Davorka Turk, mirovna aktivistica iz Hrvatske, sa sarajevskom adresom. Djeluje u Centru za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd. CNA radi na izgradnji trajnog mira u regiji bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među pojedincima/kama i grupama, kao i konstruktivnom suočavanju s prošlošću, kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira. Razvoj kritičkog mišljenja, preuzimanje odgovornosti za društvo i zajednicu, poticanje na preispitivanje vlastitih stavova i prihvaćanje različitosti, osnovne su društvene vrijednosti čije ostvarenje CNA nastoji ostvariti kroz različite vidove aktivizma od kojih su najvažniji mirovno obrazovanje, izadavaštvo i video produkcija.
* Petak, 22.11.
Dan mi je započeo podrškom nekadašnje predstavnice BiH na Eurosongu i glasnogovornice u Federalnom ministarstvu turizma i okoliša Mije Martine Barbarić Joeu Šimuniću. Ona je, doduše, svoj „za dom spremni“ objavila na Fejsbuku, ne razmišljajući valjda o tome da je i Fejsbuk politička zajednica. Zapalio se bosanski internet.
Često mi se događa da mi ljudi doma govore kako, eto, u Bosni kruha neće biti, budući da bh. narodi nisu u stanju prevladati vlastiti nacionalizam, pa ih to sprječava u svakoj drugoj vrsti solidarnosti i mogućnosti društvene promjene. Pa, ... ne znam šta da vam kažem. Ne mislim da je u Hrvatskoj išta drugačije, osim statističke činjenice da Hrvati u Hrvatskoj ne moraju živjeti s „drugima“ ni „ostalima“, tek sami sa sobom, a i to im ne ide najbolje.
Zato ne vidim ništa sporedno, ni nevažno, u izjavi načelnika Općine Čepin, koji je na web stranicama općine pozvao građane da na predstojećem referendumu glasaju „za“ ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene: „Neka se na ovom referendumu iskaže volja većine, pogotovo stoga jer ta volja nije usmjerena protiv nikoga, a oni kojima se volja većine ne sviđa i čini im se ova naša sredina nepodnošljiva za življenje, slobodno mogu svoju sreću potražiti u sredini koja im se čini podnošljivijom i sklonijom“.
To je još jedna stvar s referendumom 1.12. Ovakvom institucijom referenduma većini je omogućeno da regulira sve što joj nije po volji, uključivo i ustavne zakone poput onog o manjinama, koji dvojezičnost u društvenom i javnom životu te službenoj komunikaciji u javnim poslovima, određuje obveznom tamo gdje manjina čini 35 posto ili više stanovništva, kao što je slučaj s Vukovarom. Referendum je važeći bez obzira na izlaznost, hrvatska se vlada za to pobrinula na prethodnom referendumu na kojem su građani glasali za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.
* Subota, 23.11.
Referendum je pretvoren u izbornu utakmicu, pa se od novinara nacionalne tv kuće zahtijeva nepristranost u vrijednosnim pitanjima. O referendumu je nemoguće izvještavati ako u prilogu, vijesti, reportaži ili emisiji nisu zastupljene „obje strane“. Tako se događalo npr. da se novinari HRT-a boje pozvati osobu homoseksualne orijentacije u svoju emisiju. Istovremeno, ti isti građani plaćaju religijski program HTV-a, koji očito ne podliježe ovakvom tipu cenzure.
Pročitala sam jutros da su se u Srbiji pojavili pozivi na linč Zvonka Bogdana, inače Vojvođanina, i to zato što je pjevao „Ne dirajte mi ravnicu“. Slične je prijetnje primila i Mija Martina. "Mi" uvijek mislimo da su "oni" gori. "Oni" garant to isto misle za "nas".
Sve se u ovim našim zemljama prelijeva. „Tamo kihnu, mi se ovdje razbolimo“, reče Amer, moj drug i kolega. Ljudi se uglavnom slažu oko dvije stvari: ili da su se devedesete vratile, ili da nikad nisu ni otišle.
