Nedavno se u Bosni i Hercegovini desio pravi mali skandal. Prosvjetne vlasti su, prilikom dodjele svojih tradicionalnih priznanja za izvrsnost u učenju i naučnom radu, postupile posve diskriminatorski. Mladi ljudi, koji su osvojili velika međunarodna priznanja za svoj rad, eliminisani su isključivo zato što se školske ustanove, iz koje su dolazili, nisu nalazile na spiskovima podobnih. Tim povodom grupa intelektualaca uputila je javno pismo federalnoj ministarki obrazovanja, Elviri Dilberović. O tome, između ostalog za RSE je govorio režiser i univerzitetski profesor Nenad Dizdarević.
RSE: Nekako sam pomislio kako će jedan sramni, diskriminatorski čin, zvaničnih obrazovnih vlasti, proći tek onako, kad evo oglasila se grupa intelektualaca, da nas podsjeti gdje mi to zapravo živimo.
Nenad Dizdarević: Ovo je samo možda kruna nečega što se radi u obrazovanju, već odavno. Ovo je najgora moguća reklama za politiku i za političke partije, koje vode takvu politiku. Ovo je, po mom mišljenju, jasna poruka da kvalitet apsolutno nije bitan, nego da je podaništvo ključ za neki uspjeh i karijeru.
Razmišljam iz vizure ovih mladih ljudi kojima nije dodijeljena ta nagrada, a koju su zaslužili. Koji bi bio njihov motiv da ostanu ovdje i da karijeru započnu ovdje i da je završe? Ovo je još jedan podsticaj svim mladim ljudima, koji imaju imalo nečega u glavi, da bježe, da idu odavde. To je sramno.
RSE: Pismo ministrici Dilberović, zapravo je pismo svim onim ljudima, koji se čvrsto uhvate za ruke da opravdaju sistem mišljenja, koji polako, ili može biti vrlo brzo, postaje prevlađujući.
Nenad Dizdarević: Apsolutno. To je toliko demoralizirajuće, i za profesore na univerzitetu i za njihov kvalitetan rad i za njihovu proizvodnju sjajnih budućih kadrova.
RSE: Ne tako davno imali smo sličan slučaj. Gradske vlasti su oduzele jedno priznanje profesoru Aliji Lafciogluu i to kada su ih iz Turske podsjetili da taj radi u školi, čiji je vlasnik Fetullah Gulen, najistaknutiji protivnik režima Recepa Tayyipa Erdogana.
Nenad Dizdarević: Vidjeli ste u tekstu, koji smo potpisali i koji je objavljen krajem novembra, da je to upravo podanički odnos BiH, da je dostojanstvo, i grada i tih nagrada, dovedeno u pitanje. Dakle, samo na osnovu neke sumnje vlasti Turske da je taj univerzitet pod kontrolom Gulena, treba da se oduzme ta plaketa sjajnom profesoru, koji je odnjegovao tolike generacije sjajnih matematičara i fizičara koji su dobili tolike nagrade.
To je sramno. Ovaj grad gubi dostojanstvo. Ovaj grad je, na žalost, izgubio bitku sa elementima koji nemaju nikakve veze, ni sa gradom, ni sa civilizacijom, ni sa bilo čim.
RSE: Ovdje je beskrajno zanimljivo kako je najglasniji tumač volje aktualne turske vlasti bio naš gradonačelnik, inače ugledni naučnik, profesor na univerzitetu, dekan u nekoliko navrata.
Nenad Dizdarević: Meni to apsolutno ne može da bude jasno. Mislim da gradonačelnik Sarajeva treba da bude, prije svega, Sarajlija i da nosi kvalitete koje su od ovog grada napravili ono što je on bio i što bi trebao biti. Da se nosi neka moralna obaveza prema onome šta znači taj grad i šta znači takva nagrada, dodijeljena od grada. To nije samo neka formalna funkcija. On bi trebao da bude ponos grada i neko ko nosi kroz regiju, Evropu i svijet dignitet ovoga grada.
