Terzimehić: Stranci i turisti se vraćaju, mi odlazimo

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Amila Terzimehić (28) se od svoje sedme do 20 godine bavila ritmičkom gimnastikom u kulubu "Bosna". Svih 13 godina je bila državna prvakinja u svakoj konkurenciji, a 2004. godine i olimpijska kandidatkinja za Atenu. Godine 1998. biva izabrana za najperspektivniju sportistkinju u Bosni i Hercegovini, a 2005. godine biva nagrađena Specijalnim priznanjem za razvoj bh. sporta.

Iako se veći dio života bavila sportom, po završetku gimnazije upisuje poetski teatar mladih Juventa koji vodi cijenjena glumica Jasna Diklić. Zaljubljuje se u ovaj poziv i potom upisuje Akademiju scenskih umjetnosti koju u septembru 2011. godine uspješno završava u klasi prof. Ermina Brave i doc. Džane Pinjo, na predstavi "Murlin Murlo" Nikolaja Koljade.

U novembru 2015. na festivalu Susret pozorišta u Brčkom, dobila je nagradu za najbolju mladu glumicu za lik Ljubice koju igra u predstavi "Mali mi je ovaj grob" u režiji Dine Mustafića.

Bila je članica Dance Mess Company, čiji je pokretač Festival "Mess" i direktor Dino Mustafić. Amilin uspon kao glumice sarajevska publika ima priliku pratiti u predstavama koje se nalaze na repertoaru SARTR-a ("1984.", "Strah i bijeda Trećeg rajha", "Odette&Odile", "Životinjska farma", "Prst", "Bio je lijep i sunčan dan", "Mali mi je ovaj grob", "Sve se nekako preživi osim smrti...).

Na ono čime je ova glumica skrenula pažnju šire javnosti jeste saradnja sa Pierce Brosnanom na filmu "Novembar Man". Prošle godine je imala čast da otvara ceremoniju 23. Sarajevo Film Festivala.

Subota, 11. august

Dragi dnevniče,

Budim se kasnije nego inače. Kasnim. Ustajem i osjećam leptiriće u stomaku. Nešto je drugačije. Sarajevo Film Festival (SFF) je počeo. To su moji najdraži dani u godini. Sinoć u hotelu Evropa gledam vatromet koji je bio zadivljujući i pomislim da traje koliko i festival. Prekratko.

Žurim po karte za filmove i trčim za tramvajem. Ulazim i odmah vadim lepezu jer su ove godine vrućine nesnošljive. Ali, i kiše. Sve se poremetilo. Kakvi ljudi takva i priroda. Čujem neku ženu pored mene koja govori: "Da mi je samo sjesti i popiti kafu". Pitam se – jesmo li oduvijek bili narod kojem je potrebno tako malo za sreću i unutrašnji mir. Druga djevojka pored mene govori kako bi voljela da padne kiša. Osjećam da mi se lice mršti jer ne želim da kiša ove godine upropasti SFF.

Otvoren 24. Sarajevo Film Festival

​Stižem u Kriterion jer želim da pogledam selekciju BH film shorts. Premijera je kratkog filma "Pivac" koji sam radila sa rediteljicom Sabrinom Begović. Film govori o nasilju nad ženama i njihovom strahu da mu se odupru i potraže pomoć.

Puno je toga, a malo se zna. A još manje nešto poduzima. Napuštam kino sa osjećajem ponosa i inspiracije. Jako talentovani reditelji i rediteljice ispred kojih bih trebala da je svijetla i obećavajuća budućnost. Trebala.

Nedjelja, 12. august

Jutarnji ritual mijenjam za sređivanje stana koji je u potpunom haosu. Sređujem jer mislim da ću i sama tako biti organizovanija i sređenija. Odlazim do grada i vidim da nedjelja nije nedjelja. Grad je pun od jutra do sutra. Sve je na nogama i sve je crveno i šareno, kako od SFF-a tako i od nadolazaće predizborne kampanje.

Večeras sam išla na film "Svi znaju" koji je režirao Asghar Farhadi koji je ove godine i predsjednik žirija SFF-a. Metalac je bio dupke pun sretnih i nasmijanih lica. Tražila se stolica više, više ne znaš koji jezik čuješ, ne možeš zapamtiti sva imena ljudi sa kojima se po prvi put upoznaješ, vidiš ljude koje nisi vidio mjesecima... Zašto ovo ne traje češće i duže?

Večeras sam odlučila da odmaram tako da poslije filma odlazim kući da se bar malo naspavam. Tjeram se da zaspim da što prije ustanem i započnem novi dan.

Ponedjeljak, 13. august

Čaj, i žurnal SFF-a u rukama. Moje jutro ovih dana. Gledam šta sam zaokružila od filmova ali i šta realno mogu stići pogledati. Upravo shvatam da danas igra kratki film koji sam radila u Italiji sa mladim rediteljem Ado Hasanovićem. Raduje me činjenica koliko SFF pruža priliku mladim umjetnicima iz čitave regije i šire.

Odlazim da vidim roditelje i braću, jer ovih dana i nisam baš imala vremena za njih. Ručamo zajedno i čitamo današnje vijesti naglas i razgovaramo o potpuno različitim temama. O migrantima u Bihaću, o nezaposlenosti, o kreditima, za koga glasati, kakvi su filmovi, ko je bio na crvenom tepihu...

