Gorčin Drizdar je unuk jednog od najvećih bh. pjesnika i direktor zadužbine "Mak Dizdar". On u dnevniku za RSE otkriva kako danas izgleda djedov Stolac podijeljen po svim nivoima, sa jasnim znacima raspoznavanja, čuđenje zašto se nogometna utakimca Bosne i Hercegovine protiv Argentine karakterisala historijskom, a potom i razumijevanje.
Otkriće nam ko su sve gosti pjesničkih susreta "Slovo Makovo", koliko je teško u BiH organizovati manifestaciju koju je država incirala u čast jednom od najvećih pjesnika XX stoljeća, ali bez obaveze da je i finasira. Saznaćemo kako je svaki kulturni iskorak u Bosni i Hercegovini djelo inata i samoincijative, ne i sistema. Jedno se ipak ne mijenja. Svi koji dođu u Sarajavo uvijek dijele isto oduševljenje šarmom grada kojeg čak ni brojni savremeni urbanistički promašaji nisu uspjeli uništiti, stoji u dnevniku Gorčina Dizdara.
Subota, 14. juni
Subotu, po običaju, provodim u Stocu, okružen kamenim zidovima avlije Makove hiže, samoniklog muzeja-galerije-kulturnog centra posvećenog Maku Dizdaru, stećcima, i generalno Hercegovini kakvu poznajem više iz priča starijih generacija nego savremene svakodnevnice. Danas sam tu da bih obavio posljednje pripreme za dolazak prominentnih posjetilaca idućeg vikenda: dvanaest pjesnika iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije nomiranih za nagradu Grada Sarajeva "Slovo Makovo/Mak Dizdar" u sklopu pjesničkih susreta koji će se održati ovim povodom a, između ostalog, će posjetiti i Makovu hižu. Unutar avlijskih zidova, dakle, svijet teče jednim lijepim, prirodnim tokom: listovi loze već su skoro u potpunosti natkrili odrinu, šipak je procvjetao, a poezija, eto, spaja različite ljude i kulture...
Moju hercegovačku idilu donekle narušava nešto od čega ne štite ni zidovi ni loza, a to je večernja šund muzika iz kafića koji je, srećom, udaljen nekih tristotinjak metara. Ona me podsjeća na sumornu socijalnu realnost ovog grada koju, nažalost, tek donekle mogu prikriti njegova historijska i prirodna bogatsva. Gotovo svako jutro probudi me groteskno bučni ezan na megafonu ili frenetična zvonjava novoizgrađene katoličke crkve. Nacionalna pripadnost svakog kafića ogleda se u sponzoru suncobrana: Sarajevsko ili Karlovačko pivo. Stanje ovog grada, možda, najbolje pokazuju dvije zastave okačene, jedna pored druge, na dva balkona jedne zgrade. Na obje piše "Stolac": na jednoj pozadinu čini hrvatska zastava sa šahovnicom, a na drugoj je ime grada ukomponovano u zastavu Bosne i Hercegovine sa dodatkom grba sa ljiljanima. Dakle: jedan grad, a dvije realnosti, dvije zastave, dva poziva na molitvu, dvije vrste piva... a u sred svega toga: Makova hiža.
Nedjelja, 15. juni
Devedesetih, za vrijeme rata, preko puta su napravljene velike industrijske hale koje su dugo služile i kao autopraonice. Prije nekoliko godina u neposrednu okolinu Radimlje postavljen je i spomenik žrtvama Bleiburga. Tri zastave "Herceg-Bosne", ili, kako se sada uobičava reći, "hrvatskog naroda u BiH" vijore se visoko u zraku. To je slika koju gledam u retrovizoru dok napuštam Stolac, na putu nazad u Sarajevo...
