Crnogorski pisac Andrej Nikoladis pisao je dnevnik od subote 30.juna, dan ranije Crna Gora službeno je počela pregovore s EU. Andrej je rođen u Sarajevu, piše i stvara u Ulcinju. Nedavno mu je u izdanju Algoritma izašao roman "Odlaganje. Parezija".
* Subota, 30. jun
Jutros me je, odmah po buđenju, dočekala istorija.
Noć je, još jedna u nizu, bila paklena. Bolje neće biti ni naredne: tumači klime tvrde da će tropski talas potrajati.
Doteturao sam do kuhinje. Zidni sat je pokazivao da je pet ujutro.
Smutio sam hladnu instant kafu. Koju pijem iz nužde. U Crnoj Gori je već nedjeljama nemoguće kupiti mljevenu kafu za espresso, filter i moku. Najprije je u Voliju nestalo Lavazze. Potom u drugim lancima marketa više nije bilo ni Jacobsa, koji se tek uz najbolju volju, koje meni po pravilu manjka, uopšte može nazvati kafom.
Moji lončići za moku leže u kredencu prazni i napušteni, kao još uvijek neprivatizovani socijalistički poljoprivredni kombinati.
Internet portali jutros javljaju da je svanuo istorijski dan. Crna Gora je, naime, započela pregovore o pridruživanju sa Evropskom unijom. Političari su, vidim, zadovoljni. Radost izražavaju i oni koji su dali sve od sebe ne samo da Crna Gora nikada ne postane dio Evropske unije, nego i da Crne Gore, jednostavno rečeno, ne bude.
Ima nešto nedopustivo opsceno u javnom izražavanju radosti.
Predveče se odvezem na vidikovac iznad uvale Valdanos.
Famu o napretku volim provjeravati na malim uzorcima stvarnosti. S vremena na vrijeme odem na to mjesto i pogledam oko sebe, da vidim kojom se to brzinom doista evropeizujemo.
Priroda ne može mnogo bolje od Valdanosa. Pa ipak, žitelji Ulcinja nisu fascinirani. Svoje kamione i traktore dovezu povrh te ljepote i onda na nju izruče svoje smeće.
Komunalne službe jednom godišnje taj prostor očiste, pa ga ograde tonu teškim stijenama.
Mještani te stijene nekako uspiju ukloniti, pa edenski pejzaž nastave pretvarati u deponiju.
Jedna deponija, ona velika, gradska, već je iza brda, na koju stotinu metara vazdušne udaljenosti.
Neko kome treba dodijeliti Nobelovu nagradu za idiotizam, dao je da se gradska deponija napravi na obali mora, zapadno od grada, tako da maestral, zapadni vjetar koji duva od aprila do polovine oktobra, svaki božiji dan na ljude nanosi dim smeća koje gori.
Ako se od uvale Valdanos, koju dim deponije prekrije kao najnježniji veo, kroz koji se diskretno nazire ljepota maslinjaka koji se penje uz brjegove, pa ta tajnovitost predio čini još privlačnijim, ako se od uvale Valdanos, dakle, plovilom zaputite ka Kručama, gdje je vilu napravio Roman Abramovič, naići ćete na deponiju koju zapljuskuju talasi. Deponija, licem prema moru. Ako to nije turistička atrakcija, šta jeste? Kako to da se niko od nadležnih nije dosjetio da bi tu deponiju trebalo, kako se kaže, turistički valorizovati? Pa autobuse sa turistima dovoditi tamo, da snimaju jedinstven prizor: kako snažne mašine brundaju dok iskusni vozači sjetnog pogleda prikovanog za retrovizor u kojem se ogleda horizont, vozači čiji je posao na rubu metafizičkog iskustva, recituju Malarmea: Je suis hanté. L'azur! L'azur! L'azur! L'azur!, dok istovaraju smeće koje se kotrlja i nestaje u moru koje šušti i pjenom vri. Crna Gora je tako lijepa, da čak i sa njenih deponija puca pogled na more.
