Boris Pavelić je novinar i komentator Novog lista, radio je i za druge hrvatske i inozemne medije. Dobitnik je nagrade Hrvatskoga novinarskog društva za seriju reportaža o novim demokracijama Srednje Evrope, koje su 2002. objavljene u Novome listu. Autor je "10 boljih godina - Bilanca građanina-predsjednika Stjepana Mesića", a nedavno mu je izašlo drugo, dopunjeno izdanje knjige "Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune".
Subota, 11. travnja
Ni nakon desetak dana ne blijede dojmovi sa zagrebačke promocije moje knjige "Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune". Tog 2. travnja, prepuni Novinarski dom stajaćim je ovacijama odao zakašnjelo, ali nužno priznanje Feralu i njegovim utemeljiteljima Viktoru Ivančiću, Predragu Luciću i Borisu Dežuloviću.
Hrvatska televizija toga je dana u četiri emisije objavila priloge o Feralu i o knjizi. Cinik bi rekao - koliko i devedesetih, osim što su ih sada hvalili, a onomad proklinjali.
Dosadašnje reakcije na "Smijeh slobode", a naročito emotivna splitska promocija 25. ožujka, podsjetila me na tekst Slavka Goldsteina kojim se, potkraj 2000., u Feralu oprostio od preminulih prijatelja Vladimira Anića, Vlade Gotovca i Vladimira Primorca. Ono što je rekao o njima vrijedi i za gašenje Ferala: "Pretežak je to gubitak za Stranku pristojnih ljudi. Nadam se, ipak, da su za sobom ostavili tragove koji će navesti nove generacije pristojnih ljudi da stvore svoju stranku, tako snažnu da će jednom, nadajmo se, preplaviti sve ostale stranke i svu nam zemlju Hrvatsku".
Nedjelja, 12. travnja
"Hrvatska nije društvo mira", rezignirano mi u intervjuu za riječki Novi list kaže predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac. Tragično je da Pupovac nerijetko jedini među hrvatskim političarima bez uvijanja progovara o mučnoj netoleranciji hrvatskoga društva, kojoj je otvoreno ustašovanje samo zabrinjavajući vrhunac.
Srpski predstavnici u Hrvatskoj kao da su zarobljenici zlogukog paradoksa: umjesto da njihova upozorenja bivaju dočekana s primjerenom pažnjom, često su žrtve sumnje, pa i optužbi, da preuveličavaju problem, kolektivno optužuju Hrvate i namjerno podjaruju loše odnose.
Takva atmosfera, koju većina političara ili ignorira ili potiče, svjedoči o nesposobnosti društva da razumije i počne njegovati istinsku toleranciju, kojoj će kriterij biti uvažavanje svih manjina, a ne apriorna kolektivistička uvrijeđenost većine.
Ponedjeljak, 13. travnja
Jedna od naslovnica Feral Tribunea
Ne jenjava interes za "Smijeh slobode". Obradovao me poziv Dine Bajramovića iz sarajevske Slobodne Bosne. Želi predstaviti knjigu, pa u mailu feralovski piše: "Već vidim naslov: I Feralovci se zahvaljuju Paveliću!" Zanima ga planiramo li promocije u Bosni, pa odgovaram kako s prijateljima iz sarajevskog Media centra, mostarskog portala tacno.net i banjalučke Buke pripremamo promocije u ta tri grada.
Planiramo i u Beograd, a uskoro ćemo i u Užice, na festival Na pola puta. U intervjuu za zagrebački portal queer.hr, s Reljom Dušekom slažem se da je Feral u satiričkome dijelu bio radikalno queer, provokativan i slobodarski, ali da je zato u ozbiljnome dijelu bio među vjerojatno najserioznije uređivani tjednik u državi. Štoviše: u političkome novinarstvu devedesetih, queer su bili državni mediji, a ne Feral.
S Trećeg programa Hrvatskog radija zovu me da, kao autor knjige i novinar Novog lista, govorim u emisiji o toleranciji. Predlažem da umjesto mene zovu feralovce - ljudi su, naime, živi i zdravi. "Ideja nije loša, ali, znate, ne bih da u emisiji bude agresije", dobivam odgovor. Kakvo nerazumijevanje! Ili možda nije nerazumijevanje? Učinit ću što mogu da "Smijeh slobode" ne postane novo sredstvo za nastavak šutnje o Feralu.
Utorak, 14. travnja
Urednik i izdavač "Smijeha slobode" Dragan Ogurlić, direktor riječkog Adamića, sakupio je 40-ak linkova na izvještaje, osvrte i televizijske priloge, i objavio ih na www.adamic.hr, gdje se knjiga može i jeftinije kupiti. Među tim je linkovima je i izvještaj Enisa Zebića za Radio Slobodnu Europu, medij kojemu je, također, mjesto u svečanoj galeriji slobodarstva.