* Nedjelja, 24.11.
Dan prije Dana državnosti BiH, Milorad Dodik svijetu je objavio je da taj praznik ne smatra svojim. Ističe „da je umjesto Komšića, izabranog glasovima Bošnjaka za člana Predsjedništva, bio izabran AUTENTIČNI Hrvat, on ne bi došao na svečanost“. Poznavatelji prilika u Republici Srpskoj takve izjave pripisuju činjenici da se približavaju izbori. Tako ovdje živimo.
Ali, ne samo ovdje. U posljednjih 20-tak godina u Hrvatskoj je ustaški režim iz fašističkog avancirao u totalitarni, što ipak zvuči kao manji grijeh od sistematskog istrebljenja skupina ljudi koje je od „ispunjenja vjekovnog hrvatskog sna o državi“ dijelila boja kože, vjera ili ideologija. Godine su sad već u pitanju da na hrvatskim kioscima (donedavno i u školskom kurikulumu) možete pronaći mjesečnik „Vojna povijest“, s Crnom legijom na naslovnoj strani, u kojem se istražuje ustroj i borbena djelovanja ove „hrvatske vojske“. Iako to ne možemo utrpati uredništvu časopisa, ne čini mi se malom stvari ni da se danas postrojbe HV-a imenuju istim nazivljem kao i one 1941. To su uglavnom stvari koje počnete zanemarivati jednom kad uđu u svakodnevnu uporabu. Kad na to nalijepimo sad već utvrđen „pobjednički“ diskurs o Domovinskom ratu, nije mi problem razumjeti zašto naša djeca mogu misliti da je „za dom spremni“ doista stari hrvatski pozdrav. Onima starijima, međutim, ne mogu pronaći opravdanje što ove mlađe nisu ničemu naučili.
Sve što nikad nismo poradili, ni nakon onog velikog, ni nakon ovog posljednjeg rata, vraća nam se u glavu. Ali, kako bi iz Svjetske banke i MMF-a rekli „svaka kriza je prilika“. Samo što nikad ne znaš jel to prijetnja ili obećanje.
Upravo sam pročitala da je Aco Petrović, bivši selektor bh. reprezentacije šokirao bh. javnost izjavivši u jednoj emisiji HTV-a da je od isključivo bošnjačke reprezentacije napravio multinacionalnu. Opet će se zapalit bosanski internet.
* Ponedjeljak, 25.11.
Danas nam je Dan državnosti, neradni je dan, po tome se osjeti razlika. Odlukama ZAVNOBIH-a, u Jajcu 1943., BiH je ustrojena kao ravnopravna zajednica naroda, nezavisna federalna jedinica u SFRJ, te je kao takva i prihvaćena odlukama AVNOJ-a. Što bi trebalo značiti da je današnja BiH, kao i susjedna joj Hrvatska, utemeljena na antifašističkim vrijednostima.
Značajan mi je ovaj dan, zbog ideje slobode, jednakosti i ravnopravnosti među ljudima, i protiv svakog oblika ugnjetavanja. I meni gotovo nikad aktualniji nego danas. Nikad nisam bila jugonostalgična, i što više vremena prolazi to se više priklanjam onoj da smo bili premali za tako veliku ideju. Ali, imam tu sreću i privilegiju da radeći u regionalnoj mirovnoj organizaciji ponovno mogu živjeti u jugoslavenskim granicama, što jest prostor na kojem sam se rodila i kojeg srećom nosim kao vlastiti kulturni kapital. Sva su naša društva različita, kao što su, vjerujem, oduvijek i bila. Ali, imamo puno toga zajedničkog, kulturu, jezik i povijest, koju stalno iznova zaboravljamo, i uvijek je iznova izmišljamo. Zato mi je najvažnija vijest danas da je uspravljen Spomenik borkinjama za oslobođenje Sarajeva, poznatiji kao spomenik narodnoj heroini Radojki Lakić, u memorijalnom parku Vrace, u Sarajevu.
* Utorak, 26.11.