Kroz maslinjak prolazi starica sa svojim kozama. Njeni šarplaninci me mrko gledaju.
Turisti pristižu.
Tako dakle, kažem sebi, izgleda istorija.
Da pravovremeno nije javljeno suprotno, čovjek bi lako mogao pogriješiti pa pomisliti kako je ovo bio dan kao i svaki drugi.
* Nedjelja, 1.jul
Ponovo čitam Guardianov članak koji najavljuje da će, u narednih pet godina, policija u Velikoj Britaniji biti privatizovana. Neke zatvore, kaže se, već vode privatne kompanije.
Promoter ideje o korporacijskoj policiji kaže kako građani neće imati ništa protiv: njih, smatra, zanima samo da policija efikasno radi, a privatizovani pendreci će nedvojbeno biti efikasniji.
Sa istom argumentacijom, da će „privatni investitori“ biti bolji od države, sprovedena je naša tranzicija. Društveno bogatstvo poklanjano je ološu koji je firme najprije uništavao, potom njihovu imovinu rasprodavao.
Šolohov je, navodno, na nekom od kongresa sovjetskih pisaca izašao za govornicu i rekao: „Dobio sam telegram od drugova iz Jasne Poljane. Oni kažu da je sada, u vladavini naroda, sve mnogo bolje nego prije. Eto, na primjer, kažu drugovi iz Jasne Poljane, prije Revolucije ovdje smo imali samo jednog pisca. A sada ih imamo dvadeset i pet“.
Tako stvari stoje i sa našom tranzicijom iz dirigovane ekonomije u slobodno tržište. Sada je sve mnogo bolje: prije tranzicije imali smo samo jednog vlasnika – državu. Dok ih sada imamo na hiljade.
* Ponedjeljak, 2. jul
Prethodnih sam dana dao intervjue za sarajevski Dnevni avaz i novosadski Dnevnik. I jedni i drugi pitali su me što mislim o pobjedi Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji.
Odgovori na to pitanje doveli su me do konkretnog prijedloga – kako bi rekao drug Lenjin, šta da se radi kao garancija mira u regionu i dobrih odnosa među ex-YU državama.
Do ideje sam došao vođen dosjetkom Slavoja Žižeka, koji je, imajući na umu činjenicu da rezultat američkih izbora ima uticaja na čitavi svijet, predložio da na američkim predsjedničkim izborima glasaju svi na planeti – osim američkih građana.
Ja bih, dakle, u ovom regionu, gdje rezultat prije svega srpskih, a onda i svih drugih izbora itekako snažno utiče na susjedne zemlje, uveo sljedeći izborni sistem: da na izborima u Srbiji mogu glasati svi građani regiona, osim građana Srbije. Da na izborima u Hrvatskoj mogu glasati svi iz regiona, osim građana Hrvatske, na crnogorskim izborima svi osim građana Crne Gore. I tako dalje… Time bismo dobili mnogo: prije svega, to bi držalo razne fašiste daleko od vlasti.
* Utorak, 3. jul
Razmjenjujem SMS-ove sa Senadom Avdićem. Opet mi je napravio uslugu. Nadam se da mu nikada neće trebati da mu je vratim, kao što mu nisam vratio ni prethodne.
Kaže kako je prije neki dan njegovom prijatelju, kontroverznom malom privredniku - šaneru, pukao čir. Avdić ga odvede u hitnu, ali čovjek nema ni zdravstvenu knjižicu ni ličnu kartu.
Senad mu u ruku tutne svoja dokumenta.
Dok čovjeka uvode u operacijsku salu, on ima još jedno važno pitanje:
“Senade, zlu ne trebalo, ako me budu pitali, koje smo ono mi godište?”
* Srijeda, 4.jul
Još jedan istorijski datum. Pronađen je Higsov bozon.
Jedna od onih vijesti za koju svi znamo da je iznimno važna – iako ne razumijemo najbolje zašto je to tako.