SFF: Dobra godina za dokumentarce

Nažalost, opet žurim, pa ih pozdravljam i odlazim na film "Čovjek koji je ukrao Banksya". Volim kada poslije filma razmišljam o istom i diskutujem o tome šta smo gledali. Tada znam da mi je film nešto uradio.

Odlazim u noć i gužvu koju inače ne volim, ali, kao što sam napisala, SFF-u je sve dozvoljeno. Pleše mi se...

Utorak, 14. august

Četvrti dan Festivala. Prebrzo mi prolaze dani. Prebrzo. Ujutro završavam neke mailove na kojem moram odgovoriti danima. Ne volim ostavljati sve za posljednji čas, ali sve češće to radim. Spremam se, nemam pojma opet šta da obučem a i ne znam da li će opet kiša. Dosadne duge sarajevske kiše.

Izlazim i ulazim u tramvaj. Ovih dana imam osjećaj da su mi sva čula potpuno otvorena. Vidim dva momka koje stoje pored mene. Mislim da su srednjoškolci. Pričaju o Festivalu i govore kako im je čudan grad. Kako nisu navikli na toliku gužvu...

Nismo mi na mnogo toga navikli, odnosno ne želimo da se navikavamo na bilo šta drugačije.

Manojlović: Neki dolaze da se 'ogrebu' o tragičnu sudbinu Sarajeva

Večeras idem da gledam film "Dogman" za koji sam već ranije dobila preporuku. Srećem direktora SFF-a Mirsada Purivatru i grlimo se. Nisam ga vidjela od prošle godine. Pitam ga – je l' umoran. Sa osmijehom na licu govori: "Ne". On to uvijek tako kaže, nikad nije umoran i uvijek ima osmijeh na licu. Kao i ostali divni ljudi iz organizacije ove augustovske čarolije.

Nakon filma prilazim glavnim glumcima da im od srca čestitam jer su napravili brilijantan posao. Zahvaljuju se i, naravno, hvale grad, ljude i Festival.
Niko nije imun na pohvale i komplimente, a ni osmijeh nas ne košta ništa.

Purivatra: Kultura je sve rjeđe u budžetima

​Srijeda, 15. august

Ustajem sa tremom jer danas imam upoznavanje i razgovor sa casting direktoricom iz Amerike. Ponavljam sama sebi da nemam potrebe za tremom, da će sve biti uredu, da ću im se svidjeti, i dobiti ulogu. Pitam se da li ikada prestaje ova trema, da li traje godinama ili jenjava. Kao i potreba da se svima svidiš.

Nakon castinga, upoznajem casting direktora iz Italije, s kojim treba da snimam film u septembru. Divan čovjek, veoma uspješan ali još više skroman i jednostavan. Govori koliko voli Sarajevo, i ljude u ovom gradu. I govori da imamo veoma sličnu energiju kao Italijani. I kaže da se vraća ovdje obavezno. Jako zanimljivo, stranci i turisti se vraćaju, a mi odlazimo iz zemlje. Uvijek me grozno pogodi kada iznova čitam i saznajem koliko mladih napušta ovu zemlju.

Odlazim užurbanim korakom do festivalskog trga. Tamo vidim mnogo žena, žena koje cijenim, koje me inspirišu, ali i one koje ne poznajem lično. Prisutne su rediteljice, članice žirija, glumice, i druge filmske radnice koje su došle da zajedno podržimo dostizanje pune ravnopravnosti do 2020 godine o jednakosti spolova. Filmska industrija se još uvijek bori za rodnu jednakost. Povelja su do sada potpisali Cannes i Locarno Film Festival a danas i SFF. Ponosna!

Četvrtak, 16. august

Večeras je dodjela nagrada u Narodnom pozorištu. Festival se bliži kraju, na moju veliku žalost. Imam sreću što odmah sutra poslovno putujem za Crnu Goru, pa neću osjetiti depresiju i tugu koju osjetim svake godine dan nakon završetka Festivala.

Otkucava ponoć, čarolija nestaje i svi se vraćaju u svoja mala skrovišta. Boje blijede kao i gužve po gradu i ulicama. Pitam se gdje su svi ti ljudi kada nije Festival.

Dobre vibracije Sarajevo Film Festivala

Iako to kažem svake godine sa punim uvjerenjem ali ove godine sam sigurnija nego inače da je ovogodišnji SFF bio najposjećeniji ikad i subjektivno, meni najbolji. I, možda, sam tek ove godine stvarno shvatila koliku sam imala čast prošle godine da otvorim 23. SFF.

Petak, 17. august

SFF je institucija i trebali bi svi biti mnogo ponosni i sretni što ga imamo svake godine u našoj državi. Ne smije biti moguće da nas ljudi iz drugih zemalja i kontinenata više cijene i smatraju više uspješnijim nego što to mi radimo između sebe. Tačnije, ne radimo. Mi cijenimo, i divimo se svemu što nije naše, što izlazi iz granica naše zemlje.

Sad na posao. Dosta je bilo uživanja i odmora.