Zahvalan sam Ogurliću, Adamiću i mom Novom listu, jer su mi dali slobodno vrijeme i izdavački prostor da napišem i objavim "Smijeh slobode".
Istodobno, čini mi se da bi Novi list u vlastitome marketingu mogao kvalitetnije iskoristiti činjenicu da je knjiga njihovog autora postigla ovoliki publicitet. Sada, četiri i pol mjeseca nakon što je objavljena, možemo ustvrditi da je jedan od njezinih ciljeva postignut: prekinuli smo šutnju o Feralu. Ambiciozniji cilj bit će teže ostvariti, jer prerasta trenutnu percepciju jedne knjige: feralovske vrijednosti ugraditi u društveni vrijednosni sklop.
Mi južno od Sutle, naime, kolektivistička smo društva, ma koliko to ne željeli priznati. Na pijedestalu su nam nacija, tradicija, obitelj, crkva, dogme i moralke - pojedinca, a pojedinku naročito, ne pita se što misle, a još ih se manje voli čuti kad sami odluče progovoriti.
Ali, gle čuda: policijskom gardu namrgođenog autoriteta ispriječila se feralovska rugalačka alternativa: sloboda, individualizam i kritički racionalizam; vedrina, ironija i vesela sumnja. Feral je hodio tragom svojega uglednoga svađalačkog predšasnika, koji nas je učio da "i mjesečina može biti pogled na svijet".
Srijeda, 15. travnja
Ljubica Letinić, moja životna družica, pozvana je na svečanost obilježavanja dva vijeka srpske prosvjete u Zagrebu i desete obljetnice zagrebačke Srpske pravoslavne opće gimnazije. Obradovao nas je poziv. Radijski dokumentarac "Seobe zavičaja" Ive Lučića i Srđana Nogića, objavljen u Ljubičinoj "radionici za koncentrirano slušanje Audio.doc" na Trećem programu Hrvatskoga radija, požnjeo je jednodušne pohvale i ozbiljan publicitet.
Sumnjam da je Hrvatski radio o srpskim izbjeglicama iz Hrvatske ikada objavio prilog s toliko suptilnoga razumijevanja, humane suosjećajnosti i iskrenoga interesa, oslobođen svake političke histerije.
Škola, ilustrativna fotografija
Sve oko čega se Ljubica i ja trsimo posvećeno je našim klincima: osmogodišnjem Nikši, koji se sjajno snalazi u prvome razredu osnovne, i šestogodišnjoj Ruti, koja će se najesen braci pridružiti u školi.
Ponosni i sretni roditelji, koji se često susprežu da im suza ne grune na oko - zvuči li to sentimentalno? Otkad sam postao otac, pitam se zašto ljudi oklijevaju vjerovati sentimentu. Ljubica i ja dokaz smo da može biti iskren i ispunjujući.
Četvrtak, 16. travnja
Stigla dobra vijest: Zagrepčanka Milica Miladinović, koju su 1991. istjerali iz stana a 1994. joj oduzeli i kuću, uselila je napokon u vlastiti stan, koji je dobila nagodbom s državom. Milica Miladinović, zajedno s Vjerom Solar, Nadom Bodirogom i Maricom Šeatović, jedno je od imena čija sudbina simbolizira bešćutnost i neefikasnost hrvatskih pravosudnih i državnih institucija u protekla dva i pol desetljeća.
Lica svih tih usamljenih i napaćenih žena, majki ubijenih i nestalih u agresiji 1991., supruga i majki nestalih iz 1995., a naročito onih čija se patnja ni danas ne priznaje i ne poštuje, dočaravaju svu besmislenost užasa ovdašnjega rata.
Životna snaga tih žena vrijedna je divljenja i poštovanja; beznadna je, pak, tuga nad svijetom koji stvara toliko bezrazložne patnje.
Navečer, na Festivalu tolerancije, ukinu Tuškanac, gledamo "Mefista" Istvana Szabe, i pronalazimo usporedbe s politički neurotičnom Hrvatskom.
Petak, 17. travnja
Kolega i pisac Gordan Nuhanović sinoć je prikazao "Smijeh slobode" u emisiji "Knjiga ili život" na Trećem programu Hrvatske televizije. Danas, suradnik T-portala Gordan Duhaček knjigu je uvrstio među "pet publicističkih naslova koje morate pročitati".
"Pavelićev 'Smijeh slobode' je knjiga koja će kod svakog hrvatskog desničara izazvati najmanje kolutanje očima, što će neki sigurno shvatiti kao dodatnu preporuku", piše Duhaček.
Nadam se da su među tim "nekima" i hrvatski profesori novinarstva, za koje bi bilo zanimljivo znati tko su im profesionalni autoriteti, kad Ferala na njihovim katedrama nema ni u tragovima.