Sjedim ispred televizora i gledam izvještaj o otkriću nakon kojega, kažu oni koji se razumiju u te stvari, ništa više neće biti isto.
Sam sebi ličim na Bivisa. Ili Batheda.
Koji u jednoj epizodi gledaju stupidni spot U2 za pjesmu „One“, koji prikazuje trk bizona u slow motionu.
Bivis, ili Bathed, kaže: Wow, this is art!
Bathed, ili Bivis, kaže: Yeah, it means something!
* Četvrtak, 5. jul
Debate o nacionalno bitnim temama ne jenjavaju.
Neko je svojevremeno napisao kako je nacija grupa ljudi koji dijele
a) zajedničke laži o prošlosti
b) zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
c) zajedničke iluzije o budućnosti.
* Petak, 6. jul
Vijest glasi:
“Otkrićem skrivenih portala u Zemljinom magnetnom polju, NASA je pretvorila naučnu fantastiku u stvarnost, prenose svjetske agencije. Naime, takozvane X-tačke ili elektronske difuzione oblasti, pomažu u prenosu magnetnog polja sa Sunca prema Zemlji", pojasnio je fizičar Džek Skuder sa Univerziteta u Ajovi.
U stvarnosti, ovi portali pomažu u prenosu tona i tona magnetno nabijenih čestica koje 'teku' od Sunca i stvaraju sjeverna i južna polarna svjetla (aurore) i geomagnetne oluje.
"To su mjesta gdje se magnetno polje Zemlje povezuje s magnetnim poljem Sunca, stvarajući neisprekidani put koji vodi od naše planete do sunčeve atmosfere, udaljene 150 miliona kilometara", kazao je Skuder.
Možda bi neki privatnik mogao otvoriti portal između Ulcinja i Podgorice, kojim bi se, osim magnetno nabijenih čestica, mogli kretati i automobili. Portal-saobraćaj regulisala bi, naravno, privatna policija. Zbog saobraćajnog kolapsa u jeku sezone, izazvanog radovima na cestama u Baru, koje obavlja privatna kompanija, čestice sa Sunca do Zemlje stignu prije nego ja do 80 kilometara udaljene Podgorice.
* Subota, 30. jun
Jutros me je, odmah po buđenju, dočekala istorija.
Noć je, još jedna u nizu, bila paklena. Bolje neće biti ni naredne: tumači klime tvrde da će tropski talas potrajati.
Doteturao sam do kuhinje. Zidni sat je pokazivao da je pet ujutro.
Smutio sam hladnu instant kafu. Koju pijem iz nužde. U Crnoj Gori je već nedjeljama nemoguće kupiti mljevenu kafu za espresso, filter i moku. Najprije je u Voliju nestalo Lavazze. Potom u drugim lancima marketa više nije bilo ni Jacobsa, koji se tek uz najbolju volju, koje meni po pravilu manjka, uopšte može nazvati kafom.
Moji lončići za moku leže u kredencu prazni i napušteni, kao još uvijek neprivatizovani socijalistički poljoprivredni kombinati.
Internet portali jutros javljaju da je svanuo istorijski dan. Crna Gora je, naime, započela pregovore o pridruživanju sa Evropskom unijom. Političari su, vidim, zadovoljni. Radost izražavaju i oni koji su dali sve od sebe ne samo da Crna Gora nikada ne postane dio Evropske unije, nego i da Crne Gore, jednostavno rečeno, ne bude.
Ima nešto nedopustivo opsceno u javnom izražavanju radosti.
Predveče se odvezem na vidikovac iznad uvale Valdanos.
Famu o napretku volim provjeravati na malim uzorcima stvarnosti. S vremena na vrijeme odem na to mjesto i pogledam oko sebe, da vidim kojom se to brzinom doista evropeizujemo.
Priroda ne može mnogo bolje od Valdanosa. Pa ipak, žitelji Ulcinja nisu fascinirani. Svoje kamione i traktore dovezu povrh te ljepote i onda na nju izruče svoje smeće.
