Javnosti je poznato ime gotovo svakog zločinca iz proteklih ratova – ali imena onih koji su pomjerali granice humanosti u najtežim mogućim ratnim uslovima, nisu. Počesto su čak godinama skrivana od javnosti. Takav je i slučaj Diane Budisavljević koja je u Drugom svjetskom ratu spasila oko 7.500 djece iz ustaških logora.
Skupljala je podatke i vodila evidenciju i o djeci koja su prolazila kroz Zagreb ili su iz bio kojih razloga bila odvojena od roditelja. Njena kartoteka imala je 12.500 imena. Diana je bila Austrijanka udata za Julija Budisavljevića, ljekara koji je radio kao glavni hirurg na zagrebačkom Rebru.
Ova dama iz visokog društva, već početkom Drugog svjetskog rata saznaje za logore. Koristi znanje njemačkog jezika, svoj društveni položaj i veze s vodećim ličnostima u Zagrebu za dobijanje dozvole da iz logora Stara Gradiška, te pomoćnih logora oko Jasenovca, izvlači srpsku djecu.
Nakon oslobođenja, jugoslavenska tajna služba OZNA preuzima njenu kartoteku, albume sa fotografijama djece i lični automobil. Akcija spašavanja djece bila je previše važna da bi bila izbrisana. Ali u zvaničnoj naraciji istorije nije bilo mjesta za Dianu Budisavljević.
Zagrebačka istoričarka Nataša Mataušić završava doktorsku tezu posvećenu operaciji spašavanja koju je vodila Diana Budisavljević.
RSE: Kada ste saznali za ulogu koju je Diana Budisavljević imala u spašavanju djece u Drugom svjetskom ratu?
Mataušić: Još 2003. godine, kada se u Jasenovcu pripremala stalna postavka muzeja, ali je građa bila u velikoj mjeri otuđena. Zapravo, nismo znali točno gdje se nalazi. Otišla sam u naš depo kako bih skupila materijal i tu nalazim gomilu fotografija djece i neke albume koji godinama nisu bili obrađivani. Vjerojatno su svi prije mene izbjegavali tu tešku temu. Onda sam se prihvatila posla.
U četiri albuma uz svaku fotografiju djeteta bio je i datum kada je snimljena. Te fotografije su me proganjale. Djeca u groznom stanju, snimljena u zagrebačkim bolnicama ili u logoru u Sisku. Tada je jedan od članova Savjeta Spomen-područja Jasenovac slučajno došao kod mene, vidio albume i uzviknuo: "To mora da su albumi Diane Budisavljević!".
On je poznavao njenu unuku Silviju Szabo koja je u to vrijeme zajedno sa Arhivom Hrvatske spremala prvo izdanje Dianinih ratnih dnevnika. Nakon toga je gospođa Szabo došla u Muzej i zajedno smo to sve pregledali, te usporedili rukopis na poleđini fotografija sa Dianinim rukopisom. Nije bilo dileme. To su bili albumi Diane Budisavljević. Te godine su objavljeni njeni Dnevnici i tako sam saznala za njenu ulogu. Dnevnik je bio šok i za javnost i za ljude koji su se bavili temama Drugog svjetskog rata.
Prvi put je bilo jasno ko je spašavao djecu sa Kozare, iz Podkozarja, sa Korduna i Banije. Ti albumi su njoj bili oduzeti 1945. godine. Pronađeni su na tavanu Više škole za socijalne radnike.
Diana Budisavljević
RSE: Kada priča o Diani postaje poznata?
Mataušić: Nakon objavljivanja knjige pod naslovom "Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945" priča poprima drugačiju dimenziju. Zajedno su je izdali Hrvatski državni arhiv i Spomen-područje Jasenovac. Naime, Diana je tijekom rata vodila stenografske bilješke na njemačkom jeziku. Počela je voditi dnevnik u listopadu 1941. i završila ga 1947. godine. Njena unuka Silvija Szabo, koja je bila profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sada u mirovini, prevela je taj Dnevnik i bio je pripremljen za objavljivanje još prije Domovinskog rata, ali je objavljen tek 2003. godine
RSE: Zašto je, prema Vašem mišljenju, priča o Diani bila nepoznata javnosti toliko dugo vremena?
