Dnevnik je pisao Boris Rašeta, novinar iz Zagreba. Novinarstvo mu je profesija od 1990. Radio je na Yutelu, u Feralu, Arkzinu, Danasu, bio je dopisnik DPA i RDW iz Zagreba, danas radi u dnevniku " 24 sata".
* Petak , 15.11.
Još jedan radni vikend i na godišnjem odmoru sam. Idem u Liku, kući. Jura Stublić dobro je napisao da se samo jedno mjesto na svijetu zove dom. Utoliko je teže vidjeti kako ta ista Lika, koja je prije sto godina imala više od 200.000 stanovnika, danas ima manje od 40.000 umire. Predio na kojemu su Plitvička jezera, vrelo Une, Velebit, Plješevica, Kamensko….
Ljudi su na našim prostorima stalno ratovali za zemlju. I zadnji je rat vođen za zemlju. Sad, kad je sve gotovo, ljudi koji bi te zemlje nastanjivali i obrađivali, više nema. Razmišljam napisati kontrapoemu pesniku onotološke omraze, Matiji Bećkoviću. Išla bi ovako nekako: Nećemo se više ćerati. Što smo se ćerali, ćerali smo se. Prećerali smo. Proćerali smo. Sad se više nemamo s kim ćerati, o jadu se, jadni, ćerali i naćeravali... Moglo bi se tako s njim naganjati na stotinjak stranica, ako ne i više…
Smjer kretanja bio je pogrešan. Umjesto da rastu u visinu, naši umni lideri pokušavali su se širiti u širinu, u prostor. A porazilo ih vrijeme.
* Subota, 16.11
Još jedan rutinski radni dan. Kiša je, dolazi zima, i najradije bih u dnevnik, kao Kralj Sunce na dan izbijanja revolucije, napisao „ništa“. Ali, ovdje svi žive u atmosferi predstojeće pobune protiv lijevog establishmenta. Jednoj očajnoj, nesposobnoj, lijenoj vladi punoj neradnika, blefera i hohštaplera, suprotstavlja se desničarska, subnorska, solunaška kasta koja se prema državi ponaša kao prema očevini. U Vukovaru će odmjeriti snage. Zna se tko će biti jači.
Nema te države koju solunaštvo ne može razoriti. Rimljani su govorili, Vae victis, jao pobijeđenima, a mi znamo da je istina kod nas suprotna: jao pobjednicima.
* Nedjelja, 17.11
Gledam drugu epizodu Ravne gore. U jednom momentu dio vojnika bježi iz rova. Kad zapovjednik čuje da su to Hrvati, procijedi gadnu psovku: Pu', majku im! Đubrad izdajnička!
Srpski vojnik iz rova, u nastupu gnjeva, uzima potom mitraljez s očitom namjerom da puca. Major ga energično zaustavlja.
- Srpski vojnik nikome ne puca u leđa!
Scena je za povraćanje. Ordinarni kič. Radoš Bajić prespavao je zadnjih 25 godina.
* Ponedjeljak, 18.11
Danas je u dnevnik nemoguće opisati „ništa“. Opet povijesni dan. Neki precizno instruirani ljudi zaprečuju ulazak Vladi, predsjedniku države i Sabora, u Vukovarsku bolnicu. Osramoćen, državni vrh se vraća u Zagreb a sto tisuća ljudi, u koloni u kojoj je i Tomislav Karamarko, idu dalje. „Nema podjela“ kaže Karamarko. „Ovdje je samo jedna misao, jedna emocija…“
Sve me neobično podsjeća na zadnje predratne godine u Srbiji. Da je Milovan Vitezović u Zagrebu, sigurno ne bi propustio zaključiti da se Hrvatskoj dogodio narod. Hrvatska je dobila Miroslava Šolevića. Hrvatska je dobila mitinge istine – potpise za referendume kojima se manjinama uskraćuju prava. Samo, Vožd još nije stigao. Mjesto je prazno. Bez sadržaja je još nešto. Ideja kako dalje. Ovoga puta nema mogućnosti velikog rata, koji bi dao furiozni konačni smisao ovom besmislu. Hrvatska živi u predvorju građanskog rata u kojeg, nadam se, neće i ne može nikada ući. Ali ovo će mrcvarenje trajati dugo, jako dugo.
* Utorak, 19.11
Utorak je opet dan nacionalnih tema. Desni mediji razočarani su vukovarskom podjelom jer smatraju da je to pljuska nacionalnom jedinstvu. Lijevi su skoro jednodušni u ocjeni da se u Vukovaru dogodio „državni udar“ , „puzajući državni udar“ ili pak „priprema za državni udar“. Osobno, mislim da se vođa opozicije, Tomislav Karamarko, boji i pomisli na preuzimanje vlasti. Kad Milanović rasproda autoceste, Croatia osiguranje i Poštansku banku – to je agenda za idućih par mjeseci - država koja već desetljećima živi sa dvije do tri milijarde eura deficita, bit će karambolirana. Tko će to preuzeti? Samo kamikaze mogu se radovati preuzimanju vlasti. Premijer Zoran Milanović nije ništa reformirao. Sve će pasti na leđa HDZ-u, ali, bude li tako – nije nepravedno. Oni su sve ovo i stvorili, pa neka popravljaju.