Komunalne službe jednom godišnje taj prostor očiste, pa ga ograde tonu teškim stijenama.
Mještani te stijene nekako uspiju ukloniti, pa edenski pejzaž nastave pretvarati u deponiju.
Jedna deponija, ona velika, gradska, već je iza brda, na koju stotinu metara vazdušne udaljenosti.
Neko kome treba dodijeliti Nobelovu nagradu za idiotizam, dao je da se gradska deponija napravi na obali mora, zapadno od grada, tako da maestral, zapadni vjetar koji duva od aprila do polovine oktobra, svaki božiji dan na ljude nanosi dim smeća koje gori.
Ako se od uvale Valdanos, koju dim deponije prekrije kao najnježniji veo, kroz koji se diskretno nazire ljepota maslinjaka koji se penje uz brjegove, pa ta tajnovitost predio čini još privlačnijim, ako se od uvale Valdanos, dakle, plovilom zaputite ka Kručama, gdje je vilu napravio Roman Abramovič, naići ćete na deponiju koju zapljuskuju talasi. Deponija, licem prema moru. Ako to nije turistička atrakcija, šta jeste? Kako to da se niko od nadležnih nije dosjetio da bi tu deponiju trebalo, kako se kaže, turistički valorizovati? Pa autobuse sa turistima dovoditi tamo, da snimaju jedinstven prizor: kako snažne mašine brundaju dok iskusni vozači sjetnog pogleda prikovanog za retrovizor u kojem se ogleda horizont, vozači čiji je posao na rubu metafizičkog iskustva, recituju Malarmea: Je suis hanté. L'azur! L'azur! L'azur! L'azur!, dok istovaraju smeće koje se kotrlja i nestaje u moru koje šušti i pjenom vri. Crna Gora je tako lijepa, da čak i sa njenih deponija puca pogled na more.
Valdanos
Par mladih ljubavnika u potrazi za romantičnim okruženjem parkira automobil niže niz put. Ne razumijem se u romantiku, naročito ne romantiku novih generacija, ali mogu konstatovati kako ničeg romantičnog nema u moru zaklonjenom gustim dimom koji nosi vonj spaljene gume.Kroz maslinjak prolazi starica sa svojim kozama. Njeni šarplaninci me mrko gledaju.
Turisti pristižu.
Tako dakle, kažem sebi, izgleda istorija.
Da pravovremeno nije javljeno suprotno, čovjek bi lako mogao pogriješiti pa pomisliti kako je ovo bio dan kao i svaki drugi.
* Nedjelja, 1.jul
Ponovo čitam Guardianov članak koji najavljuje da će, u narednih pet godina, policija u Velikoj Britaniji biti privatizovana. Neke zatvore, kaže se, već vode privatne kompanije.
Promoter ideje o korporacijskoj policiji kaže kako građani neće imati ništa protiv: njih, smatra, zanima samo da policija efikasno radi, a privatizovani pendreci će nedvojbeno biti efikasniji.
Sa istom argumentacijom, da će „privatni investitori“ biti bolji od države, sprovedena je naša tranzicija. Društveno bogatstvo poklanjano je ološu koji je firme najprije uništavao, potom njihovu imovinu rasprodavao.
Šolohov je, navodno, na nekom od kongresa sovjetskih pisaca izašao za govornicu i rekao: „Dobio sam telegram od drugova iz Jasne Poljane. Oni kažu da je sada, u vladavini naroda, sve mnogo bolje nego prije. Eto, na primjer, kažu drugovi iz Jasne Poljane, prije Revolucije ovdje smo imali samo jednog pisca. A sada ih imamo dvadeset i pet“.
Tako stvari stoje i sa našom tranzicijom iz dirigovane ekonomije u slobodno tržište. Sada je sve mnogo bolje: prije tranzicije imali smo samo jednog vlasnika – državu. Dok ih sada imamo na hiljade.
* Ponedjeljak, 2. jul
Prethodnih sam dana dao intervjue za sarajevski Dnevni avaz i novosadski Dnevnik. I jedni i drugi pitali su me što mislim o pobjedi Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji.
