Ćerimagić: Mračni mit o BiH štetan i nepravedan

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Adnan Ćerimagić je analitičar think tanka Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI), ima 32 godine i živi u Berlinu. Gračanlija, rođen u Doboju, iz BiH se prvi put odselio sa osamnaest godina. U austrijskom Grazu je upisao, studirao, završio i radio na pravnom fakultetu sve do 2011. godine kada odlazi u Belgiju, gdje je na Evropskom koledžu u Brižu završio master studije, a zatim godinu dana radio u Evropskom parlamentu i Misiji BiH u EU.

Iako je u BiH prepoznat isključivo po svojim analizama vezanim za proces EU integracija BiH, nakon augusta 2018. godine u regionalne, evropske i svjetske medije je dospio nakon govora na Evropskom forumu Alpbach, kada je u prisustvu predsjednika Srbije, Kosova, Austrije i Slovenije, te komesara za proširenje EU, snažno i emotivno govorio protiv ideje novog crtanja granica po etničkim linijama na Zapadnom Balkanu. Ovo je Adnanov dnevnik na prelazu iz 2018. u 2019. godinu.

Subota, 29. decembar

U Berlinu se, kao i svugdje drugo, dani nakon Božića provode u iščekivanju Nove Godine. Kod mene je ove dane obilježila grupa bosanskohercegovačkih žena.

Među njima je Martina Mlinarević Sopta, koja je, kako sama kaže, iz čista mira, potpuno zdrava i bez najave dobila dijagnozu karcinoma i ostala bez dojke. U borbi protiv stigme, Martina je jučer, na novogodišnjoj naslovnici Gracije, svijetu pokazala neke od posljedica koje borba protiv karcinoma dojke ostavlja na tijelu.

Uz naslovnicu je napisala kako je to učinila "baš za novogodišnji broj kad se sumiraju najveći uspjesi u sve šljokičastim toaletama. Preživjela sam i to je moj najveći uspjeh. Slavimo budalaštine, a ljudi, neznani heroji svaki dan preživljavaju svoje najteže bitke. Bez maski i filtera, uspravno".

Moj tata je ginekolog, pa slučajno znam koliko su redovni pregledi važni za pravovremeno otkrivanje karcinoma i šansu za uspješno liječenje. U školi nam o tome, nažalost, nikada nisu govorili, a u mahali se o tome govorilo tiho i stidljivo. Martinina hrabrost i volja će, siguran sam, pomoći ženama u BiH, regionu i šire da odvoje vrijeme za redovne i pravovremene kontrole.

Među ženama koje su obilježile kraj 2018. su i Alida Vračić, Lejla Ramić Mesihović, Lejla Čaušević i Lejla Turčilo, koje su poželjele učiniti nešto dobro za mališane koji su smješteni u 15 domova za nezbrinutu djecu širom BiH. Pokrenule su internet aplikaciju, prikupile 681 želju mališana i omogućile ljudima iz čak 58 država svijeta da njihove želje ispune. Kada je ideja u potpunosti realizirana, Alida nas je upozorila da "kada vam neko kaže ne može se to, kažite mu kako se može, a za djecu i mora, i ispričajte našu malu priču". Ako mogu pokloni, onda mogu i moraju i zdraviji zrak i sigurnije ceste.

S njima rame uz rame je i Suzana Radanović, majka Davida Dragičevića, koja je na Božić, kroz suze, od grupe policajaca tražila samo da pogledaju fotografiju njenog sina. Vapaj je to za istinom i pravdom, za sistemom u kome se institucije prema svima odnose jednako, i upozorenje da se za pravedniji i bolji sistem valja izboriti.

​Nedjelja, 30. decembar

Danas je kod mene radni dan, jer do sutra ujutro imam rok da jednoj austrijskoj političkoj stranci pošaljem nekoliko stranica konkretnih ideja i preporuka vezanih za evropski put BiH. Ideje i preporuke sastavljam u svjetlu rezultata ovogodišnjeg ispitivanju javnog mnijenja, a koje svake godine provodi Vijeće za regionalnu saradnju (RCC). U njemu je više od pola građana BiH (53 posto) kazalo kako vjeruje da bi za BiH članstvo u EU bilo loše (17 posto) ili niti loše, niti dobro (36 posto). Čak 15 posto bh. građana uvjereno je kako njima osobno, članstvo u EU ne bi omogućilo ništa dobro, a skoro 40 posto vjeruje kako BiH nikada neće biti članica EU.

