Zagrebački novinar i književnik Ivica Đikić objavio je roman "Beara", o pukovniku vojske bosanskih Srba Ljubiši Beari koji je bio glavni organizator srebreničkog genocida u ljeto 1995. godine. Beara je u Hagu osuđen na doživotnu robiju. Roman će biti predstavljen u Srebrenici 8. srpnja, uoči godišnjice genocida, a u Sarajevu tjedan dana kasnije.
RSE: Je li ovo samo još jedna knjiga o srebreničkom genocidu? Po čemu se ona razlikuje?
Đikić: Sigurno jest još jedna knjiga o srebreničkom genocidu, ali ja, baveći se tom temom desetak godina, nisam našao knjigu – jer da jesam, ne bih pisao ovu – koja govori o ovom aspektu genocida koji je mene najviše zanimao, a to je aspekt kako je to izgledalo – možda je riječ malo gruba i hladna – tehnički, kako se to izvelo da se u četiri dana i četiri noći ubije 8.000 zarobljenih bošnjačkih muškaraca, dječaka i mladića iz Srebrenice na lokacijama ubijanja u općini Zvornik. Pročitao sam sve što je napisao o Srebrenici i vani i kod nas, osim onoga što je napisano na nizozemskom i nije prevedeno na engleski.
Općenito se strani autori koji su pisali o genocidu u Srebrenici najviše bave ulogom međunarodne zajednice i ulogom nizozemskog bataljuna UN-a koji je bio u Potočarima i njihove su knjige vezane uz taj aspekt priče. Domaći autori koji pišu na našem jeziku se bavili najvećim dijelom ispovijestima žrtava. To su uglavnom knjige ljudi koji su na ovaj ili onaj način preživjeli Srebrenicu. Najmarkantnije su dvije knjige Hasana Nuhanovića, roman Emira Suljagića, fotomonografija Tamira Samaraha.
Moja knjiga pokušava na neki – možda opet nepopularne riječi – hladan i relativno objektivan način prikazati kako je izgledalo u četiri dana ubiti 8.000 ljudi. Kako je to doslovce izgledalo na terenu – tko je ubijao, kako su pronađeni ljudi koji će ubijati, tko je prevozio zarobljenike, tko je kopao jame, tko ih je zatrpavao, tko je organizirao rovokopače, autobuse, cijelu tu jednu ozbiljnu mašineriju koja je potrebna da bi se u tako kratkom vremenu pobilo toliko ljudi? Ja sam se bavio tim aspektom, i baveći se tim aspektom došao sam do toga da je pukovnik Ljubiša Beara bio čovjek koji je na toj operativnoj razini osmislio, organizirao i predvodio ubojstvo 8.000 ljudi. On je netko tko je našao način kako da se to napravi. On nije izdao naredbu, on je samo po naredbi organizirao kako fizički – što nije lako! – ubiti tolike ljude u tako kratkom vremenu, naći ljude koji će pucati i ubijati, naći ljude koji će zakopavati, koji će skrivati grobnice, prebacivati tijela iz primarnih u sekundarne…
Dakle, on je netko tko je bio mozak operacije, premda je on nije naredio i izmislio, ali sve što se događalo nakon što je izdana naredba djelo je Ljubiše Beare.
Predživot
RSE: Kada ste govorili o knjizi, rekli ste da će Vam možda netko zamjeriti što o Beari govorite kao o čovjeku u tri dimenzije. Doista, Beara je glavni lik u knjizi o srebreničkom masakru. Tko je Beara?
Đikić: To se donekle i potvrdilo. Našli su se ljudi na nekim marginalnim portalima i na nekim novinama koje nisu toliko marginalne koji su me, ne čitajući knjigu, nego čitajući neke moje intervjue povodom knjige i napali s tih pozicija. Kao – ja prikazujem ubojicu i čovjeka koji je provodio genocid i sudjelovao u genocidu kao ljudsko biće. Prvo, ja moram reći da je ta činjenica da je to počinio netko tko je ljudsko biće monstruoznija u odnosu na to da je to počinio neki patološki kriminalac i ubojica.