U Sarajevu, glavna i nezaobilazna vijest dana je "historijska" (kako je vole nazvati brojni mediji) utakmica između Bosne i Hercegovine i Argentine koja se večeras igra na stadionu Maracana u Rio de Janeiru. Ne želeći umanjivati značaj ovog sportskog uspjeha nogomentne reprezentacije BiH, ipak se moram zapitati šta je to što ovaj događaj čini "historijskim"? Jedna TV novinarka u sklopu izvještaja iz Sarajeva ljubazno je pojasnila da je utakmica historijska zato što se radi o prvom nastupu naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Ipak, imam osjećaj da se tim epitetom želi reći više od te banalne činjenice, da se taj događaj želi "zlatnim slovima" unijeti u ono što se naziva nacionalna historija i na šta mi kao pripadnici te nacije trebamo biti "ponosni". Je li to ona ista historija kojom se bavimo kada pokušavamo odgonetnuti značenja srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika?
Ponedjeljak, 16. juni
Da moje jučerašnje riječi ne bi ostavile pogrešan dojam, počet ću sa iskrenim čestitkama nogometnoj reprezentaciji BiH, koja je sinoć odigrala sjajnu utakmicu i nesretno izgubila od favorizirane Argentine. Ono što me, međutim, posebno fascinira u vezi sa Svjetskim prvenstvom jesu stalne rasprave i prepucavanja oko pitanja "da li trebamo navijati za naše susjede?", koje uglavnom pratim preko komentara na članke raznih web stranica sumnjivog kvaliteta.
Argumenti za kojima se poseže, vjerujem, poznati su većini čitalaca: značajan dio stanovništva Bosne i hercegovine, očigledno, nema nikakve ili vrlo male osjećaje simpatije prema reprezentaciji BiH, neki čak i otvoreno podržavaju njihove suparnike (ko god oni bili), dok je u Sarajevu prije nekoliko godina došlo do naizgled spontane erupcije oduševljenja nakon pobjede Turske nad Hrvatskom. Sinoć sam među gledaocima utakmice vidio i neke interesantne "hibridne" slučajeve u kojima pojedini navijači, naprimjer, kombinuju dres reprezentacije BiH i kačket sa šahovnicom. Možda ove utakmice Bosne i Hercegovine zaista jesu "historijske"?!
Na poslovnom planu, susreo sam se sa Veliborom Božovićem, Sarajlijom koji već dugi niz godina živi u Montrealu. Zajednički planiramo organizaciju izložbe njegovih fotografija stećaka, koje je načinio u toku nekoliko studijskih putovanja sa Amilom Buturović, profesoricom humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu. U pitanju su sasvim atipični prikazi stećaka: nema tu onih dobro poznatih primjeraka sa razrađenom ornamentikom, već se mahom radi o gotovo bezobličnim gromadama zaraslim u vegetaciju bosanskih šuma. Pitam se da li će sarajevska publika znati cijeniti tragičnu poetičnost ovih zaboravljenih spomenika? Da li i ovi zagonetni fragmenti prošlosti pripadaju našoj nacionalnoj historiji, ili su, pak, previše nesofisticirani da bismo bili "ponosni" na njih?
Utorak, 17. juni
Ipak, pomalo posumnjam u vlastiti optimizam kada se prisjetim da je knjiga štampana u minimalnom tiražu od 150 primjeraka, taman onoliko koliko nam je skromni budžet dozvoljavao. U vremenu instantnih višemilionskih "klikova" i "lajkova", priznajem, teško je zadržati adekvatnu perspektivu za cijenjenje vrijednosti knjige, pogotovo kada se radi o poeziji, mediju koji po definiciji zahtijeva posvećivanja vremena, resursa kojeg danas, izgleda, ima najmanje.
Poslijepodne obilazim kamenorezačku radionicu u kojoj se priprema nadgrobni spomenik za mog oca koji je preminuo krajem 2012. godine. Budući da mi je otac bio izraziti ateista i veliki Bosanac, odluka je gotovo bez razmišljanja bila da se napravi neka vrsta savremenog stećka, a za takav projekat nije bilo boljeg izbora od mog prijatelja Adisa Fejzića, inače doktoranta skulpture na australskom QCA koledžu pri univerzitetu Griffith u Brisbaneu, gdje se najviše bavi upravo tom tematikom. Adis je, inače, prije nekoliko mjeseci isklesao savremeni stećak koji je postavljen ispred zgrade australskog parlamenta u Canberri, što je uspjeh koji bi ga u svakoj normalnoj državi automatski učinio barem jednim od najznačajnijih savremenih umjetnika. Ali, u Bosni i Hercegovini tu vijest jedva da je prenijelo nekoliko internet portala...
