuđuje, a na skupu je i norveški veleposlanik Henrik Ofstad kojega dan kasnije opskurna Obiteljska stranka proziva da se javno ispriča što je bio na skupu. Poznajem toga finog gospodina koji im jasno uzvraća: "Neću se ispričati. Norvežani su se sa svim antifašistima, pa i s hrvatskim partizanima, zajedno borili protiv Pavelića".
Nedavno su pred utakmicu 'Hrvatska:Norveška' i Karamarko i predsjednica države napadno u medijima naglasili svoje fotografije u kockastome hrvatskom dresu. Poruka javnosti je bila da su oni "to bolje hrvatsko državno vodstvo jer se oni i nacionalno odijevaju".
"U tome da misliš da si bolji od nekoga začetak je svih fašizama", baš pročitah rečenicu Ante Tomića i stigoh u Dubrovnik.
Ponedjeljak, 30. ožujka
Južina.
"Što je ovo? Kakav je to klerofašizam?", pita me toga dana poznati dubrovački slikar dok u njegovome ateljeu ispijamo kavu. Južina je i oboje smo nevoljni. Kažem mu da Karamarko provjerava koliki smo domoljubi.
"Ali, ja ti uopće nisam domoljub!", smije se on i gladi u naručju svoju mačku. Zove je Bose.
"Ja sam ti ženoljubac", kaže on dok mu se dlakava Bose nježno privija.
Smijemo se. Dodam da nam to prigovaraju oni koji su opljačkali državu, ali "njihovi", iako sve to znaju, ipak ne daju na svoje u svojim redovima.
"Plemenski mentalitet", veli on. "Hrvatska treba poglavicu, a ne premijera ili predsjednika."
Utorak, 31. ožujka
Sunce. Uživam u šetnji i fotografiram. Sutra će opet nadoći južina. Treba iskoristiti ovaj dan i osjećati sreću samo zato što šećem Stradunom do Porporele.
Četvrtak, 2. travnja
Jučer je bura očistila nebo. Guštam u kavi uz osunčano more s vršnjakom, starim školskim drugom. Tolike godine se znamo, a kao da se ne poznajemo čim progovorimo o politici. On je 1991., bio dubrovački branitelj i podržava šatoraše u Zagrebu. Kažem mu da među njima vidim razliku: on je oslobodio zemlju i nastavio raditi, a ovi se ponašaju kao da su osvojili državu i nikad im neće biti dosta visoka mirovina, nikad im dosta izražavanja časti i privilegija. Moj stari školski drug se ne slaže, to su njegovi ratni drugovi i on je ratnom invalidu iz Dubrovnika, koji je u Zagrebu među šatorašima, dao svoj glas podrške za prosvjed.
"Ako me iskoristi neka, i ja sam njega u ratu kad je on išao prvi, a ja zadnji", uzvraća moj znanac. Opet ta manipulacija emocijom i shvaćam da to s njim ne mogu raspraviti. On je bio 1991., gdje ja nisam, a ja sam 2015., tamo gdje on nije stigao. Valjda uvijek ide zadnji.
'Gdje si bio 2015.?', postaje ključno pitanje.
Oporbu vodi Karamarko, obavještajac obučen za spletkarenja i manipulacije. Drma državom iz sjene, iz šatora, uličnim metodama. Šator s pobunjenim braniteljima postaje megafon najgorih prijetnji prema svima koji misle drukčije, a koje Karamarko ne izgovara.
Uočljivo je da se ne obazire na branitelje koji misle drukčije. A ima takvih, jer i neki drugačiji branitelji progovaraju u medijima, okupljeni su u zadruge, rade, uspješni su, ne misle na rat nego na život, zarađuju, plaćaju porez, nemaju neprijatelje, obogaćuju društvo. Karamarko se ne obazire na njih. Takvi, ispravni, nisu mu bitni. S njima ne može manipulirati.
Petak, 3. travnja
Dubrovnik
Dan pred povratak. Južina. Ne volim odlaske iz Dubrovnika. Na oproštajnoj sam kavi u jednom od kafića na Stradunu, sa starim društvom. U pitanju su istomišljenici kad je tema politika. Ali, ma kakvi, razumijevanje ne traje dugo. "Vlada nije učinila ništa", kažu.
Fiskalizacija? Legalizacija? Pokušavam polemizirati podsjećajući na neke velike projekte koji su uveli reda u državu zapuštenu korupcijom i kriminalom.
Ministri sad za financijski prekršaj daju ostavke. Nije im dovoljno. Milanović nije učinio dovoljno. Ne znaju ni hoće li izići na izbore. Uzvraćam da HDZ-ovi birači nisu toliko zahtjevni i da će svi izići na izbore.
Ali, ljevičari ne žele biti aktivni, samo su nezadovoljni. Stalno su između želje i realnosti. Žele baš 'takvog' premijera i baš 'takvu' vladu kakvu su si zamislili da su zaslužili.
A nema toga, kažem im, politika je pitanje političkog trenutka, imate sad na izboru Milanovića ili Karamarka. Pobjeda HDZ-a je moguća, ali nije izvjesna, baš kao što se pokazalo na nedavnim lokalnim izborima u Dubrovniku, gdje su izgubili.
Gledam moje društvo za stolom. Šute. Dvoje se koleba. Ostalo troje žele kazniti Vladu jer im nije omogućila bolji život. "Doći će još gori", provociram. "Neka", uzvraćaju dok mirno puše uz kave. Promjena je njihovo jedino oružje. A, trenutak je uvijek naš. Gdje si bio 2015.?