Ana Nenezić je rođena u Podgorici, Crna Gora, 1983. godine. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Koordinatorka je programa u NVO Centar za građansko obrazovanje (CGO) iz Podgorice, od 2009. godine.
Subota, 27. januar
Uvijek tokom nedjelje, umorna od jurnjave i obaveza, sebi čvrsto obećam da ću se naspavati tokom vikenda. Zavaravanje koje iznova daje rezultate i tjera naprijed. Od obećanja ništa, bez alarma ustajem u zoru. Priznajem, volim svoja jutra, taj miris prve jutarnje kafe koju ispijam u miru i tišini, dok misli lutaju u neke paralelne stvarnosti. Naspavaću se već nekog sljedećeg vikenda, šteta je propustiti ovako divan i sunčan januarski dan, obećavam ponovo.
...
Subota je dan za druženje sa porodicom i prijateljima. Kafu ispijamo u kafeu u mojoj zgradi, okupimo se bez poziva i dogovora. Spontanost koja je prerasla u ritual. Stižem prva, kao i obično, uz kafu konobar ispred mene ređa današnje novine. Listam redom i upijajući informacije razmišljam, ako su mediji ogledalo društva, loše nam se piše. Čitanje prekidaju dobro poznati glasovi najmilijih. Stižu jedno za drugim, smjenjuju se kafa za kafom, tema za temom.
...
Dan sam provela skijajući u Kolašinu. Jedan poziv moje kume Bubice bio je dovoljan da pretumbam sve prethodne dogovore. Od Podgorice do skijališta na planini Bjelasica u Kolašinu je svega sat vremena vožnje, pa zašto da ne. Ni uobičajne vikend gužve, pola sata vožnje u krug da bi pronašle parking mjesto, ne mogu da umanje uzbuđenje. Nestrpljivo, kao malo dijete jurim i grabim da dodirnem snijeg. Da osjetim tu hladnoću koja je ujedno i toplina. Sjedam na šestosjed i već nestrpljivo zamišljam svoj prvi spust i taj zvuk snijega pod skijama koji škripi. Pitam se kako na najbolji način opisati i dočarati svu tu ljepotu prirode koja me okružuje.
To je mir koji mi je trebao. U stvari, ne treba ni opisivati, već to osjetiti i doživjeti na pravi način. Krenuo je taj ustaljeni ritam, red skijanja, red šestosjeda, red čaja da se malo ugrijemo i odmorimo. I tako u krug dok moja kondicija nije rekla da je dosta za danas. Vrijeme je za kačamak. Omiljeno jelo. Manje je poznato da je ovaj, danas kolašinski nadaleko poznati specijalitet, nekada bio „sirotinjska hrana“. I spremao se drugačije. Zbog nemaštine često bi bio smočan sa lojem, ne i sa sirom i kajmakom kako smo danas navikli. Danas delikates i simbol časne crnogorske borbe sa nemaštinom, nekada nasušna potreba i česti obrok naših predaka. Sjedamo pored kamina, uživamo u kačamaku i domaćem kisjelom mlijeku, i prije povratka za Podgoricu kratko prepričavamo doživljaje i utiske. Rastajemo se uz obećanje da ćemo ovo brzo ponoviti.
Nedjelja, 28. januar
Najavili su sunčanu nedjelju. Bilo bi dobro iskorititi i ovaj dan i otići malo do mora. Zamisao prekida poziv novinarke RTCG-a i poziv da učestvujem u emisji „Replika“. Tema je situacija na medijskoj sceni i najavljene izmjene Zakona o medijima. Prihvatam poziv a time i obavezu da dan ipak provedem u Podgorici ne bih li se pripremila za emisiju.
Sjećam se kada sam 2009. godine počela da radim u Centru za građansko obrazovanje (CGO) poziv za učešće u nekoj od emisija javnog servisa mogao se podvesti pod incident ili presedan. Tada sam prvi put čula za postojanje takozvane „crne liste“ na RTCG-u. Podrazumijevalo se da su predstavnici civilnog društva odreda na njoj, kao i većine opozicionih partija. Pod direktnom i neskrivenom kontrolom vladajuće partije, javni servis je bio megafon vlasti, dok se glasovi onih koji su promišljali stvarnost drugačijom od zvaničnih manipulacija, nijesu mogli čuti.