Ljubiša Beara tokom cijelog svog života do Srebrenice, odnosno hajde recimo do početka rata – a on je u času kada je počeo rat imao 52 godine, znači bio je već zreo čovjek - nikada nijednim svojim postupkom i potezom nije pokazao da spada u red ljudi koji su patološki ubojice, kriminalci i nasilnici.
Ljubiša Beara u haškoj sudnici, 2015.
Znači, on u životu nije pokazivao neke devijacije koje bi mogle biti simptom ili signal da bi se ovo moglo dogoditi s njime. Razgovarao sam sa dosta ljudi s kojima se on družio i poznavao ih za vrijeme dok je živio u Splitu, a u Splitu je živio skoro 20 godina, a kada se uračuna i Vojnopomorska akademija i onda više od 20 godina. On je bio normalan susjed, normalan radni kolega, čovjek koji je bio vrlo druželjubiv, vrlo viđen u Splitu tih 70-tih i 80-tih godina, jednim dijelom i zbog svog prezimena Beara koje je u Splitu otvaralo mnoga vrata. Bio je i rodbinski vezan sa golmanom Bearom.
Osim toga, i njegova funkcija šefa KOS-a za Vojno-pomorsku oblast također mu je davala na ozbiljnom značaju. To je bila moćna i utjecajna funkcija koja je mogla određivati živote mnogih ljudi. Hoću reći da Beara u tom svom predživotu nije pokazivao neke simptome ludila i patologije.
I onda se dogodi tri – tri i po godine rata i on na samom kraju rata napravi ovo što je napravio. Po meni ljudska dimenzija nije tu olakšavajuća okolnost, ni za Bearu, ni za genocid, ni za bilo koga drugoga, nego je ona naprosto – činjenica. Mi se možemo praviti da su to napravili ljudi koji su monstrumi, čudovišta, dehumanizirani, ali oni to nisu. To su ljudi koji su do tada živjeli normalan život, poslije toga mnogi od njih nastavili živjeti normalan život – oni koje nije tražio Hag i nije ih tražila policija, a takvih je jako puno – tako da u genocidu su sudjelovali ljudi koji nisu bili predodređeni za ubojice.
Jer, samo ubijanje je u nekim momentima bilo takvo da su Beara i njegovi ljudi doslovce za rukav hvatali raznorazne vojnike koje bi tamo zatekli i vukli ih da pucaju po zarobljenicima. Da ne govorim o tome da su u ubijanje uvlačili i vozače autobusa koji nisu bili vojnici nego civili, stariji ljudi, predratni vozači autobusa koji su bili mobilizirani da sudjeluju u prijevozu zarobljenika, da su i njih izvlačili iz autobusa i tjerali da pucaju po zarobljenicima da bi ih uvukli u zločin, da bi im začepili usta jednog dana… tako da ne možemo reći da su svi ti ljudi koji su pucali neka dehumanizirana stvorenja koja nemaju ni predživota ni ničega, nego eto – oni su pali s Marsa da pobiju ljude.
Srpska vojska u Srebrenici, srpanj 1995.
Neka moja ambicija bila je da uđem u motive i u psihu tih ljudi. Nisam se zanosio time da ću naći odgovor na pitanje zašto su oni to napravili i što se događalo u glavama tih ljudi. Ja sam pokušao to odgonetnuti, odgovora na to pitanje nisam našao ali mislim da je sam pokušaj da se nekim književnim istraživačkim sredstvima proba doći do te motivacije posao književnosti.
Mislim da je najveća vrijednost ove knjige da se nekim raščlanjivanjem tog genocida do nekih elementarnih činjenica i elementarnih postupaka konkretnih ljudi dođe do naznaka motivacije, naznaka toga što je tim ljudima koji su to uradili moglo biti u glavi, pogotovo - kada je riječ o Beari - s obzirom na njegov predživot gdje je čovjek bio vrlo visoki oficir JNA, čovjek koji je po svim iskazima i u Hagu i ljudi s kojima sam ja razgovarao bio vrlo projugoslavenski nastrojen, nimalo prosrpski, titoist, bratstvo-jedinstvo je bilo neki smisao njegovog života i rada. S obzirom na taj predživot, zanimalo me što se moralo dogoditi u glavi tog čovjeka da se stvar potpuno okrene.