Tomislav Nikolić došao je Bunjevcima reći da 'nisu ni Srbi ni Hrvati' već 'autentična slovenska narodnost'. Kako takvu izjavu doživljavaju vojvođanski Hrvati nije puno zanimalo Vladimira Šeksa. Tvorac hrvatskog Ustava u kojem se manjine nabrajaju iza Hrvata, čija je nominalno i država, razmišlja bi li još jednom poslao Zorana Milanovića po šibice. Ustavni sud je, naime, zaključio da je Sabor odredio neprihvatljivo kratak rok javne rasprave o najavljenim izmjenama Ustava. U Šeksovoj interpretaciji to znači da Vlada požuruje promjene kako bi osujetila najavljene zahtjeve za referendum vezan uz dvojezičnost u Vukovaru.
I doista, Vlada svom narodu ne vjeruje, iako ona sama nije učinila ništa da bilo koji od ova dva referenduma spriječi. Zato sada imamo dvije suprotstavljene fronte - „narod“ i njegovu liberalnu inteligenciju. „Narod“ je u toj podjeli konzervativan, zadrt, iracionalan, sklon niskim strastima i nacionalizmu, iako se u mladosti hrvatske liberalne demokracije nije učinio nikakav napor da se razvije politička participacija građana (osim one izborne), tek stranački klijentelizam i oportunizam. Imamo li na umu da je uspjeh građanskog referenduma u Hrvatskoj moguć samo uz snažnu infrastrukturu (u ovom konkretnom slučaju Crkve i snažnih građanskih udruga netranasparentnih izvora financiranja sa stranačkim zaleđem), referendum, umjesto demokratskog, građanskog zahtjeva, zapravo postaje izraz vrlo konkretnih interesa, financijski vrlo moćnih, velikih organizacija.
* Srijeda, 27.11.
Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo do kraja godine bi trebalo osigurati do 30 tisuća maraka za izradu idejnog i izvedbenog projekta za obnovu spomenika Franzu Ferdinandu. Neću puno njurgat, i mi smo podigli spomenik reakcionaru i borcu za austro-ugarsku stvar, usred Zagreba.
Dok bijemo bitke iz prošlog stoljeća, oko ovih nedavnih gradimo mitove i stvaramo tabue. Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH, pripadnici Narodne odbrane Autonomne pokrajine zapadna Bosna (znani kao „abdićevci“) uvedeni su zakonske okvire koji im garantiraju ista prava kao i pripadnicima Armije RBiH i HVO-a. Odluka je posebno uznemirila pripadnike Armije BiH „jer se u zakon uvode oni koji su bili na drugoj strani i pomagali agresoru“.
CNA već dugo surađuje sa ratnim veteranima sa sve tri zaraćene strane. Između ostalog, obilazimo i stratišta, spomenike i komemoracije „onih drugih“ kako bismo pokazali poštovanje i prema njihovom stradanju i žrtvi. Ne znam mogu li vam predočiti kolika je hrabrost živjeti među „svojima“, ali osjećati i znati pokazati poštovanje prema „tuđem“ stradanju. Uostalom, tko može imati snažniju motivaciju da se ovako nešto više nikad ne ponovi, od ljudi koji su se ne tako davno doslovno gledali preko nišana. Ne znam kako će se pomenuta vijest odraziti na naše daljnje veteranske aktivnosti. Mir se dugo gradi, a koliko je doista postojan, ovisi uvelike i o tome hoćemo li pričati o ovakvim, teškim stvarima. Znam da bih ja voljela dočekati dan kada će poštovanje prema svim stradalima u Vukovaru moći izraziti i ljudi s druge strane granice.
* Četvrtak, 28.11.
Žestoko planiram, za vikend dolazi bruka raje iz Zagreba. Sarajevo je jako gostoljubivo prema svim svojim turistima, teško ćete naći boljega grada. Nije tako dobronamjerno prema onima koji se u njega vraćaju, ali i tu smo svi isti.
