Benjamin Butković rođen je 1965. u Tuzli. Više od dvadesetpet godina jede novinarski hljeb. Dva puta bio u dilemi da li je vrijeme da napusti ovaj posao. Ako se to dogodi treći put, obećao je sebi da odlazi iz novinarstva i povratka nema. Čitav život se bavi vijestima, prvo kao slobodni novinar, pa na komeracijalnom mediju, trenutno na javnom servisu u BiH.
Subota, 15. jul
Umor koji se nakupljao prethodnih mjeseci kulminirao je nakon dvodnevnog boravka u Srebrenici. Tamo sam vodio ekipu BHRT-a koja svake godine prati obilježavanje godišnjice genocida. Jedva sam dočekao vikend. Porodične obaveze koje slijede subotom obavili smo za kraće vrijeme nego inače. Iako ne praktikujem popodnevni odmor, zaspao sam. To nije bio san, bila je koma. Ukućanima koji su se trudili da budu tihi rekao sam kasnije da su komotno mogli da me iznesu iz stana, ništa ne bih osjetio.
Već nekoliko godina profesionalno Srebrenicu odživim kao promatrač, jer ono što se njima događalo i događa se i dalje neshvatljivo je iole zdravom razumu. Ove godine, i to me je vjerovatno i slomilo na neki način, osjetio sam da više nisam promatrač. Postajem dio te izmanipulirane, obespravljene, ubijene, a ipak žive i vrlo uporne i ponosne mase.
Nedjelja, 16. jul
I u nedjelju pokušavam da odmaram. Obavezni posjet majci, pa puncu i punici uklopio se u odmaranje. Negdje između, čitam moj tek objavljeni tekst na portalu Aljazeera Balkans. Ne znam zašto, ali činim to uvijek iznova, znam šta sam napisao, za ispravljanje eventualnih grešaka je kasno, ali eto – čitam. Bavio sam se Srebrenicom i manipulacijom žrtvama. Nikad mi se važnijim od rata naovamo nije činilo to da manipulacija bude prepoznata od nas koji smo izmanipulirani...
Iako to ništa ne znači od kako se bavim novinarstvom, nedjelju mrzim zbog ponedjeljka.
Sa obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici, 11. jul 2017.
Ponedjeljak, 17. jul
Početak radne sedmice kao i obično. Provjera pošte, jutarnji kolegij, priprema podataka za izvještaj o produkciji programa u Srebrenici. Stiže najava za sjednicu Zastupničkog doma Parlamenta BiH koji inače direktno prenosimo. Primijetio sam da je i to našoj publici postao dosadan sadržaj, nekada su to bili vrlo gledani programi. Još za izvjesno vrijeme jedini perspektivni tv programi su takmičenja pjevača-amatera.
I da. Danas sam imao još jedan zanimljiv razgovor sa „emisarom“ vladajuće stranke. Onako prijateljski mi je skrenuo pažnju čime to „oni“ nisu zadovoljni. „Lešinari“ su osjetili da smo na izdisaju, pa vjeruju da će nas lakše slomiti. Nisam reagirao kako bi spadalo, „emisar“ nije kriv, ne treba ubijati glasnike zbog loših vijesti.
Pred veče, porodični razgovori sa djecom – već studentima. Ispiti, profesori, znanje, nepravde, štele, planovi i perspektive.
Utorak, 18. jul
U iščekivanju sam vijesti o razgovorima koje menadžment vodi sa Elektroprivredom BiH o prikupljanju RTV takse ubuduće. Ako se dogovore, to neće riješiti sve naše probleme, ali izvući će nam glavu na površinu vode. Treba nam finansijska pomoć odmah. Program se odvija na ivici ambisa, ali toga kao da niko nije svjestan. Možemo stati svakog trena, a ako stanemo, ovdje se grčki scenarij neće ponoviti. BHRT više nikada ne bi bio pokrenut.
Program se odvija na ivici ambisa: BHRT
Srijeda 19. jul
Dan na poslu protiče u praćenju sjednice Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Iako nije bilo planirano, u dnevni red je ubačen prijedlog izmjena Izbornog zakona koji su podnijeli delegati hrvatskog naroda. Delegati Bošnjaci su se ranije pozvali na vitalni interes, ali je Ustavni sud BiH ocijenio da nema destrukcije po bošnjački narod, te da parlament treba nastaviti proceduru usvajanja ovog zakona.
Činjenica je da izborno zakonodavstvo u BiH treba korjenito mijenjati, ali sliku trenutnog stanja u BiH ilustrira to da delegat marginalnog političkog uticaja Mario Karamatić s govornice prijeti da će BiH nestati ako se ponovi da neko nekome pokuša birati predstavnike u vlasti podsjećajući da je dva puta glasovima Bošnjaka u Predsjedništvo BiH biran Hrvat koji nije po volji HDZ-u. Postaje zabavno koliko su neki mali ljudi veliki u svojim očima. I kako se lahko verbalno poigravaju sa sudbinom zemlje. Kakva god da je, ni tenkovima i avionima nisu uspjeli dovesti do toga da nestane, pa neće ni populističkim govorom u Parlamentu.
Četvrtak, 20. jul
Miran dan. Ovakvih se na poslu najviše plašim. Obično se u njihovo predvečerje dogodi neki teroristički napad ili nesreća koja sav mir pretvori u erupciju problema kako sve to programski pokriti u uvjetima u kojima radimo. Nadam se da moje pretpostavke neće biti tačne.
Pratim agencijske vijesti, izvore sa interneta. Federalna ministrica okoliša Edita Đapo izjavila da su požari u Hercegovini hitni i da će se o njima raspravljati na nekoj od narednih sjednica. Rondaju dežurni kritičari na društvenim mrežama. Žena samo rekla istinu, pa ne radi se o interesima ministara ili njihovih nalogodavaca, pa da se organizira telefonska sjednica. Nakonadno stiže vijest da će Vlada Federacije imati tematsku sjednicu u petak.
Na Facebook-u privatni profil kantonalni premijer u Sarajevu Elmedin Konaković koristi za obračun s političkim protivnicima. Kaže spremio imena zaposlenih u kantonalnom preduzeću Vodovod i kanalizacija koje je tražila jedna opoziciona stranka, a čeka da mu jave da li da objavi imena u nelegalnoj Turističkoj zajednici, koja prema njegovom pisanju, godinama trpa u privatne džepove milione maraka prikupljene od građana Kantona. Opasno iz više uglova.
Na privatnom profilu se iznose poslovna saznanja, ako nešto zna, a ćuti, saučestvuje. I na kraju, šta sve još zna, a time kalkulira u političkim obračunima. Konaković je političar relativno malog kalibra. Čime li se sve ratuje u visokoj politici u zemlji gdje milioni maraka nestaju u koruptivnim aktivnostima. Nisam zabrinut takvim ponašanjem, koliko sam ćutanjem građana i prihvatanjem da je sve to normalno.
Petak, 21. jul
Svi bosanskohercegovački nogometni klubovi ispali su iz daljeg takmičenja u evropskoj konkurenciji. Svake godine sve to završava na isti način, a ja se svake godine iznova nadam da će neki od njih izboriti plasman u grupnu fazu. Ako me pitate na čemu temeljim svoj optimizam, što rekli u Hercegovini, evo Boga mi, ne znam, ali nadam se.
Petak provodim s redovnim obavezama. I brojim. Još sedam dana do godišnjeg odmora. Tako blizu, a tako daleko.