Dokazivanje Mladiću
RSE: I što se dogodilo?
Đikić: Ja mislim da se Beara cijelo vrijeme dokazivao, ne samo on nego i mnogi drugi, da je to bio princip mnogih koji su došli iz JNA u bilo koju od ovih vojski koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, s tim da su Beara i jedan broj srpskih oficira drastičan primjer u tom smislu. On se zapravo dokazivao srpskim nacionalistima da je on jednako dobar Srbin kao i oni, iako je njegova biografija različita od biografije nekog Vojislava Šešelja ili takvih nekih ljudi. Dokazivanje, i to prije svega Mladiću i odrađivanje posla.
Shvaćanje genocida kao posla koji se treba napraviti je bilo dominantno kod Beare, jer – da nije tako shvatio cijelu stvar kao posao koji se mora izvršiti po bilo, koju cijenu i na bilo koji način – teško da bi mogao u četiri dana organizirati tako veliko i masovno ubojstvo. Da je on bio neki luđak zaslijepljen mržnjom, osvetom, nekim iracionalnim poimanjem situacije, ne vjerujem da bi u tom vrtlogu i kaosu uspio napraviti to što je napravio. A on se – to se vidi iz razgovora koji su uhvaćeni u prisluškivanju - cijelo vrijeme vrlo hladno držao i njemu je jedini cilj bio da što prije i što efikasnije obavi posao koji mu je dao Mladić. I sva njegova nastojanja i svi njegovi kontakti u ta četiri dana su usmjereni prema tome da se ljude koje se uhvati – pobije.
Kod njega nema nekih političkih iskaza, osim što svi oni u komunikaciji Bošnjake nazivaju Turcima. To je najveći iskaz neke recimo mržnje ili nekog potpuno suludog poimanja i povijesti i sadašnjosti i te situacije, ali više od toga – ne. U njegovim iskazima, postupcima i razgovorima s podređenima i nadređenima nema mržnje, nego samo pragmatika – treba mi toliko ljudi, trebaju mi mjesta gdje ćemo ubijati, nađite tko će ubijati, nađite tko će prevoziti, nađite dobre lokacije za ubijanje…
Ivica Đikić u razgovoru sa Enisom Zebićem
Dakle, on se isključivo bavi tehničkim aspektima kako to napraviti. I on to shvaća kao posao. Uostalom, oni u komunikaciji cijelo vrijeme govore o zarobljenicima kao o 'paketima', tako da sve je to neka vrsta posla u kojem – bar za one koji su vodili priču – nije bilo puno mjesta za emocije. Kod Beare ne vidite neku emociju ni prema onima koji su ubijeni ni prema onima koji ubijaju nego samo koncentraciju na to da se ono što je njemu naređeno – napravi.
RSE: Ja ne govorim o emocijama. Ja govorim o vrijednostima u ime kojih se nešto radi, nekako postupa. Imamo ovdje čovjeka koji je odgajan i koji je prema svemu što znamo o tome uvjeren u vrijednosti bratstva-jedinstva, antifašizma, zajedničkog suživota svih narod a i narodnosti, i onda u jednom trenu postaje glavni operativac najvećeg pojedinačnog masakra nakon 19četiri5 u Europi. Uz svo dužno poštovanje, argument da se on tako dokazuje da je dobar Srbin i da je to za njega posao meni – nije dovoljan.
Đikić: Nije ni meni, ali ja dublji motiv od toga nisam uspio naći kod njega. Kod njega je sigurno u ta četiri dana bilo puno mržnje, bilo je tu i puno alkohola, bili su užasno vreli, vrući dani, bilo je kaosa na mnogim razinama kojeg je trebalo kontrolirati, bilo je karijerizma. Mnogi elementi i kamenčići čine mozaik njegove psihe u tom času. A ja nisam uspio – a puno sam čitao i puno sam razgovarao s ljudima - dokučiti neki dublji moment od ova dva koja sam rekao, po meni dominantna - dokazivanje Mladiću i odrađivanje posla za Mladića.