Srijeda, 18. juni
Po ko zna koji put započinjem borbu sa vjetrenjačama nemara administracije Grada Sarajeva. Naime, iako ovih dana sa dosta optimizma radim na pripremi susreta pjesnika nominiranih za nagradu Grada Sarajeva za najbolje regionalno poetsko djelo, tužna činjenica je da gradska administracija - ni u ovoj ni u protekloj godini - nije učinila ništa na organiziciji izbora i dodjele nagrade. Nakon što je 2012. nagrada ustanovljena i svečano dodijeljena Miloradu Pejiću za zbirku "Hyperborea", Grad Sarajevo je, izgleda, odlučio da ignoriše njeno postojanje.
Ono što mi u ovoj nemiloj situaciji najviše smeta nije činjenica da nagrada nije dodijeljena protekle, a izgleda da neće biti ni ove godine, već apsolutno oglušivanje gradske administracije na moje višestruke pokušaje organizacije sastanaka ili dobivanja bilo kakvih odgovora. Nažalost, u današnjem Sarajevu je, izgleda, i za ispunjavanje najobičnije obaveze potrebna "štela", čak i kada se o radi o projektu vezanom za pjesnika kojega rado nazivaju "našim najvećim u 20. vijeku".
Na površini ti i takvi problemi se ne primjećuju, a Grad Sarajevo je ipak zadržao određeni šarm. U posjetu mi je došla prijateljica iz Zagreba i po ko zna koji put prisustvujem oduševljenju koje Sarajevo budi u velikom broju posjetilaca. Naravno, veliki dio tog oduševljenja svodi se na često prvi susret sa orijentalnom arhitekturom, pa onda još u kombinaciji sa centralnoevropskom, te miris i okus ćevapa i bureka. Neminovno je i pitanje šta toliki ljudi usred radnog dana rade u kafićima. Da li je Sarajevo zaista zadržalo nešto od onog famoznog "duha" o kojem pričaju starije generacije, da li je u njemu ostalo nešto više od površinske opuštenosti i roštilja? Nažalost, moram odgovoriti: vrlo malo. I to malo, izgleda, polako nestaje pod pritiskom primitivizma, sujete, i turbo-kapitalizma.
Četvrtak, 19. juni
Čini mi se da je, više-manje, sve lijepo što se u ovom gradu i ovoj zemlji dešava ovih dana rezultat nekih individualnih inicijativa, borbe, inata. Jedan takav primjer je i Atelje Figure, prostor u kojem će u petak biti održani pjesnički susreti "Slovo Makovo". Radi se o originalno uređenom, adaptiranom stanu na trećem spratu austro-ugarske zgrade, u kojem sarajevski režiser Slaviša Mašić uspijeva održati kontinuitet kulturnih dešavanja na visokom nivou, od koncerata, poetskih večeri, promocija knjiga, predstava... Samo na taj i takav način, izgleda, u Sarajevu uspijeva opstati neka vrsta nezavisne kulturne scene. Nadam se da je to samo prolazna, "tranzicijska" faza, da neće zauvijek trajati dominacija osrednjosti i provincijalizma...