Odgovori na to pitanje doveli su me do konkretnog prijedloga – kako bi rekao drug Lenjin, šta da se radi kao garancija mira u regionu i dobrih odnosa među ex-YU državama.
Do ideje sam došao vođen dosjetkom Slavoja Žižeka, koji je, imajući na umu činjenicu da rezultat američkih izbora ima uticaja na čitavi svijet, predložio da na američkim predsjedničkim izborima glasaju svi na planeti – osim američkih građana.
Ja bih, dakle, u ovom regionu, gdje rezultat prije svega srpskih, a onda i svih drugih izbora itekako snažno utiče na susjedne zemlje, uveo slijedeći izborni sistem: da na izborima u Srbiji mogu glasati svi građani regiona, osim građana Srbije.
* Utorak, 3. jul
Razmjenjujem SMS-ove sa Senadom Avdićem. Opet mi je napravio uslugu. Nadam se da mu nikada neće trebati da mu je vratim, kao što mu nisam vratio ni prethodne.
Kaže kako je prije neki dan njegovom prijatelju, kontroverznom malom privredniku - šaneru, pukao čir. Avdić ga odvede u hitnu, ali čovjek nema ni zdravstvenu knjižicu ni ličnu kartu.
Senad mu u ruku tutne svoja dokumenta.
Dok čovjeka uvode u operacijsku salu, on ima još jedno važno pitanje:
“Senade, zlu ne trebalo, ako me budu pitali, koje smo ono mi godište?”
* Srijeda, 4.jul
Još jedan istorijski datum. Pronađen je Higsov bozon.
Jedna od onih vijesti za koju svi znamo da je iznimno važna – iako ne razumijemo najbolje zašto je to tako.
Sjedim ispred televizora i gledam izvještaj o otkriću nakon kojega, kažu oni koji se razumiju u te stvari, ništa više neće biti isto.
Sam sebi ličim na Bivisa. Ili Batheda.
Koji u jednoj epizodi gledaju stupidni spot U2 za pjesmu „One“, koji prikazuje trk bizona u slow motionu.
Bivis, ili Bathed, kaže: Wow, this is art!
Bathed, ili Bivis, kaže: Yeah, it means something!
* Četvrtak, 5. jul
Debate o nacionalno bitnim temama ne jenjavaju.
Neko je svojevremeno napisao kako je nacija grupa ljudi koji dijele
a) zajedničke laži o prošlosti
b) zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
c) zajedničke iluzije o budućnosti.
* Petak, 6. jul
Vijest glasi:
“Otkrićem skrivenih portala u Zemljinom magnetnom polju, NASA je pretvorila naučnu fantastiku u stvarnost, prenose svjetske agencije. Naime, takozvane X-tačke ili elektronske difuzione oblasti, pomažu u prenosu magnetnog polja sa Sunca prema Zemlji", pojasnio je fizičar Džek Skuder sa Univerziteta u Ajovi.
U stvarnosti, ovi portali pomažu u prenosu tona i tona magnetno nabijenih čestica koje 'teku' od Sunca i stvaraju sjeverna i južna polarna svjetla (aurore) i geomagnetne oluje.
"To su mjesta gdje se magnetno polje Zemlje povezuje s magnetnim poljem Sunca, stvarajući neisprekidani put koji vodi od naše planete do sunčeve atmosfere, udaljene 150 miliona kilometara", kazao je Skuder.
Možda bi neki privatnik mogao otvoriti portal između Ulcinja i Podgorice, kojim bi se, osim magnetno nabijenih čestica, mogli kretati i automobili. Portal-saobraćaj regulisala bi, naravno, privatna policija. Zbog saobraćajnog kolapsa u jeku sezone, izazvanog radovima na cestama u Baru, koje obavlja privatna kompanija, čestice sa Sunca do Zemlje stignu prije nego ja do 80 kilometara udaljene Podgorice.