Nisam uspio naći neki dublji, konkretan i čvrst motiv tipa – evo, Ljubiša Beara je cijelog života imao prema muslimanima takav odnos, pa je dočekao priliku da to realizira. Ne, ja to nisam našao. Možda je imao, ali ja ni iz jednog momenta njegovog života ja nisam uspio naći njegovu mržnju prema bilo kojem drugom narodu. Ne treba zanemariti niti splet okolnosti, ne treba zanemariti ni ambijent u kojem se sve to događa, ali – kažem – mislim da je njega prije svega vodilo to da mora ispuniti ono što je njemu njegov komandant i već tada njegov uzor Ratko Mladić zatražio od njega.
Beara je vojnik i on je čovjek koji je naučio slušati naredbe svojih nadređenih, koji je cijeli život odgajan i učio da sluša naredbe viših komandi. I on jednostavno nije bio čovjek koji se bio u stanju oduprijeti i '91, 92' godine, kada se sve to raspadalo, kao što su mnogi drugi napravili, reći – ljudi, ja u tome ne želim sudjelovati. Bit ću tihi mirni penzioner skriven od života i od svijeta i živjet ću neki svoj život izvan ovih ratova. Beara nije bio takav čovjek. On je bio karakter koji je volio biti viđen, bio je častohlepan, volio je funkcije, volio je lijepu karijeru, i volio je biti netko tko sudjeluje. On nije mogao propustiti rat! On nije bio čovjek koji bi rekao – Ok, ovo se mene ne tiče, ovo nije moj rat i ja u nečemu takvom ne želim sudjelovati. On je bio čovjek koji je htio sudjelovati.
Nitko nije rekao: 'Ja neću ubijati'
RSE: Pa i po cijenu da u tom sudjelovanju prijeđe preko 8.000 leševa?
Đikić: Kada se on opredijelio za taj svoj put nakon '91, '92 godine, kada je odlučio kamo će sa svojim životom, da li je on mogao pretpostaviti da će doći u situaciju da vodi ubijanje, genocid 8.000 ljudi? Vjerojatno to nije mogao pretpostaviti, ali su ga neke okolnosti, funkcija, lojalnost, karijerizam i manjak osobnog integriteta doveli u situaciju da to napravi ili ne napravi. On je to napravio.
RSE: Beara nije trebao '91. ili '92. napraviti ono što je napravio kontraadmiral Barović, čije samoubojstvo spominjete u knjizi, ali to je mogao napraviti drugog dana srebreničke operacije. Ali nije!
Đikić: Tako je. Ja sam Bearinu karijeru pažljivo proučio, godinu po godinu, mjesec po mjesec, i on nikada nije rekao 'ne' svojim nadređenima. Mi prema tome možemo imati ovakav ili onakav odnos, ali to je naprosto činjenica. On je bio vojnik koji je žudio za višim činom, za višom funkcijom i karijerom, i bio je spreman napraviti sve što se od njega zahtijevalo, jer je on živio u uvjerenju da je to posao vojnika – da ispunjava naredbe svojih nadređenih koji misle umjesto njega.
I on je uvijek u ključnim stvarima prepuštao da netko misli umjesto njega. I to je njegova sudbina – ne možemo reći da je to njegova olakotna okolnost niti otežavajuća okolnost, ali to je naprosto tako. Čovjek se uvijek tako ponašao. Nije nikada pružio otpor naredbi višeg zapovjedništva. Nikad!
RSE: On je bio moralni invalid.
Đikić: Tako je! On je shvaćao da je taj posao, te epolete i ta uniforma, da je to veće od morala, veće od života.
Srebrenica, srpanj 2015.
RSE: Knjige ne mijenjaju svijet. Nadate li se da će ova knjiga bar otvoriti koji par očiju kada se radi o Srebrenici, kada se radi o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini?