Petak, 20. juni
Nakon naizgled beskrajnih kiša i jesenjih temperatura, u Sarajevu je konačno izašlo sunce. Sa hrvatsko-bosanske granice mi se javlja Edin Karamazov i potvrđuje da je na putu za Sarajevo, gdje će nastupiti u sklopu poetskih susreta "Slovo Makovo". I svi ostali učesnici, nadam se, u toku dana će stići bez problema. Koristim priliku da im svima poželim dobrodošlicu u Sarajevo. Sa nama će večeras biti, iz Crne Gore, Mladen Lompar i Bogić Rakoćević iz Hrvatske, Sonja Manojlović, Tonko Maroević, Miroslav Mićanović i Ervin Jahić, iz Srbije, Zoran Bognar, Zvonko Karanović, Vladimir Kopicl, Vladimir Tabašević i Duško Novaković iz Srbije, te Predrag Bjelošević, Almin Kaplan, Zilhad Ključanin, Marina Mlinarević Sopta i Stevan Tontić iz Bosne i Hercegovine.
Budućnost ovih susreta je neizvjesna. Grad Sarajevo, izgleda, nije previše zainteresovan za dodjelu nagrade "Slovo Makovo/Mak Dizdar". Ipak, ne treba zanemariti ni činjenicu da je i ovakvoj situaciji bilo onih koji su prepoznali važnost ove manifestacije i omogućili njeno održavanje, a to su, prije svega, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i hercegovine i Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH. Biće ih, valjda, i u budućnosti. A bavljenje kulturom u našoj zemlji, toliko je barem izvjesno, i dalje će biti borba za preživljavanje...
Otkriće nam ko su sve gosti pjesničkih susreta "Slovo Makovo", koliko je teško u BiH organizovati manifestaciju koju je država incirala u čast jednom od najvećih pjesnika XX stoljeća, ali bez obaveze da je i finasira. Saznaćemo kako je svaki kulturni iskorak u Bosni i Hercegovini djelo inata i samoincijative, ne i sistema. Jedno se ipak ne mijenja. Svi koji dođu u Sarajavo uvijek dijele isto oduševljenje šarmom grada kojeg čak ni brojni savremeni urbanistički promašaji nisu uspjeli uništiti, stoji u dnevniku Gorčina Dizdara.
Subota, 14. juni
Subotu, po običaju, provodim u Stocu, okružen kamenim zidovima avlije Makove hiže, samoniklog muzeja-galerije-kulturnog centra posvećenog Maku Dizdaru, stećcima, i generalno Hercegovini kakvu poznajem više iz priča starijih generacija nego savremene svakodnevnice. Danas sam tu da bih obavio posljednje pripreme za dolazak prominentnih posjetilaca idućeg vikenda: dvanaest pjesnika iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije nomiranih za nagradu Grada Sarajeva "Slovo Makovo/Mak Dizdar" u sklopu pjesničkih susreta koji će se održati ovim povodom a, između ostalog, će posjetiti i Makovu hižu. Unutar avlijskih zidova, dakle, svijet teče jednim lijepim, prirodnim tokom: listovi loze već su skoro u potpunosti natkrili odrinu, šipak je procvjetao, a poezija, eto, spaja različite ljude i kulture...
Moju hercegovačku idilu donekle narušava nešto od čega ne štite ni zidovi ni loza, a to je večernja šund muzika iz kafića koji je, srećom, udaljen nekih tristotinjak metara. Ona me podsjeća na sumornu socijalnu realnost ovog grada koju, nažalost, tek donekle mogu prikriti njegova historijska i prirodna bogatsva. Gotovo svako jutro probudi me groteskno bučni ezan na megafonu ili frenetična zvonjava novoizgrađene katoličke crkve. Nacionalna pripadnost svakog kafića ogleda se u sponzoru suncobrana: Sarajevsko ili Karlovačko pivo. Stanje ovog grada, možda, najbolje pokazuju dvije zastave okačene, jedna pored druge, na dva balkona jedne zgrade. Na obje piše "Stolac": na jednoj pozadinu čini hrvatska zastava sa šahovnicom, a na drugoj je ime grada ukomponovano u zastavu Bosne i Hercegovine sa dodatkom grba sa ljiljanima. Dakle: jedan grad, a dvije realnosti, dvije zastave, dva poziva na molitvu, dvije vrste piva... a u sred svega toga: Makova hiža.