RSE: Da li je ovdje u pitanju gradonačelnikova zahvalnost za onih nekoliko rashodovanih gradskih prometala, što smo dobili iz Turske, ili je u pozadini nešto drugo?
Nenad Dizdarević: Nije sve na prodaju i nije sve za kupovinu. Postoje neke stvari koje su mnogo bitnije od par vozila i par stvari. Postoji i sjajan film „Sve je na prodaju“. Na kraju filma je zaključak da nije sve na prodaju. Ne može se sa svime trgovati, a pogotovo ne na ovako nizak način.
RSE: Većina medija je, oba ova slučaja, zaista spomenula u nekoliko navrata, ali istina, sve informacije su bile nekako formatirane i fokusirane upravo na zataškavanje. Da li je u pitanju sramota medija ili je to sastavni dio ukupnog načina mišljenja?
Nenad Dizdarević: Mediji su ogledalo, na neki način, onoga u čemu i kako živimo. Te vijesti sam pratio pomno. One su bile kao informacija, bez da se daje neki komentar. Nikakvog kritičkog odnosa, prema onome što se dešavalo, nije bilo, ili ga je bilo u vrlo malim količinama. Zato smo osjetili potrebu da se očitujemo u dva navrata. Pisma ministarki su naša građanska reakcija. Bili smo primorani da se oglasimo na ovaj način.
RSE: Ipak, kada pogledamo oba ta pisma, u potpisu je tek desetak imena. Gdje su ostali?
Nenad Dizdarević: To je normalno kada se piše ovakva vrsta saopštenja. Vrlo je teško to uskladiti sa većim brojem ljudi. Meni su se javile mnoge kolege i prijatelji, koji su htjeli da se priključe ovim akcijama. Mnogo više ljudi je podijelilo ova naše mišljenje. Oni bi se rado priključili. Mi smo možda neko malo jezgro, koje je to uradilo, ali vjerujte mi da to budi neki optimizam jer je mnogo ljudi izuzetno pozitivno reagovalo.
RSE: Apsolutno razumijem i vjerujem da je tako, međutim, ponekada me zaprepasti činjenica koliko naših ljudi uživa u akademskim počastima, a da im nikada ne padne na pamet da titule podrazumijevaju i neke obaveze i neke odgovornosti prema javnosti.
Nenad Dizdarević: U pedagogiji sam već 35 godina. Ono što sam naučio od svojih sjajnih profesora i kolega profesora sa univerziteta je da se pedagogija dijeli na dva dijela. Jedan dio se odnosi na prenošenje znanja, a druga stvar je prenošenje profesorske etike. Ta etika se ne predaje iz knjiga, nego se daje ličnim primjerom. Sigurno se i vi sjećate svojih profesora, koje ste željeli na neki način da imitirate, zato što su svojim primjerom dokazivali kako treba jedan obrazovani čovjek da se ponaša i koje su to moralne vrijednosti koje mora da posjeduje. Mislim da u univerzitetskoj zajednici ima i te kako nemorala i ljudi koji daju izuzetno negative primjere.
RSE: Zato valjda ona sintagma da akademska elita ponekad odjekuje prilično prazno i šuplje?
Nenad Dizdarević: Apsolutno.
RSE: Imamo li se čemu nadati, uz ovakve ljude, koji u normalnim uslovima čine nešto što se naziva društvenom kremom?
Nenad Dizdarević: Iz mog iskustva, sada dolaze na studije neke generacije koje nisu doživjele rat. Mi smo opterećeni ovim ratom. Međutim, oni ne žele da budu žrtve toga i da ta bliska prošlost bude neki pečat pod kojim će se oni razvijati. Izuzetno pozitivan primjer je u Jajcu. Učenici su odbili da budu dio projekta „dvije škole pod jednim krovom“. Oni su, protiv svih, i roditelja i vlasti, uspjeli da se izbore za nešto što je novo. Hoću da vjerujem u ovu mladu generaciju, ali treba im dati neke pozitivne primjere, da se razvijaju tako što neće biti robovi nekih okolnosti, koje su nam nametnute u zadnjih dvadeset godina.