Đikić: Ja se slažem da knjige ne mijenjaju svijet i ne treba imati takvu vrstu iluzija niti – po meni – treba pisati knjige s takvom vrstom ambicija. Ja se nadam da će knjiga nekako na relativno pitak, zanimljiv i čitljiv način, bez dosade – ja se nadam – ispričati što se zapravo dogodilo u Srebrenici. Jer, jako puno ljudi zna za elementarnu činjenicu što se zapravo dogodilo tamo: Mladićeva vojska, njegovi vojnici i oficiri pobili su 8.000 zarobljenih Bošnjaka. To zna više-manje svatko. Ali kako je to izgledalo iznutra i kako je to izgledalo u ta četiri dana iz sata u sat na terenu, to malo ljudi zna.
Recimo, malo ljudi zna činjenicu koju ja spominjem na kraju knjige da je 7.500 Bošnjaka na kraju prošlo zahvaljujući koridoru kojeg je samoinicijativno, samovoljno i oglušujući se na naredbe viših komandi otvorio potpukovnik snaga bosanskih Srba Pandurević. Tih 7.500 ljudi je otišlo na slobodni teritorij u život, dok su u isto vrijeme dok su oni prolazili na drugoj strani, u domu kulture u Pilici kod Zvornika ubijani zadnji zarobljenici, njih 500.
Moj motiv za pisanje ove knjige je nekako da ljudima na relativno jednostavan i razumljiv način ispričam priču o tome što se zapravo tamo dogodilo, jer takve knjige – nema. A uvjeren sam da će se vrlo mali broj ili nitko upustiti u ono u što asam se ja upustio tokom 10 godina, znači – čitati doslovce desetke, pa i stotine hiljada stranica haških materijala, jer se ova knjiga bazira na materijalima Haškog suda proizašlima u procesima protiv odgovornih za genocid u Srebrenici. Neće ljudi ići na stranice Haškog suda i čitati te uglavnom teško razumljive i pravno formulirane rečenice o tome što se zapravo tamo dogodilo. Da ne govorim o svjedočenjima raznoraznih ljudi, i žrtava i svjedoka obrane. Ja mislim da se nikada nitko, osim možda nekog povjesničara i nekoga tko bude stvarno zainteresiran neće time baviti.
Ja sam htio iz tog nepreglednog mora materijala iskristalizirati priču sa glavnim likom, nekako da ta priča bude bliska romanu - da bi se lakše čitala, da bi bila jednostavnija, da bi ljudi lakše mogli shvatiti taj užas i atmosferu tog užasa koji se događao. To je bio moj motiv – da ljudi saznaju malo detaljnije što je zapravo tamo bilo, i koliku je zapravo muku imao Beara da nađe one koji će ubijati, da saznamo da nije bilo praktički nikakvog ozbiljnijeg otpora tokom ta četiri dana ubijanja, dakle da nitko nije rekao – ja neću ubijati!
Bilo je slučajeva da su neki ljudi tražili da se ubijanje ne događa na teritoriju njihove političke ili vojne nadležnosti, da su htjeli da se makne od njih, ali nitko nije rekao – ja neću ubijati, ja se protivim ubijanju. To je također činjenica koja nije pretjerano poznata, a puno ljudi je znalo za to, puno ljudi j sudjelovalo u ubijanju. Interesantna je činjenica i da među zatočenim Bošnjacima, vojnicima i civilima, nije bilo nijednog slučaja pobune i pokušaja bijega iz škola i domova kulture – što je također jedna tema za sebe – u kojima su bili privremeno smješteni prije nego što su odvedeni na stratište. Nitko nije pokušao čuvaru oteti pušku, pobjeći kroz prozor jer ih je držala nada da ipak nije moguće da ih se baš sve pobije pred očima cijelog svijeta, pred očima UN-ovaca koji su tu par kilometara dalje u Potočarima.
To su sve neki fenomeni koji su se događali paralelno s tim glavnim ubijanjem, a mislim da o tom stvarima, o ponašanju nekih ljudi i o tome tko je osmišljavao ključne korake prema tome da se pobije sve ljude, da o tome ljudi jako malo znaju. Kada sam radio knjigu, razgovarao sam sa ljudima – prijateljima, ljudima koji se bave politikom, novinarstvom, ratnim zločinima, književnošću, i malo njih je uopće znalo za ime Ljubiše Beare, a kamoli da je on bio čovjek koji je na neki način cijelu stvar orkestrirao.