Nedjelja, 15. juni
Radimlja - nekropola stećaka kod Stoca
Pri odlasku iz Stoca obično ne propustim priliku da stanem, na barem pet minuta, pored nekropole srednjovjekovnih stećaka na Radimlji. Pretjerano restaurirani i izbijeljeni prije nekoliko godina, stećci na Radmilji izgubili su patinu koja im obično daje posebnu draž i arhaičnost. Još prije 150 godina Austro-Ugarska je izgradila cestu koja prolazi kroz nekropolu i pri tome uništila nepoznat broj stećaka.Devedesetih, za vrijeme rata, preko puta su napravljene velike industrijske hale koje su dugo služile i kao autopraonice. Prije nekoliko godina u neposrednu okolinu Radimlje postavljen je i spomenik žrtvama Bleiburga. Tri zastave "Herceg-Bosne", ili, kako se sada uobičava reći, "hrvatskog naroda u BiH" vijore se visoko u zraku. To je slika koju gledam u retrovizoru dok napuštam Stolac, na putu nazad u Sarajevo...
U Sarajevu, glavna i nezaobilazna vijest dana je "historijska" (kako je vole nazvati brojni mediji) utakmica između Bosne i Hercegovine i Argentine koja se večeras igra na stadionu Maracana u Rio de Janeiru. Ne želeći umanjivati značaj ovog sportskog uspjeha nogomentne reprezentacije BiH, ipak se moram zapitati šta je to što ovaj događaj čini "historijskim"? Jedna TV novinarka u sklopu izvještaja iz Sarajeva ljubazno je pojasnila da je utakmica historijska zato što se radi o prvom nastupu naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Ipak, imam osjećaj da se tim epitetom želi reći više od te banalne činjenice, da se taj događaj želi "zlatnim slovima" unijeti u ono što se naziva nacionalna historija i na šta mi kao pripadnici te nacije trebamo biti "ponosni". Je li to ona ista historija kojom se bavimo kada pokušavamo odgonetnuti značenja srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika?
Ponedjeljak, 16. juni
Da moje jučerašnje riječi ne bi ostavile pogrešan dojam, počet ću sa iskrenim čestitkama nogometnoj reprezentaciji BiH, koja je sinoć odigrala sjajnu utakmicu i nesretno izgubila od favorizirane Argentine. Ono što me, međutim, posebno fascinira u vezi sa Svjetskim prvenstvom jesu stalne rasprave i prepucavanja oko pitanja "da li trebamo navijati za naše susjede?", koje uglavnom pratim preko komentara na članke raznih web stranica sumnjivog kvaliteta.
Argumenti za kojima se poseže, vjerujem, poznati su većini čitalaca: značajan dio stanovništva Bosne i hercegovine, očigledno, nema nikakve ili vrlo male osjećaje simpatije prema reprezentaciji BiH, neki čak i otvoreno podržavaju njihove suparnike (ko god oni bili), dok je u Sarajevu prije nekoliko godina došlo do naizgled spontane erupcije oduševljenja nakon pobjede Turske nad Hrvatskom. Sinoć sam među gledaocima utakmice vidio i neke interesantne "hibridne" slučajeve u kojima pojedini navijači, naprimjer, kombinuju dres reprezentacije BiH i kačket sa šahovnicom. Možda ove utakmice Bosne i Hercegovine zaista jesu "historijske"?!
Na poslovnom planu, susreo sam se sa Veliborom Božovićem, Sarajlijom koji već dugi niz godina živi u Montrealu. Zajednički planiramo organizaciju izložbe njegovih fotografija stećaka, koje je načinio u toku nekoliko studijskih putovanja sa Amilom Buturović, profesoricom humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu. U pitanju su sasvim atipični prikazi stećaka: nema tu onih dobro poznatih primjeraka sa razrađenom ornamentikom, već se mahom radi o gotovo bezobličnim gromadama zaraslim u vegetaciju bosanskih šuma. Pitam se da li će sarajevska publika znati cijeniti tragičnu poetičnost ovih zaboravljenih spomenika? Da li i ovi zagonetni fragmenti prošlosti pripadaju našoj nacionalnoj historiji, ili su, pak, previše nesofisticirani da bismo bili "ponosni" na njih?
