(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Armina Galijaš je docentkinja na Univerzitetu u Grazu. Magistrirala je na odsjeku za istoriju istočne i jugoistočne Evrope na Ludwig Maximilians Univerzitetu u Minhenu, a doktorirala na Univerzitetu u Beču. Njeni istraživački interesi i akademska nastava su fokusirani na modernu istoriju jugoistočne Evrope.
Subota, 16.6.2018.
Danas sam sa mojom ćerkom Enom posjetila nećaka koji sa svojom porodicom živi u Zürichu. Uz večeru i vino, u lijepom dvorištu smo naravno spominjali i ostale rođake, pa sam mu rekla da sam neke od njih vidjela za Uskrs u Pragu. Neki žive tamo, a neki su stigli iz Švedske i SAD-a da se vidimo. Razmišljamo o migracijama, globalizaciji i internacionalizaciji naše uže porodice. Četvoro djece moga oca danas živi u različitim državama (Češka Republika, Slovenija, Austrija, Švicarska) i posjeduje različita državljanstva. Sva su mu djeca u svakodnevnici bilingualna, a unuci vladaju nekim drugim jezicima bolje nego našim maternjim. Većina njegovih potomaka ima sve manje ili nikako veze sa Bosnom. Čini se da jedna priča završava melanholijom i da počinje neka nova, neizvjesna i oslodođajuća u isto vrijeme. Pitam se šta bi rekao moj tata, koji je umro 1989. godine, kad bi nas danas sve mogao vidjeti. Pitam se koliko se možemo osloboditi tereta predaka i potpuno se prepustiti novim prostorima i kulturama.
Nedjelja, 17.6.2018.
Isto pitanje me prati i danas dok gledam Švicarsku reprezentaciju u utakmici protiv Brazila. Da li su Xhaka, Rodríguez, Seferović, Shaqiri, Zakaria i ostali trans- ili nadnacionalni pojedinci, možda jednostavno Švicarci koji igraju za svoj nacionalni tim, ili nešto četvrto? Da li je putna isprava dokaz da prestajemo u nacionalnom smislu biti jedno, a postajemo nešto drugo? Mnogi Albanci danas iz vlastitih nacionalnih pobuda navijaju za Švicarsku, iako znaju da se u njihovim životima ništa neće promjeniti ako Švicarska pobjedi ili izgubi. Ne bi se promijenilo ni da Albanija ili Kosovo kojim slučajem igraju. Iz iste takve pobude su danas neki Grci i Makedonci izašli na ulice da protestuju zbog naziva države, iako je jasno, ako se Makedonija zove Sjeverna Makedonija ili bilo kako drugačije, da će njihovi životi ostati nepromjenjeni. Možemo li reći da gube živce i vrijeme bez potrebe ili im nacija možda ipak daje neko utočište, lažno ili stvarno?
Vaš browser nepodržava HTML5
Severna Makedonija na Zapadnom Balkanu u jugoistočnoj Evropi
Ponedjeljak, 18.6.2018.
Danas i sutra se na mom matičnom univerzitetu u organizacije našeg Centra održava konferencija o jevrejsko-turskim odnosima u Osmanskom carstvu odnosno u modernoj Turskoj (Turkish – Jewish Entanglements). Dok sjedim u lijepoj sali Meerschein dvorca razne se teme isprepliću, a jedna je naravno bila i dolazak Sefarda 1492. u Osmansko carstvo nakon Alhambra edikta tj. njihovog protjerivanja sa Iberijskog poluotoka. To je podatak koji je poznat kako akademskoj zajednici, tako i široj javnosti. Često se i pomalo romantizira i uzima kao neoborivi dokaz osmanske otvorenosti. S druge strane, neuporedivo manju popularnost je dosegla činjenica da je veliki broj Jevreja tada, kao i dalje tokom 16. vijeka nakon protjerivanja iz Austrije, Češke i Svetog rimskog carstva utočište našao u Poljskoj. To je bio najplodniji period za poljske Jevreje koji su pod Sigismundom I (1506-1548) dobili zaštitu, a pod njegovim sinom Sigismundom II (1548-1572) i određenu autonomiju. Prva priča je poznatija, jer je ranije ušla u internacionalni naučni diskurs i dublje se usidrila. Možda se na Balkanu iz tog razloga vode žestoke diskurzivne bitke o proteklom ratu, anahrono smatrajući da se vlastite priče sad moraju etablirati kako bi dobile na vrijednosti i težini. Takmičenje ko je bio veća žrtva već dugo dominira tim diskursom, bez da je itijedna od grupa kroz to dobila bilo kakvu satisfakciju. Možda je vrijeme da pogled pomjerimo u neku drugu stranu i potražimo nove uvide u prošlost i budućnost.
Utorak, 19.6.2018.