Razlog takvom raspoloženju valja tražiti i u potpuno nerazumljivom jeziku o EU. Jezik upitnika, odgovora na upitnik, kandidatskog statusa, pregovora, otvorenih i zatvorenih poglavlja često je nerazumljiv čak i onim koji se svakodnevno bave EU integracijama. Građane zanima bolji i kvalitetniji život. I to sada, a ne u dalekoj budućnosti.

Zbog toga moje ideje i sugestije su o tome kako proces približavanja EU učiniti razumljivijim, kako ga učiniti da bude mnogo više o poboljšanju svakodnevnog života, i to što prije. Kako da sa sobom donese manje poginulih u saobraćajnim nesrećama i bolji kvalitet zraka i vode.

• Više o putu BiH prema EU u rubrici 'Na vratima Evrope'

Ponedjeljak, 31. decembar

Novu Godinu dočekujem u Beču.

Do ponoći sam sa grupom prijatelja s kojim sam prije 15 godina krenuo studirati u Grazu. Većina njih rođena je u BiH i državama bivše Jugoslavije. Niko od onih koji su nakon studija ostali u Austriji ne planira povratak u region, a oni koji žive u regionu, ozbiljno razmišljaju o odlasku. Razlog? Kombinacija lošeg kvaliteta trenutnog života u regionu i nedostatka vizije i nade da će se u razumnom vremenu situacija poboljšati.

Nakon ponoći sam kod prijatelja iz Berlina. Domaćini su nam par iz Berlina, Nijemci u ranim tridesetim, koji su prije tri godine radi posla došli u Beč. Nakon što su prošle godine dobili bebu, kažu mi kako ne planiraju povratak u Berlin. Razlog? U Berlinu ne mogu pronaći posao i kvalitet života, od javnog prevoza i zdravstva do uređenosti parkova i školstva, kakav imaju u Beču, gdje je, kažu mi, za mlade porodice život daleko ugodniji.

Utorak, 1. januar

Najkraći dan u godini zbog vrlo kasnog buđenja kompenziram sa dužim doručkom. Predvečer žurim da stignem na kafu sa dopisnicom Financial Timesa iz Budimpešte, koja za ovu londonsku novinu prati centralnu i jugoistočnu Evropu. Tokom našeg razgovora pokušao sam objasniti zašto mislim da je mračni mit o BiH kao zemlji neprestano na rubu nekog novog konflikta ne samo nepravedan već i štetan za BiH, region i Evropu.

U svijetu BiH kao crne rupe regiona i Evrope, oni koji odlučuju o tome da li da posvete vrijeme i resurse za BiH uvjereni su u nemogućnost promjena u BiH te da od BiH ne treba očekivati nešto pozitivno. Uspjehom smatraju činjenicu da su se dejtonski mir i demokratija održali i preživjeli bez obzira na bezbrojne najave njihovog kolapsa. Ali, u stvarnosti Bosanci i Hercegovci su sposobni za uspjeh kao i svi drugi Evropljani, i to ne samo u nogometu, sjedećoj odbojci ili kinematografiji. Bh. diplomate, službenici i političari su sposobni za uspjeh kada zajedno rade na pravim temama, na isti način kao i njihovi susjedi.

Srijeda, 2. januar

Jedan od problema iskrivljene slike o BiH na rubu novog konflikta je i što odvlači pažnju od pitanja koja su prekomplikovana da bi se stavila u kontekst nacionalnih tenzija i nasljeđa rata. Zdravstvena zaštita, jedno od najvažnijih pitanja bilo koje moderne države, je dobar primjer.

U BiH je to uglavnom kantonalna nadležnost gdje postoji 13 zavoda zdravstvenog osiguranja. Tokom 2015., ovi su zavodi potrošili oko 1,1 milijardu eura. Zavode nadgleda 13 vlada. Ove vlade imenuju upravne odbore koji se sastoje od predstavnika zaposlenih, zdravstvenih radnika i osiguranika. Zavodi i ministarstva naizmjenično kontrolišu institucije zdravstvene zaštite. Tokom 2015. godine Zavod Zdravstvenog Osiguranja Kantona Sarajevo potrošio je 230 miliona eura, oko 540 eura po zdravstvenom osiguraniku, što je najviše u BiH.