Vjerovala sam da je to iza nas, kao jedna mračna stranica ne tako davne prošlosti, a dio uobičajnog procesa transformacije društva. Od 2012. godine kada smo započeli pregovrački proces sa Evropskom unijom, otvoren je prostor za prepoznavanje i usvajanje osnovnih postulata razvijenih demokratskih zemalja, a pod „mekim pritiskom“ Evropske komisije stvari su počele polako ići u drugom pravcu.
Nažalost, skorašnji događaji pokazali su da crnogorsko društvo ipak nije dovoljno sazrelo i da DPS neće tako lako prepustiti RTCG, posebno ne u godini izbora.
Protest protiv političkih pritisaka na RTCG, Podgorica, 27. decembar 2017.
Nezakonite smjene članova Savjeta, uz zloupotrebu ovlašćenja poslanika Skupštine Crne Gore, duboko zabrinjavaju i tjeraju nas da se zapitamo gdje je ta granica do koje je vladajuća partija spremna ići zarad partikularnog partijskog cilja, gazeći time javni interes.
Vjerujem da je ova bitka za sada izgubljena i da je pitanje dana kada će DPS povratiti kontrolu nad javnim servisom, uprkos jasnim i nikad glasnijim upozorenjima međunarodne javnosti. Nemam dilemu da će DPS kratkoročno ostvariti cilj ali pitanje je po kojoj cijeni.
Upravo zato vjerujem da ovaj poziv ne treba propustiti. Pitanje je kada će naredni uslijediti. Do mora mogu poći i slijedeće nedjelje.
Ponedjeljak, 29. januar
Radnu nedjelju započinjem u studiju televizije Vijesti. Gošća sam jutarnjeg programa, u segmentu listanje štampe. Dok voditeljka strpljivo iščitava dnevne naslove nadam se bar jednoj pozitivnoj temi. Političke teme su u fokusu, što i nije iznenađenje ukoliko se ima u vidu da je 2018. godina izbora u Crnoj Gori. Svi izbori održani u proteklim godinama obilježeni su osporavanjem rezultata i padom povjerenja građana u izborni proces ali to očigledno nije smetnja za opoziciju da uđe u novu utakmicu sa istim pravilima očekujući drugačiji rezultat. Zavidim im na optimizmu.
U toku je kampanja za lokalne izbore u Beranama i Ulcinju, slijede predsjednički a zatim i lokalni u 11 crnogorskih opština. Iz jednog u drugi izborni ciklus dominiraju iste vijesti. Govorimo o zloupotrebama državnih resursa i javnih ovlašćenja tokom izbora, kroz primjere koji su danas u fokusu i o kojima će se, u najboljem slučaju, govoriti do nekih slijedećih. Bez konkretnih rezultata, naravno.
Pred svake izbore predstavnici Vlade rastrče na sve strane, obećavajući otvaranje novih radnih mjesta, procvat grada u kojem su u tom trenutku, asfaltiraju se putevi, otvaraju hotelski kompleksi. To je dio naših redovnih aktivnosti, znaju reći. Dok opozicija galami, „redovne aktivnosti“ Vlade se nastavljaju i tako u krug već dvije decenije. DPS opet pobjeđuje, opozicija tumara.
...
Moram priznati da je debata u okviru emisije „Replika“ bila vrlo interesantna. Slušajući predstavnicu sindikata medija i urednike Vijesti i Dnevnih novina, dva štampana medija dijametralno suprotnih uređivačkih koncepcija, koji u potpunom saglasju konstatuju da danas nije poželjno biti novinar u Crnoj Gori, sve sam uvjerenija da najavljene izmjene Zakona o medijima neće ništa značajnije promijeniti.
Zastupam tezu da nam je potrebna izrada jedne sveobuhvatne medijske Strategije, kao osnove za dalje izmjene medijskih zakona. Bez široke društvene debate i preciznog lociranja uzroka ovakvog stanja, izmjena jednog zakona neće donijeti ništa novo. Pa ni sadašnji zakoni se ne primjenjuju.
Ukupna situacija na medijskoj sceni se znatno pogoršala poslednjih godina. Meka cenzura, odnosno indirektan uticaj na uređivačku politiku medija kroz finansijske pritiske i autocenzura, kao posledica kreirane atmosfere straha i uvjerenja da se ipak ne treba zamjerati nosiocima moći, postali su uobičajena pojava. Čini mi se da mediji i novinari polako gube bitku i veliki dio sve više liči na megafone političkih partija. Ono malo medija koji se čvrsto drže svoje slobode i principa plaćaju visoku cijenu.