Na referendum ću u ambasadu, u Mehmeda Spahe, fina ulica i zgrada. Vas pozivam da glasate PROTIV diskriminiranja i isključivanja onih koji se po nečemu od vas razlikuju. Danas je to seksualna orijentacija, već sutra to može biti nacija, vjera, politički stav ili boja očiju, jednom kad u Ustav uđe bilo kakva diskriminatorna odredba, svaku drugu teško ćemo zaustaviti.
* Petak, 22.11.
Dan mi je započeo podrškom nekadašnje predstavnice BiH na Eurosongu i glasnogovornice u Federalnom ministarstvu turizma i okoliša Mije Martine Barbarić Joeu Šimuniću. Ona je, doduše, svoj „za dom spremni“ objavila na Fejsbuku, ne razmišljajući valjda o tome da je i Fejsbuk politička zajednica. Zapalio se bosanski internet.
Često mi se događa da mi ljudi doma govore kako, eto, u Bosni kruha neće biti, budući da bh. narodi nisu u stanju prevladati vlastiti nacionalizam, pa ih to sprječava u svakoj drugoj vrsti solidarnosti i mogućnosti društvene promjene. Pa, ... ne znam šta da vam kažem. Ne mislim da je u Hrvatskoj išta drugačije, osim statističke činjenice da Hrvati u Hrvatskoj ne moraju živjeti s „drugima“ ni „ostalima“, tek sami sa sobom, a i to im ne ide najbolje.
Zato ne vidim ništa sporedno, ni nevažno, u izjavi načelnika Općine Čepin, koji je na web stranicama općine pozvao građane da na predstojećem referendumu glasaju „za“ ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene: „Neka se na ovom referendumu iskaže volja većine, pogotovo stoga jer ta volja nije usmjerena protiv nikoga, a oni kojima se volja većine ne sviđa i čini im se ova naša sredina nepodnošljiva za življenje, slobodno mogu svoju sreću potražiti u sredini koja im se čini podnošljivijom i sklonijom“.
To je još jedna stvar s referendumom 1.12. Ovakvom institucijom referenduma većini je omogućeno da regulira sve što joj nije po volji, uključivo i ustavne zakone poput onog o manjinama, koji dvojezičnost u društvenom i javnom životu te službenoj komunikaciji u javnim poslovima, određuje obveznom tamo gdje manjina čini 35 posto ili više stanovništva, kao što je slučaj s Vukovarom. Referendum je važeći bez obzira na izlaznost, hrvatska se vlada za to pobrinula na prethodnom referendumu na kojem su građani glasali za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.
* Subota, 23.11.
Referendum je pretvoren u izbornu utakmicu, pa se od novinara nacionalne tv kuće zahtijeva nepristranost u vrijednosnim pitanjima. O referendumu je nemoguće izvještavati ako u prilogu, vijesti, reportaži ili emisiji nisu zastupljene „obje strane“. Tako se događalo npr. da se novinari HRT-a boje pozvati osobu homoseksualne orijentacije u svoju emisiju. Istovremeno, ti isti građani plaćaju religijski program HTV-a, koji očito ne podliježe ovakvom tipu cenzure.
Pročitala sam jutros da su se u Srbiji pojavili pozivi na linč Zvonka Bogdana, inače Vojvođanina, i to zato što je pjevao „Ne dirajte mi ravnicu“. Slične je prijetnje primila i Mija Martina. "Mi" uvijek mislimo da su "oni" gori. "Oni" garant to isto misle za "nas".
Sve se u ovim našim zemljama prelijeva. „Tamo kihnu, mi se ovdje razbolimo“, reče Amer, moj drug i kolega. Ljudi se uglavnom slažu oko dvije stvari: ili da su se devedesete vratile, ili da nikad nisu ni otišle.
* Nedjelja, 24.11.
Dan prije Dana državnosti BiH, Milorad Dodik svijetu je objavio je da taj praznik ne smatra svojim. Ističe „da je umjesto Komšića, izabranog glasovima Bošnjaka za člana Predsjedništva, bio izabran AUTENTIČNI Hrvat, on ne bi došao na svečanost“. Poznavatelji prilika u Republici Srpskoj takve izjave pripisuju činjenici da se približavaju izbori. Tako ovdje živimo.