Danas čitam o sjednici nove Vlade Kantona Sarajevo. U planu ove Vlade stoji kako će provesti "revitalizaciju rada zdravstvenih ustanova s ciljem podizanja efikasnosti u pružanju zdravstvene zaštite i poboljšanja položaja zdravstvenih radnika". Da bi se to dogodilo nužno je krenuti postavljati i nuditi odgovore na neka osnovna pitanja.

Kako funkcioniše postojeći fond, njegova uprava i institucije zdravstvene zaštite koje kontrolišu? Da li postoji najbolja praksa u BiH, regionu ili EU na koju se mogu ugledati? Kako to da Kanton Sarajevo sa manje osiguranika ima za trećinu veći budžet i daleko veći broj zaposlenih od Tuzlanskog Kantona? Kakva je struktura zaposlenih (odnos medicinskog i nemedicinskog kadra)? Da li i kako odlasci medicinskog kadra u zemlje EU utiču na sposobnost zdravstvenog sistema da odgovori na potrebe osiguranika?

Četvrtak, 3. januar

Rano ujutro stižem nazad u Berlin. Tokom ukrcavanja na let razmišljam o razgovoru koji sam u utorak u Beču vodio sa prijateljem koji radi na pitanjima zračnog transporta u Evropskoj komisiji. Od Berlina do Beča i nazad stigao sam (jeftino) sa jednim od preko dvadeset dnevnih letova između dva glavna grada i bez pokazivanja svoga bh. pasoša ili svoje boravišne dozvole u Njemačkoj. Prednosti su to koje nude članstvo u EU, a koje se čak i u EU uzimaju zdravo za gotovo.

Naime, prijatelj mi je govorio o noćnoj mori koju proživljavaju zbog Bregzita. EU je liberalizirala tržište zračnog transporta, naročito kada je u pitanju broj međudržavnih letova i regulacija tih letova. Kako bi izbjegli kolaps zračnog prometa, u slučaju da ne bude dogovora o Bregzitu, Evropska komisija predvidjela je prelazni period od 12 mjeseci za sklapanje nekog novog dogovora. Ali svejedno pesimizam i zabrinutost vladaju.

​Petak, 4. januar

Petak je prvi radni dan u novoj godini. Krenut će sastankom s osobom koja je podržala i pomogla osnivanje Regionalnog ureda za saradnju mladih Zapadnog Balkana. Razgovarat ćemo o obrazovanju.

Prema rezultatima PISA testiranja iz 2015. godine, oko 80 posto 15-godišnjaka na Kosovu je bilo funkcionalno nepismeno. To znači da su mogli napisati i pročitati tekst, ali da su imali ozbiljne probleme u razumijevanju teksta. Situacija u regionu je nešto bolja, ali ne značajno.

Prošle godine BiH je po prvi put u svojoj istoriji učestvovala u PISA testiranju. Osim testa za 15-godišnjake bio je to i veliki test koordinacije ministarstava i institucija zaduženih za obrazovanje. Rezultati testiranja za institucije su bili dobri, a za učenike se očekuju krajem 2019. godine. Po prvi put sve zemlje Zapadnog Balkana učestvovale su u testiranju u isto vrijeme, pa to predstavlja šansu za pokretanje ozbiljnog razgovora o reformi obrazovnih sistema u regionu.

Želja nam je da zemlje kao što su Slovenija ili Estonija, danas svjetski lideri u rezultatima PISA testiranja, posluže kao primjer regionu i pruže svoju podršku. O tome sam govorio na Forumu u Bledu i tokom nebrojenih sastanaka koje smo kao ESI imali sa dužnosnicima ovih država i EU, te sa predstavnicima nevladinih organizacija u regionu.

Popodne ću razgovarati sa predanim predstavnicima Specijalne olimpijade "Parallel", koja će 23. aprila 2019. okupiti djecu s posebnim potrebama, pod sloganom “Budi drugačiji, pruži nam ruku jer i naš život ima priču.” Nadam se da ću moći biti od pomoći i podrške.