Utorak, 17. juni
Spomen-kuća Maka Dizdara u Stocu
Dan započinje telefonskim pozivom iz štamparije koji donosi lijepu vijest: knjige koje Fondacija Mak Dizdar izdaje povodom susreta pjesnika "Slovo Makovo", izbor pjesama autora nominiranih za ovogodišnju istoimenu pjesničku nagradu Grada Sarajeva. Konačno su gotove. Sa radošću čitam stihove pjesnika iz četiri različite zemlje, ponosan na činjenicu da sam dio projekta koji će, nadam se, koliko-toliko doprinijeti njihovom međusobnom upoznavanju i zbližavanju.Ipak, pomalo posumnjam u vlastiti optimizam kada se prisjetim da je knjiga štampana u minimalnom tiražu od 150 primjeraka, taman onoliko koliko nam je skromni budžet dozvoljavao. U vremenu instantnih višemilionskih "klikova" i "lajkova", priznajem, teško je zadržati adekvatnu perspektivu za cijenjenje vrijednosti knjige, pogotovo kada se radi o poeziji, mediju koji po definiciji zahtijeva posvećivanja vremena, resursa kojeg danas, izgleda, ima najmanje.
Poslijepodne obilazim kamenorezačku radionicu u kojoj se priprema nadgrobni spomenik za mog oca koji je preminuo krajem 2012. godine. Budući da mi je otac bio izraziti ateista i veliki Bosanac, odluka je gotovo bez razmišljanja bila da se napravi neka vrsta savremenog stećka, a za takav projekat nije bilo boljeg izbora od mog prijatelja Adisa Fejzića, inače doktoranta skulpture na australskom QCA koledžu pri univerzitetu Griffith u Brisbaneu, gdje se najviše bavi upravo tom tematikom. Adis je, inače, prije nekoliko mjeseci isklesao savremeni stećak koji je postavljen ispred zgrade australskog parlamenta u Canberri, što je uspjeh koji bi ga u svakoj normalnoj državi automatski učinio barem jednim od najznačajnijih savremenih umjetnika. Ali, u Bosni i Hercegovini tu vijest jedva da je prenijelo nekoliko internet portala...
Srijeda, 18. juni
Po ko zna koji put započinjem borbu sa vjetrenjačama nemara administracije Grada Sarajeva. Naime, iako ovih dana sa dosta optimizma radim na pripremi susreta pjesnika nominiranih za nagradu Grada Sarajeva za najbolje regionalno poetsko djelo, tužna činjenica je da gradska administracija - ni u ovoj ni u protekloj godini - nije učinila ništa na organiziciji izbora i dodjele nagrade. Nakon što je 2012. nagrada ustanovljena i svečano dodijeljena Miloradu Pejiću za zbirku "Hyperborea", Grad Sarajevo je, izgleda, odlučio da ignoriše njeno postojanje.
Ono što mi u ovoj nemiloj situaciji najviše smeta nije činjenica da nagrada nije dodijeljena protekle, a izgleda da neće biti ni ove godine, već apsolutno oglušivanje gradske administracije na moje višestruke pokušaje organizacije sastanaka ili dobivanja bilo kakvih odgovora. Nažalost, u današnjem Sarajevu je, izgleda, i za ispunjavanje najobičnije obaveze potrebna "štela", čak i kada se o radi o projektu vezanom za pjesnika kojega rado nazivaju "našim najvećim u 20. vijeku".
Na površini ti i takvi problemi se ne primjećuju, a Grad Sarajevo je ipak zadržao određeni šarm. U posjetu mi je došla prijateljica iz Zagreba i po ko zna koji put prisustvujem oduševljenju koje Sarajevo budi u velikom broju posjetilaca. Naravno, veliki dio tog oduševljenja svodi se na često prvi susret sa orijentalnom arhitekturom, pa onda još u kombinaciji sa centralnoevropskom, te miris i okus ćevapa i bureka. Neminovno je i pitanje šta toliki ljudi usred radnog dana rade u kafićima. Da li je Sarajevo zaista zadržalo nešto od onog famoznog "duha" o kojem pričaju starije generacije, da li je u njemu ostalo nešto više od površinske opuštenosti i roštilja? Nažalost, moram odgovoriti: vrlo malo. I to malo, izgleda, polako nestaje pod pritiskom primitivizma, sujete, i turbo-kapitalizma.