* Srijeda, 20.11
Hit dana je potez Joea Šimunića, nogometnog reprezentativca koji je nakon utakmice Hrvatska -Island vikao „Za dom“, a tribine uzvraćale „Spremniii“. Cijelog dana u medijima i po društvenim mrežama traje debata je li to tradicionalni hrvatski izraz iz opere Nikola Šubić Zrinski, ili ustaški pozdrav. Ljudi se dijele, za i protiv. Broj nezaposlenih narastao je preko 350 000, o tome svi šute, ali je broj onih koji su u Jutarnjem podržali Za dom spremni, višestruko nadmoćan onim drugima.
Hrvatska vodi nekoliko besmislenih kulturnih ratova – protiv gej populacije, protiv ćirilice, protiv antifašizma – a sve naočigled nas propada. Ova je zemlja u ratu sa samom sobom, sa smislom, sa budućnošću.
Njemački mediji odmah su izvijestili o neonacističkom skandalu hrvatskog bivše zvijezde Bundeslige. Dok mnogi ljevičari, uviđajući trulu narav kasnog kapitalizma, očekuju dolazak novog socijalizma, svuda oko nas buja ono što Umberto Eco zove prafašizam. Manjak radnih mjesta, kriza i depresija, na površinu će opet izbaciti sve najgore, a taj se poplavni šljam tek povukao na rezervne pozicije.
* Četvrtak, 21.11.
Mislim da dolaze vremena u kojima, kako je tvrdio Pisac, pametni zašute. Budale su naveliko preuzele mikrofone pa govore bez kraja i konca, jedino za fukaru stvari ne stoje dobro, jer su mogućnosti daljnjeg bogaćenja ograničene. Kako je rekao Ljubo Ćesić Rojs – ko je jamio, jamio je!
* Petak, 22.11
Iz Like, vraćam se u Zagreb, jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj gdje se normalno živi. Hrvatska je provincija danas gora nego u vrijeme Ante Kovačića. Čudno – sve je lijepo, izgrađene su krasne ceste, zemlja je bogata, a njome vlada čemer, depresija, beznađe i očaj… Hrvatsku čeka još godina mira, dok se potroše novci od rasprodaje cesta, pošta i banaka, a onda… neka nam se nebo smiluje.
* Petak , 15.11.
Još jedan radni vikend i na godišnjem odmoru sam. Idem u Liku, kući. Jura Stublić dobro je napisao da se samo jedno mjesto na svijetu zove dom. Utoliko je teže vidjeti kako ta ista Lika, koja je prije sto godina imala više od 200.000 stanovnika, danas ima manje od 40.000 umire. Predio na kojemu su Plitvička jezera, vrelo Une, Velebit, Plješevica, Kamensko….
Ljudi su na našim prostorima stalno ratovali za zemlju. I zadnji je rat vođen za zemlju. Sad, kad je sve gotovo, ljudi koji bi te zemlje nastanjivali i obrađivali, više nema. Razmišljam napisati kontrapoemu pesniku onotološke omraze, Matiji Bećkoviću. Išla bi ovako nekako: Nećemo se više ćerati. Što smo se ćerali, ćerali smo se. Prećerali smo. Proćerali smo. Sad se više nemamo s kim ćerati, o jadu se, jadni, ćerali i naćeravali... Moglo bi se tako s njim naganjati na stotinjak stranica, ako ne i više…
Smjer kretanja bio je pogrešan. Umjesto da rastu u visinu, naši umni lideri pokušavali su se širiti u širinu, u prostor. A porazilo ih vrijeme.
* Subota, 16.11
Još jedan rutinski radni dan. Kiša je, dolazi zima, i najradije bih u dnevnik, kao Kralj Sunce na dan izbijanja revolucije, napisao „ništa“. Ali, ovdje svi žive u atmosferi predstojeće pobune protiv lijevog establishmenta. Jednoj očajnoj, nesposobnoj, lijenoj vladi punoj neradnika, blefera i hohštaplera, suprotstavlja se desničarska, subnorska, solunaška kasta koja se prema državi ponaša kao prema očevini. U Vukovaru će odmjeriti snage. Zna se tko će biti jači.
Nema te države koju solunaštvo ne može razoriti. Rimljani su govorili, Vae victis, jao pobijeđenima, a mi znamo da je istina kod nas suprotna: jao pobjednicima.
* Nedjelja, 17.11
Gledam drugu epizodu Ravne gore. U jednom momentu dio vojnika bježi iz rova. Kad zapovjednik čuje da su to Hrvati, procijedi gadnu psovku: Pu', majku im! Đubrad izdajnička!