Ali, ne samo ovdje. U posljednjih 20-tak godina u Hrvatskoj je ustaški režim iz fašističkog avancirao u totalitarni, što ipak zvuči kao manji grijeh od sistematskog istrebljenja skupina ljudi koje je od „ispunjenja vjekovnog hrvatskog sna o državi“ dijelila boja kože, vjera ili ideologija. Godine su sad već u pitanju da na hrvatskim kioscima (donedavno i u školskom kurikulumu) možete pronaći mjesečnik „Vojna povijest“, s Crnom legijom na naslovnoj strani, u kojem se istražuje ustroj i borbena djelovanja ove „hrvatske vojske“. Iako to ne možemo utrpati uredništvu časopisa, ne čini mi se malom stvari ni da se danas postrojbe HV-a imenuju istim nazivljem kao i one 1941. To su uglavnom stvari koje počnete zanemarivati jednom kad uđu u svakodnevnu uporabu. Kad na to nalijepimo sad već utvrđen „pobjednički“ diskurs o Domovinskom ratu, nije mi problem razumjeti zašto naša djeca mogu misliti da je „za dom spremni“ doista stari hrvatski pozdrav. Onima starijima, međutim, ne mogu pronaći opravdanje što ove mlađe nisu ničemu naučili.
Sve što nikad nismo poradili, ni nakon onog velikog, ni nakon ovog posljednjeg rata, vraća nam se u glavu. Ali, kako bi iz Svjetske banke i MMF-a rekli „svaka kriza je prilika“. Samo što nikad ne znaš jel to prijetnja ili obećanje.
Upravo sam pročitala da je Aco Petrović, bivši selektor bh. reprezentacije šokirao bh. javnost izjavivši u jednoj emisiji HTV-a da je od isključivo bošnjačke reprezentacije napravio multinacionalnu. Opet će se zapalit bosanski internet.
* Ponedjeljak, 25.11.
Danas nam je Dan državnosti, neradni je dan, po tome se osjeti razlika. Odlukama ZAVNOBIH-a, u Jajcu 1943., BiH je ustrojena kao ravnopravna zajednica naroda, nezavisna federalna jedinica u SFRJ, te je kao takva i prihvaćena odlukama AVNOJ-a. Što bi trebalo značiti da je današnja BiH, kao i susjedna joj Hrvatska, utemeljena na antifašističkim vrijednostima.
Značajan mi je ovaj dan, zbog ideje slobode, jednakosti i ravnopravnosti među ljudima, i protiv svakog oblika ugnjetavanja. I meni gotovo nikad aktualniji nego danas. Nikad nisam bila jugonostalgična, i što više vremena prolazi to se više priklanjam onoj da smo bili premali za tako veliku ideju. Ali, imam tu sreću i privilegiju da radeći u regionalnoj mirovnoj organizaciji ponovno mogu živjeti u jugoslavenskim granicama, što jest prostor na kojem sam se rodila i kojeg srećom nosim kao vlastiti kulturni kapital. Sva su naša društva različita, kao što su, vjerujem, oduvijek i bila. Ali, imamo puno toga zajedničkog, kulturu, jezik i povijest, koju stalno iznova zaboravljamo, i uvijek je iznova izmišljamo. Zato mi je najvažnija vijest danas da je uspravljen Spomenik borkinjama za oslobođenje Sarajeva, poznatiji kao spomenik narodnoj heroini Radojki Lakić, u memorijalnom parku Vrace, u Sarajevu.
* Utorak, 26.11.