Četvrtak, 19. juni
Prizor iz Sarajeva
Danas nastavljam sa dosta pesimističnom analizom trenutnog stanja glavnog grada Bosne i Hercegovine. Smatram da je u urbanističkom smislu Sarajevo u posljednjih 10-15 godina pretrpjelo više štete nego tokom rata. Većinu zgrada, koje su granatirane ili zapaljene, bilo je moguće obnoviti, ali neće biti tako jednostavno riješiti se onoga što je sagrađeno. Tu prije svega mislim na brojne shopping centre na najatraktivnijim lokacijama grada, sa takozvanim Sarajevo City Centrom, neprikosnovenim čudovištem savremene arhitekture na čelu. Pa onda i neshvatljiva odluka da se između Željezničke stanice, Univerzitetskog campusa i nekoliko muzeja dozvoli izgradnja ogromnog rugla Američke ambasade. Najporaznija činjenica u toj situaciji je da za isto to vrijeme u Sarajevu nije izgrađena niti jedna kulturna institucija (ako izuzmemo privatno finansirani Bošnjački institut).Čini mi se da je, više-manje, sve lijepo što se u ovom gradu i ovoj zemlji dešava ovih dana rezultat nekih individualnih inicijativa, borbe, inata. Jedan takav primjer je i Atelje Figure, prostor u kojem će u petak biti održani pjesnički susreti "Slovo Makovo". Radi se o originalno uređenom, adaptiranom stanu na trećem spratu austro-ugarske zgrade, u kojem sarajevski režiser Slaviša Mašić uspijeva održati kontinuitet kulturnih dešavanja na visokom nivou, od koncerata, poetskih večeri, promocija knjiga, predstava... Samo na taj i takav način, izgleda, u Sarajevu uspijeva opstati neka vrsta nezavisne kulturne scene. Nadam se da je to samo prolazna, "tranzicijska" faza, da neće zauvijek trajati dominacija osrednjosti i provincijalizma...
Petak, 20. juni
Nakon naizgled beskrajnih kiša i jesenjih temperatura, u Sarajevu je konačno izašlo sunce. Sa hrvatsko-bosanske granice mi se javlja Edin Karamazov i potvrđuje da je na putu za Sarajevo, gdje će nastupiti u sklopu poetskih susreta "Slovo Makovo". I svi ostali učesnici, nadam se, u toku dana će stići bez problema. Koristim priliku da im svima poželim dobrodošlicu u Sarajevo. Sa nama će večeras biti, iz Crne Gore, Mladen Lompar i Bogić Rakoćević iz Hrvatske, Sonja Manojlović, Tonko Maroević, Miroslav Mićanović i Ervin Jahić, iz Srbije, Zoran Bognar, Zvonko Karanović, Vladimir Kopicl, Vladimir Tabašević i Duško Novaković iz Srbije, te Predrag Bjelošević, Almin Kaplan, Zilhad Ključanin, Marina Mlinarević Sopta i Stevan Tontić iz Bosne i Hercegovine.
Budućnost ovih susreta je neizvjesna. Grad Sarajevo, izgleda, nije previše zainteresovan za dodjelu nagrade "Slovo Makovo/Mak Dizdar". Ipak, ne treba zanemariti ni činjenicu da je i ovakvoj situaciji bilo onih koji su prepoznali važnost ove manifestacije i omogućili njeno održavanje, a to su, prije svega, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i hercegovine i Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH. Biće ih, valjda, i u budućnosti. A bavljenje kulturom u našoj zemlji, toliko je barem izvjesno, i dalje će biti borba za preživljavanje...