Danas se Ena pakuje za sutrašnju ekskurziju. Uskoro završava austrijsku osnovnu školu koja traje četiri godine i prelazi u Gimnaziju. Ovo putovanje joj je jako bitno jer se uskoro rastaje od školskih drugara i učitelja, što doživljava prilično tragično. Sjećam se moje banjalučke Osnovne škole "Branko Ćopić", rastanka od najdraže učiteljice Grozde Stanarević i svih suza koje sam tad prolila i ne sluteći kakvi me sve rastanci u životu još čekaju. Rastanci zbog smrti najbližih, rastanci od najboljih prijateljica i prijatelja zbog rata, rastanci od partnera, rodbine, rastanci zbog selidba radi posla. Bilo ih je i previše i još nisam oguglala na njih. Pogađaju me i dalje, samo se malo bolje znam nositi s njima. Znam kako je Eni sad i ne želim joj govoriti da to nije ništa i da joj teži rastanci tek predstoje. Oni su sastavni dio života, nose u sebi iskru novog, a njihova težina je znak da su osobe koje odlaze iz naših života vrijedile nešto i da je period koji je iza nas ipak imao nekog smisla. Drago mi je da je moja ćerka trenutno toliko tužna. Neoboriv dokaz ljepote druženja, sretnih školskih dana i početka nečeg novog.
Sad samo još da ne zaboravimo ubaciti i kupaći kostim u torbu.
Srijeda, 20.6.2018.
Jutros je buđenje i spremanje prošlo munjevitom brzinom. Otpratila sam Enu do škole na autobus. Dan je krenuo dobro. U školi sam srela prjateljicu i odmah rano ujutro razmijenila koju laganu i ugodnu riječ, ispred škole je bio kolega čija ćerka ide u vrtić koji je u istoj zgradi gdje i škola, nakon toga sretnem mog najdražeg majstora koji je također upisao djecu u isti vrtić. Sto metara dalje druga kolegica sa posla i small talk se nastavlja. Osjećam se domaće i lijepo u Grazu. Odlučim da danas ne čitam vijesti iz Austrije da mi Kurz, Strache and co. ne pokvare dan. Ostajem duže na poslu i nakon toga idem u grad da se vidim sa prijateljima koje sam već duže vrijeme zapostavila. Večer je topla, grad pun ljudi, čuje se muzika. Prijatelji su divna stvar u životu.
Četvrtak, 21.6.2018.
Pripreme za dolazeću konferenciju „Nacionalizam u vrijeme neizvjesnosti“ (Nationalism in Times of Uncertainty) koja će se održati u Grazu od 4. do 6. jula su uveliko u toku. Odlučili smo učesnicima, kojih će biti preko 300, prirediti i malo zabave između panela te ćemo im ponuditi konferenciji tematski bliske indie video igrice. Odabrali smo četiri: prva igrica je „Papers, please“ u kojoj dobijete ulogu imigracionog inspektora koji kontroliše tok ljudi. Među mnogim imigrantima i posjetiocima koji traže posao su skriveni šverceri, špijuni i teroristi. Na vama je da odlučiti ko može ući, ko će biti vraćen, a ko uhapšen. Ako dobro ne radite svoj posao to ima konsekvence po vaš život i porodicu. U drugoj igrici „This War of Mine“ ste u opkoljenom Sarajevu, ali ovdje se ne igrate kao elitni vojnik, kako se to radi u većini igrica sa ratnom tematikom, nego kao civil koja pokušava da preživi u opkoljenom gradu, boreći se sa nedostatkom hrane, lijekova i stalnom opasnošću od snajpera. Igra pruža iskustvo rata iz potpuno novog ugla. Treća igrica „Path Out“ je najaktualnija. Nju je napravio sirijski autor prema vlastitom iskustvu bježanja iz Sirije, preko Turske, Balkana do srednje Europe. Posljednja igrica koju smo odabrali je „Sunset“. To je igra koja obrađuje građanski rat u izmišljenoj južnoameričkoj zemlji iz perspektive spremačice u stanu bogataša.
Ideja koja stoji iza svega naravno nije samo zabava učesnika, nego i testiranje novih mogućnosti edukacije, primanja informacija, širanja ideja, te prednosti i mane primjene istih. Za početak idem sad sa informatičarima odraditi tehnički dio posla i instalirati igrice.
Petak, 22.6.2018.
Mama mi u zadnje vrijeme često posjećuje ljekare u Banjaluci. Imala je više zdravstvenih tegoba i obilazila je razne zdravstvene ustanove. Pored siromašnih i otežanih uslova za rad koji tamo vladaju svaki put je bila oduševljena ljubaznošću i profesionalnošću tamošnjeg zdravstvenog osoblja. Još niko nije niti tražio, niti je ona nekome dala bilo kakvu kompezaciju za taj rad. Upravo smo razgovarale telefonom o tome i osjetih potrebu da to kažem i vama. Lijepo je podijeliti s drugim i takva iskustva, naročito ako su lična i iz prve ruke.
Kliničko-bolnički centar u Banjaluci, ilustrativna fotografija
Ena se danas vraća sa ekskurzije. Večeras smo kod prijatelja iz Sarajeva na roštilju. Očekujemo ćevape i sudžukice u somunu i puno smijeha. Kad malo bolje razmislim, većina ljudi koji su mi uljepšali ovu sedmicu govori istim maternjim jezikom kao i ja. Izgleda da sve globalizacije i internacionalizacije ipak imaju svoje granice. S ovim mislima dočekujem kraj još jedne dobre junske sedmice 2018.