Tomislav Nikolić došao je Bunjevcima reći da 'nisu ni Srbi ni Hrvati' već 'autentična slovenska narodnost'. Kako takvu izjavu doživljavaju vojvođanski Hrvati nije puno zanimalo Vladimira Šeksa. Tvorac hrvatskog Ustava u kojem se manjine nabrajaju iza Hrvata, čija je nominalno i država, razmišlja bi li još jednom poslao Zorana Milanovića po šibice. Ustavni sud je, naime, zaključio da je Sabor odredio neprihvatljivo kratak rok javne rasprave o najavljenim izmjenama Ustava. U Šeksovoj interpretaciji to znači da Vlada požuruje promjene kako bi osujetila najavljene zahtjeve za referendum vezan uz dvojezičnost u Vukovaru.
I doista, Vlada svom narodu ne vjeruje, iako ona sama nije učinila ništa da bilo koji od ova dva referenduma spriječi. Zato sada imamo dvije suprotstavljene fronte - „narod“ i njegovu liberalnu inteligenciju. „Narod“ je u toj podjeli konzervativan, zadrt, iracionalan, sklon niskim strastima i nacionalizmu, iako se u mladosti hrvatske liberalne demokracije nije učinio nikakav napor da se razvije politička participacija građana (osim one izborne), tek stranački klijentelizam i oportunizam. Imamo li na umu da je uspjeh građanskog referenduma u Hrvatskoj moguć samo uz snažnu infrastrukturu (u ovom konkretnom slučaju Crkve i snažnih građanskih udruga netranasparentnih izvora financiranja sa stranačkim zaleđem), referendum, umjesto demokratskog, građanskog zahtjeva, zapravo postaje izraz vrlo konkretnih interesa, financijski vrlo moćnih, velikih organizacija.
* Srijeda, 27.11.
Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo do kraja godine bi trebalo osigurati do 30 tisuća maraka za izradu idejnog i izvedbenog projekta za obnovu spomenika Franzu Ferdinandu. Neću puno njurgat, i mi smo podigli spomenik reakcionaru i borcu za austro-ugarsku stvar, usred Zagreba.
Dok bijemo bitke iz prošlog stoljeća, oko ovih nedavnih gradimo mitove i stvaramo tabue. Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH, pripadnici Narodne odbrane Autonomne pokrajine zapadna Bosna (znani kao „abdićevci“) uvedeni su zakonske okvire koji im garantiraju ista prava kao i pripadnicima Armije RBiH i HVO-a. Odluka je posebno uznemirila pripadnike Armije BiH „jer se u zakon uvode oni koji su bili na drugoj strani i pomagali agresoru“.
CNA već dugo surađuje sa ratnim veteranima sa sve tri zaraćene strane. Između ostalog, obilazimo i stratišta, spomenike i komemoracije „onih drugih“ kako bismo pokazali poštovanje i prema njihovom stradanju i žrtvi. Ne znam mogu li vam predočiti kolika je hrabrost živjeti među „svojima“, ali osjećati i znati pokazati poštovanje prema „tuđem“ stradanju. Uostalom, tko može imati snažniju motivaciju da se ovako nešto više nikad ne ponovi, od ljudi koji su se ne tako davno doslovno gledali preko nišana. Ne znam kako će se pomenuta vijest odraziti na naše daljnje veteranske aktivnosti. Mir se dugo gradi, a koliko je doista postojan, ovisi uvelike i o tome hoćemo li pričati o ovakvim, teškim stvarima. Znam da bih ja voljela dočekati dan kada će poštovanje prema svim stradalima u Vukovaru moći izraziti i ljudi s druge strane granice.
* Četvrtak, 28.11.
Žestoko planiram, za vikend dolazi bruka raje iz Zagreba. Sarajevo je jako gostoljubivo prema svim svojim turistima, teško ćete naći boljega grada. Nije tako dobronamjerno prema onima koji se u njega vraćaju, ali i tu smo svi isti.
Na referendum ću u ambasadu, u Mehmeda Spahe, fina ulica i zgrada. Vas pozivam da glasate PROTIV diskriminiranja i isključivanja onih koji se po nečemu od vas razlikuju. Danas je to seksualna orijentacija, već sutra to može biti nacija, vjera, politički stav ili boja očiju, jednom kad u Ustav uđe bilo kakva diskriminatorna odredba, svaku drugu teško ćemo zaustaviti.