Srpski vojnik iz rova, u nastupu gnjeva, uzima potom mitraljez s očitom namjerom da puca. Major ga energično zaustavlja.
- Srpski vojnik nikome ne puca u leđa!
Scena je za povraćanje. Ordinarni kič. Radoš Bajić prespavao je zadnjih 25 godina.
* Ponedjeljak, 18.11
Danas je u dnevnik nemoguće opisati „ništa“. Opet povijesni dan. Neki precizno instruirani ljudi zaprečuju ulazak Vladi, predsjedniku države i Sabora, u Vukovarsku bolnicu. Osramoćen, državni vrh se vraća u Zagreb a sto tisuća ljudi, u koloni u kojoj je i Tomislav Karamarko, idu dalje. „Nema podjela“ kaže Karamarko. „Ovdje je samo jedna misao, jedna emocija…“
Sve me neobično podsjeća na zadnje predratne godine u Srbiji. Da je Milovan Vitezović u Zagrebu, sigurno ne bi propustio zaključiti da se Hrvatskoj dogodio narod. Hrvatska je dobila Miroslava Šolevića. Hrvatska je dobila mitinge istine – potpise za referendume kojima se manjinama uskraćuju prava. Samo, Vožd još nije stigao. Mjesto je prazno. Bez sadržaja je još nešto. Ideja kako dalje. Ovoga puta nema mogućnosti velikog rata, koji bi dao furiozni konačni smisao ovom besmislu. Hrvatska živi u predvorju građanskog rata u kojeg, nadam se, neće i ne može nikada ući. Ali ovo će mrcvarenje trajati dugo, jako dugo.
* Utorak, 19.11
Utorak je opet dan nacionalnih tema. Desni mediji razočarani su vukovarskom podjelom jer smatraju da je to pljuska nacionalnom jedinstvu. Lijevi su skoro jednodušni u ocjeni da se u Vukovaru dogodio „državni udar“ , „puzajući državni udar“ ili pak „priprema za državni udar“. Osobno, mislim da se vođa opozicije, Tomislav Karamarko, boji i pomisli na preuzimanje vlasti. Kad Milanović rasproda autoceste, Croatia osiguranje i Poštansku banku – to je agenda za idućih par mjeseci - država koja već desetljećima živi sa dvije do tri milijarde eura deficita, bit će karambolirana. Tko će to preuzeti? Samo kamikaze mogu se radovati preuzimanju vlasti. Premijer Zoran Milanović nije ništa reformirao. Sve će pasti na leđa HDZ-u, ali, bude li tako – nije nepravedno. Oni su sve ovo i stvorili, pa neka popravljaju.
* Srijeda, 20.11
Hit dana je potez Joea Šimunića, nogometnog reprezentativca koji je nakon utakmice Hrvatska -Island vikao „Za dom“, a tribine uzvraćale „Spremniii“. Cijelog dana u medijima i po društvenim mrežama traje debata je li to tradicionalni hrvatski izraz iz opere Nikola Šubić Zrinski, ili ustaški pozdrav. Ljudi se dijele, za i protiv. Broj nezaposlenih narastao je preko 350 000, o tome svi šute, ali je broj onih koji su u Jutarnjem podržali Za dom spremni, višestruko nadmoćan onim drugima.
Hrvatska vodi nekoliko besmislenih kulturnih ratova – protiv gej populacije, protiv ćirilice, protiv antifašizma – a sve naočigled nas propada. Ova je zemlja u ratu sa samom sobom, sa smislom, sa budućnošću.
Njemački mediji odmah su izvijestili o neonacističkom skandalu hrvatskog bivše zvijezde Bundeslige. Dok mnogi ljevičari, uviđajući trulu narav kasnog kapitalizma, očekuju dolazak novog socijalizma, svuda oko nas buja ono što Umberto Eco zove prafašizam. Manjak radnih mjesta, kriza i depresija, na površinu će opet izbaciti sve najgore, a taj se poplavni šljam tek povukao na rezervne pozicije.
* Četvrtak, 21.11.
Mislim da dolaze vremena u kojima, kako je tvrdio Pisac, pametni zašute. Budale su naveliko preuzele mikrofone pa govore bez kraja i konca, jedino za fukaru stvari ne stoje dobro, jer su mogućnosti daljnjeg bogaćenja ograničene. Kako je rekao Ljubo Ćesić Rojs – ko je jamio, jamio je!
* Petak, 22.11
Iz Like, vraćam se u Zagreb, jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj gdje se normalno živi. Hrvatska je provincija danas gora nego u vrijeme Ante Kovačića. Čudno – sve je lijepo, izgrađene su krasne ceste, zemlja je bogata, a njome vlada čemer, depresija, beznađe i očaj… Hrvatsku čeka još godina mira, dok se potroše novci od rasprodaje cesta, pošta i banaka, a onda… neka nam se nebo smiluje.