Utorak, 30. januar
Nikako da se skoncentrišem i napišem izvještaj koji čeka danima. Lutam po portalima kako bih ugasila dnevnu žeđ za informacijama. Privlači mi pažnju tekst Branka Milanovića na Peščaniku, „Neliberalna demokratija ili višepartijska kleptokratija?“ u kojem, između ostalog navodi ”Partija na vlasti zapravo formira sistem organizovane krađe. Da bi opstala i napredovala, ona je prinuđena da se pretvara da brani određene „vrednosti“, dok je njen glavni zadatak da osigura finansijsku korist onima koji je podržavaju. To je klijentelistički sistem od vrha do dna. Da bi opstao, takav sistem mora redovno da pobeđuje na izborima, ako je moguće zauvek“. Sad bar znam kako nazvati ovo što živimo i čemu se ne nazire kraj.
"Crnogorci žive za izbore"
Srijeda, 31. januar
Crnogorci žive za izbore. Sve ostalo su sporedne stvari koje se dešavaju do slijedećeg izbornog ciklusa. Ovih dana, pitanje svih pitanja je ko će biti kandidati na predsjedničkim izborima u aprilu. Nezaobilazna tema uz prvu jutarnju kafu i prelistavanje štampe. Zadivljujuće je slušati do kojih tančina idu analize i prognoze potencijalnih kandidata. Već se znaju i rezultati. Uvijek je u pitanju pouzdani izvor.
Dok se zabavljamo prognozama, Vlada najavljuje da će se dodatno zadužiti. Javni dug na kraju prošle godine bio je 2,7 milijardi eura, a prognoze govore da će do kraja ove biti gotovo 3 milijarde ili 66 posto BDP-a. Možda do aprila još ponešto poskupi. Sumnjam da bi iko i primjetio, a i kad bi, niko ne bi reagovao.
...
Provodim popodne sa sestričnom Sarom. Posebno se radujem ovim susretima. Čekam ispred škole da se završe časovi, čujem zvono i vidim je kako mi trči u susret, uz uvijek isto pitanje „Gdje me vodiš na palačinke?“. Razgovori sa njom su nešto posebno i neopisivo. Ta radost u očima dok opisuje dešavanja u razredu, razgovore sa drugaricama, prva zaljubljivanja. A opet, u drugom trenutku, onako sva važna i ozbiljna kritikuje me kako previše vremena posvećujem poslu i savjetuje da treba više da se družimo. Možda je u pravu. Gledajući je uvijek se sjetim divnog Mike Antića i njegove „Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta”.
Četvrtak, 1. februar
Po ulasku u kancelariju dobijam informaciju od koleginice da je objavljena lista kandidata za člana radne grupe za izradu nacrta Zakona o medijima. Ministarstvo kulture je raspisalo poziv za izbor dva kandidata ispred NVO-a. Otvaram sajt pitajući se da li će biti dovoljan broj podrški koji smo prikupili. Na listi je samo moje ime. Začuđena sam i razočarana. Pored toliko priče različitih organizacija, komentara i javnih preporuka što i kako treba mijenjati, niko se nije prijavio?! Razumijem da brojke nijesu na našoj strani, biće teško zastupati rješenja za koja vjerujemo da su potrebna, ali isto tako vjerujem da ko se ne bori taj je već izgubio.
...
DPS je u medijskoj samoizolaciji. Vlasti takođe. Nezadovoljni pitanjima medija koji nisu pod njihovom direktnom kontrolom, bojkotuju gotovo sve debatne emisije. Isto je i večeras na TV Vijesti. Teško je braniti neodbranjivo, objasniti neobjašnjivo, podsjetiti se obećanja koja nijesu ispunjena. Koga briga za građane i obavezu javnih funkcionera da informišu javnost o svom radu. Ko je baš radoznao uvijek može prebaciti Pink i odslušati monolog, pripremljen po unaprijed dostavljenim pitanjima. A možda iznenadi i po koje „nezgodno“ pitanje.
Petak, 2. februar
Petak je i ne radujem se vikendu. Tmurno je i kišovito. Nisam od onih koji vjeruju da zima ima posebne čari. Rado bih je mijenjala za vreli podgorički avgust.
Privatne obaveze dovode me u Budvu gdje ću provesti vikend. Biće ovo sjajna prilika da se osamim i pozavršavam nagomilane izvještaje.
Gledam kroz prozor kafea i čekam da stane kiša. Ako vrijeme dozvoli, možda i prošetam pored mora. Kafa uz zvuke talasa i miris mora je ono što me čini spokojnom.
Još samo da proviri sunce i pronađem današnje novine....