Mataušić: Ta priča o spašavanju kozaračke djece nije bila nepoznata, pogotovu u Zagrebu. Puno te djece je ostalo u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je dosta i onih koji su se vratili. Komunistička partija je na sebe uzela ulogu spašavanja i zbrinjavanja te djece, a Dianina uloga u svemu tome bila je potpuno nepoznata. Nije se znalo da je na njenu inicijativu i uz njen trud pribavljena dozvola za spašavanje djece iz ustaških logora, gdje su djeca nakon Kozaračke ofenzive bila zajedno sa svojim majkama. Nakon što su majke otjerane na prisilni rad u Njemačku, djeca su ostala sama bez ikakve skrbi. To je Diana saznala, jer su ti transporti išli preko Zagreba.
Diana započinje tu veliku akciju, služeći se znanjem njemačkog jezika i svojim poznanstvima. Muž joj je bio poznati kirurg i, iako je bio Srbin, radio je na klinici. Preko supruga dolazi u kontakt s liječnicima koji su joj pomagali. Osim toga, ona je imala dovoljno hrabrosti da pokuca na sva vrata. Nije se libila doći ni do Andrije Artukovića i svih onih koji su joj mogli pomoći. Sasvim slučajno je upoznala časnika njemačke vojske Gustava von Kocziana koji je odigrao presudnu ulogu u dobijanju dozvole da se djeca mogu preuzeti iz logora. On ju je povezao sa Slavkom Kvaternikom koji je utjecao na svog sina Eugena Didu Kvaternika, da konačno dobije i pisanu dozvolu.
RSE: Da li ste saznali za sudbinu neke od djece koju je Diana spasila?
Mataušić: Dana Budisavljević, koja je njena prezimenjakinja ali ne i bliski rod, radila je dokumentarni film i u sklopu tog projekta pravljeno je istaživanje. Neka od te djece, sada osamdesetogodišnjaci, žive u Zagrebu. Znaju da su posvojeni. Neki od njih su željeli upoznati svoje biološke roditelje, neki ne. Najpoznatija beba sa Kozare je glumica Božidarka Frajt. Djeca se ne sjećaju Diane jer su bili previše mali. Otac mog supruga sjeća se da su s njim u osnovnoj školi u Zagrebu bila djeca s Kozare.
[Fotogalerija]
Zaboravljeni spasilac iz Drugog svjetskog rata
RSE: Postoji li neka dokumentacija o povratku te djece poslije rata?
Mataušić: Kako da ne. Diana o tome piše u svom Dnevniku. Veliki broj djece vraćen je 1945. Diana je dobila oko 4.000 različitih upita od roditelja koji su tražili svoju djecu. Dio njih je ostao u Zagrebu, najčešće oni koji su bili mali i koji nisu znali reći ni svoje ime i prezime, niti su mogli reći bilo što o svojoj obitelji.
RSE: Možete li nam razjasniti brojke? Mediji govore o 12.000 djece koje je spasila Diana Budisavljević, ali se pominju i druge brojke.
Mataušić: Ta brojka od 12.500 stalno se pominje. Diana je evidentirala toliko djece. Ali ona je osobno iz Jasenovca i okolnih logora izvukla oko 7.500 djece. Ona je osobno išla sa sestrama i liječnicima Crvenog križa i najprije bi tu djecu popisala i odvela u Zagreb ili Sisak, gdje su bili smještani u neke ustanove ili kod obitelji. To možemo sa sigurnošću reći. Ona je imala evidentirano 12.500 djece. To su bili oni koji su prošli kroz Zagreb. Recimo, iz Beograda u dva navrata oko 500 djece koja odlaze na oporavak u Švicarsku – nisu sa Kozare, već su iz drugih ratom zahvaćenih područja.
RSE: Završavate doktorat na ovu temu. Dugo se već bavite Dianinom pričom. Šta je na Vas ostavilo najsnažniji dojam?
Mataušić: To je bez dileme Dianin opis prvog putovanja u Staru Gradišku. Tu ih je dočekao komandant logora Maks Luburić koji ih ostavlja da cijelu noć čekaju prije nego što će ući u logor. Govori im "što imaju brinuti o srpskoj djeci – zašto ne brinu o katoličkoj i muslimanskoj djeci koja su također gladna". Prijeti im da će ih ostaviti u logoru i da niko nikada neće saznati gdje su i što im se dogodilo. No, Diana ipak zajedno sa medicinskim sestama iz Crvenog križa ulazi u dječiju bolnicu. Prestrašno je u kakvom su stanju bila ta djeca, čije su majke već odvedene na prisilni rad u Njemačku.
Dok sam obrađivala ove albume, nisam mogla da spavam i imala sam noćne more. Kako li je tek bilo vidjeti tu djecu uživo, kao što ih je vidjela Diana Budisavljević.