"Jedan od suštinskih razloga bijednog života u zemljama bivše Jugoslavije je odbijanje da se suoči sa prošlošću, odnosno zločinima počinjenim u ime kolektiviteta. Iza svega stoje političke elite, koje na taj način profitiraju na manipulaciji nad narodima za koje tvrde da ih predstavljaju." To je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa rekao hrvatski novinar i pisac, Ivica Đikić, koji je nedavno objavio svoj treći roman pod naslovom “Beara”, u kojem na detaljan način govori o genocidu u Srebrenici.
Đikić kaže kako je u romanu “Beara” pokušao ispričati kako se, zapravo, odvijao genocid u Srebrenici, iz minute u minutu, kako je realiziran taj masovni zločin.
Ivica Đikić, hrvatski novinar i pisac, inače rođen u Tomislavgradu, koji je dio karijere proveo u čuvenom splitskom Feral Tribuneu, kaže kako je naslov romana o Srebrenici “Beara”, jer je glavni lik knjige Ljubiša Beara, čovjek koji je – kako kaže - osmislio, organizirao i predvodio genocid u Srebrenici.
Čovjek bez kojeg genocida ne bi bilo
Đikić podsjeća da je u julu 1995. godine Ljubiša Beara bio načelnik Uprave za bezbjednost Vojske Republike Srpske - glavni obavještajac generala Ratka Mladića, kojeg je Mladić zadužio da provede genocid u Srebrenici, da organizira ubijanje svih bošnjačkih muškaraca, koje se zarobi ili uhvati na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika.
“Čovjek bez kojeg genocida zapravo ne bi bilo, jer je genocid u velikoj mjeri bio Bearina organizacijska improvizacija. Dakle, nije postojao neki vrlo detaljan plan kako to napraviti, nego je bilo prepušteno Beari da on na licu mjesta organizira tko će ubijati, kako će se ubijati, gdje će se ubijati, tko će pokopavati, tko će kopati jame itd. itd”, objašnjava Đikić.
Ljubiša Beara u sudnici Haškog tribunala
Ivica Đikić kaže kako je u romanu “Beara” pokušao ispričati “kako se, zapravo, odvijao genocid”. “Kako, dakle, iz minute u minutu, iz sata u sat. Kako je izgledalo tih četiri-pet dana tokom kojih je u Srebrenici, odnosno na području Bratunca i Zvornika pobijeno oko osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca”, dodao je Đikić.
Pitanje koje se nameće, slaže se Đikić, jeste kako se uopće Srebrenica dogodila?
“Ono što sam ja utvrdio, naredbu je izdao general Mladić Ljubiši Beari i onda je Beara na licu mjesta, od negdje jutra 12. srpnja 1995., ranog jutra, počeo zapravo od nulte točke, ni od čega, stvarati tehničke pretpostavke da se ubiti osam hiljada ljudi u tako kratkom vremenskom periodu i na takvom uskom prostoru, zapravo”, navodi Đikić.
Na pitanje, zašto baš roman o Srebrenici, Ivica Đikić kaže kako je Srebrenica, naprosto, najveća tema vremena u kojem živimo. Pored toga, priča kako je 2005. godine prvi put bio u Srebrenici, na desetu godišnjicu genocida, kada su sahranjivani posmrtni ostaci dijela žrtava, direktno se suočivši sa onim što se dogodilo.
Potočari, ukop žrtava jul 2016.
”Ali kad sam došao tamo i kad sam se suočio sa 800 tabuta prosrtih po hali napuštene tvornice, ne možete biti prema tome mirni i ravnodušni. Morate se pitati zašto je to neki napravio i to pitanje ‘zašto’, koje nije prolazilo nekako godinama, sam krenuo u istraživanje i u pisanje ove knjige. Dakle, pokušat ću odgovoriti zašto se to dogodilo”, objašnjava Đikić.
Od titoiste do zločinca
Međutim, odgovor na pitanje “kako” nije dao i odgovor na pitanje “zašto”, smatra Đikić, nego je knjiga neka vrsta potrage za tim “zašto”.
Pitanje koje se takođe nameće jeste kako je jedan oficir bivše JNA, titoista, kao što je bio haški osuđenik Ljubiša Beara, mogao postati hladnokrvni egzekutor genocida.
“Kod Beare, kao i kod mnogih sličnih Beari, se devedesetih, početkom devedesetih dogodio jedan, rekli bismo, ogroman, kopernikanski obrat u njihovom životu, u njihovim glavama, u njihovom shvaćanju svijeta, ideje za koju su se zalagali, koju su služili”, govori Ivica Đikić.
Zapravo, iz jugoslovenstva i titoizma, te bratstva i jedinstva, prešlo se u nacionalizam i polufašizam, odnosno jedna – takoreći – vjera je zamijenjena drugom, vjeruje Đikić.
Ratko Mladić sa civilima nakon pada Srebrenice 1995.
“Na toj pojavnoj razini, to je zaista drastičan obrat u njihovim životima, u njihovom razmišljanju, ali kad se malo dublje zagrebe, onda ćemo shvatiti da zapravo tu nije bilo velike promjene u njihovim mentalnim sklopovima: i dalje totalitaran, i dalje podložnički, sluganski, vjernički, zapravo, samo se promijenila vjera i samo su se promijenili oni kojima je služio”, rekao je Đikić.
Djetinjasto ponašanje političkih elita
Ipak, i pored svih presuda i nesporno utvrđenih činjenica o Srebrenici, negiranje genocida je i dalje prisutno. Autor romana “Beara”, Ivica Đikić smatra da se genocid u Srebrenici negira zbog nedoraslosti elita, prije svih u Banja Luci i Beogradu.
“Radi se o nekoj vrsti infantilizma zapravo, dakle, djetinjastog ponašanja u kojem vi stavite dlan preko svojih očiju i to što vi nešto ne vidite, to vas drži u uvjerenju da i drugi ne vide to što ne vidite vi, jer ste stavili dlan preko svojih očiju”, ističe Ivica Đikić.
Time se nanosi nova bol žrtvama, a svojim narodima se dugoročno odmaže u suočavanju sa mračnim razdobljima nedavne prošlosti. Taj pristup nikome neće donijeti ništa dobro, pogotovo ne narodima u čije ime se navodno govori, smatra Ivica Đikić.
U pozadini svega je, tvrdi Đikić, politička manipulacija, kojom se želi dobiti veća podrška kod biračkog tijela, pokušaj da se profitira na obmanjivanju, držanju vlastitih naroda u uvjerenju da su svi drugi krivi, a oni jedine žrtve.
“Mislim da je jedan od dubokih i suštinskih razloga ovom relativno bijednom stanju i životu, kojeg živimo u ovim našim zemljama, taj što se ne znamo pametno i zdravo i odgovorno nositi sa vlastitim promašajima, pogreškama, zabludama, zločinima i sličnim stvarima”, tvrdi Đikić.