Rođena je u Hrvatskoj, odrastala u Crnoj Gori, školovala se u Švajcarskoj, a sada živi u Bosni i Hercegovini. Hana Alivodić jedna je od rijetkih muzičara s područja Zapadnog Balkana koja svira lautu. Nastupala je u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, kao i u zemljama regiona.
Interes prema lauti pojavio se sasvim slučajno. Za Hanu Alivodić to je bio, kako kaže, sudbonosni trenutak.
„Počela sam da se bavim muzikom na nagovor svojih roditelja. Tada sam imala osam godina i počela sam da sviram gitaru. Kad sam imala nekih petnaestak godina, sasvim slučajno, na jednom seminaru, susrela sam se s lautom. Tad sam svirala jednu renesansnu kompoziciju i upoznala sam puno ljudi koji se bave i stvarno vole takvu vrstu muzike, i poželjela sam da se bavim tim.“
Lauta ili lutnja je žičani instrument i potiče od arapskog al'ud-a kojeg su Mauri donijeli u Španiju prije više od 1.300 godina tokom osvajanja Pirinejskog poluotoka. Ubrzo potom lauta je 'osvojila' Evropu. Tokom renesanse, mijenjanjem stilova i ukusa u muzici i uopšte u umjetnosti, ovaj instrument dobivao je sve više žica i konačno se razvio do izgleda 24-ožične njemačke barokne laute, priča nam naša sagovornica:
„Lauta u renesansi i srednjem vijeku bila je namijenjena za male intimne prostore, a posebno je bila namijenjena za kralja i služila je kao uspavanka. Lautisti su bili traženi svugdje – od dvorova, malih ansambala, pabova, krčmi, ulica, svugdje se svirala i koristila za sve moguće prilike. Svi su je svirali, i oni koji su znali note – njih je bilo malo, i oni koji nisu znali note, oni koji su pjevali duhovnu muziku koja je tada bila najrasprostranjenija, i oni koji su pjevali, da kažem, heretičku muziku toga doba.“
Hana Alivodić završila je studij laute na čuvenoj Schola Cantorum Basiliensis specijalizovanoj za ranu muziku. Studiranje u švajcarskom Bazelu omogućilo joj je da se uveže sa drugim mladim muzičarima koji gaje istu ljubav prema muzici srednjeg vijeka, renesanse i baroka.
„Sviranje laute je dosta zahtjevno, prosto zbog velikog broja žica, nekad imam osjećaj da imam i više žica nego što su tu, ali – uspješno se izborim sa tim stvarima. Lauta je, prije svega, strašno smireni instrument i kad se svira daje jednu mirnoću. Sa strane je zaobljena i onda te vubracije ulaze u stomak i daju takvu smirenost da je ponekad čak i uspavljujuće.“
Ova mlada lautistkinja svirala je u mnogim evropskim zemljama – Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, a u skorije vrijeme i u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
„Imala sam sreću da sviram u mnogim gradovima, mnogim državama, tako da sam uspjela da upoznam puno ljudi i da vidim kako ljudi reaguju na muziku, generalno. Kad sam se vratila, primijetila sam da na našim prostorima ljudi, iako i ne znaju ni šta je instrument, ni šta je barok, budu oduševljeni samim tim što je to nešto novo i što mogu da se opuste. Imam osjećaj kao da im je duša mirna u tijelu kad čuju ove zvuke.“
Poslije četvorogodišnjeg studiranja u Švajcarskoj, Hana Alivodić je došla u Sarajevo. Ponovo je brucoš, ali ovog puta studija psihologije.
„Odlučila sam se za Sarajevo zato što je to grad koji budi neko oduševljenje u meni. Osim toga, i mama i tata su mi se ovdje upoznali. Mama mi je iz Splita, a tata iz Crne Gore. Sa tolikim oduševljenjem su pričali o ovom gradu, ovim ulicama, o kafama, mahalama, čaršiji, kolačima, da sam poželjela da dođem ovdje i da studiram psihologiju.“
Želja je naše sagovornice da i bosanskohercegovačkoj publici predstavi ljepotu žičanog instrumenta laute - poznatog još iz vremena srednjeg vijeka.
„Psihologija i muzika su usko povezane, jedna liječi i smiruje ljude riječima, a druga lijepim tonovima, tako da je bio logičan slijed da nakon muzike upišem psihologiju. Nadam se da ćemo uskoro imati mogućnost da organizujemo barokni koncert, sa neobičnim zvucima za ovo područje, tako da se i sarajevska publika upozna sa ovim melodijama, kao što je već na Zapadu odavno praksa.“
Interes prema lauti pojavio se sasvim slučajno. Za Hanu Alivodić to je bio, kako kaže, sudbonosni trenutak.
„Počela sam da se bavim muzikom na nagovor svojih roditelja. Tada sam imala osam godina i počela sam da sviram gitaru. Kad sam imala nekih petnaestak godina, sasvim slučajno, na jednom seminaru, susrela sam se s lautom. Tad sam svirala jednu renesansnu kompoziciju i upoznala sam puno ljudi koji se bave i stvarno vole takvu vrstu muzike, i poželjela sam da se bavim tim.“
Lauta ili lutnja je žičani instrument i potiče od arapskog al'ud-a kojeg su Mauri donijeli u Španiju prije više od 1.300 godina tokom osvajanja Pirinejskog poluotoka. Ubrzo potom lauta je 'osvojila' Evropu. Tokom renesanse, mijenjanjem stilova i ukusa u muzici i uopšte u umjetnosti, ovaj instrument dobivao je sve više žica i konačno se razvio do izgleda 24-ožične njemačke barokne laute, priča nam naša sagovornica:
„Lauta u renesansi i srednjem vijeku bila je namijenjena za male intimne prostore, a posebno je bila namijenjena za kralja i služila je kao uspavanka. Lautisti su bili traženi svugdje – od dvorova, malih ansambala, pabova, krčmi, ulica, svugdje se svirala i koristila za sve moguće prilike. Svi su je svirali, i oni koji su znali note – njih je bilo malo, i oni koji nisu znali note, oni koji su pjevali duhovnu muziku koja je tada bila najrasprostranjenija, i oni koji su pjevali, da kažem, heretičku muziku toga doba.“
Hana Alivodić završila je studij laute na čuvenoj Schola Cantorum Basiliensis specijalizovanoj za ranu muziku. Studiranje u švajcarskom Bazelu omogućilo joj je da se uveže sa drugim mladim muzičarima koji gaje istu ljubav prema muzici srednjeg vijeka, renesanse i baroka.
„Sviranje laute je dosta zahtjevno, prosto zbog velikog broja žica, nekad imam osjećaj da imam i više žica nego što su tu, ali – uspješno se izborim sa tim stvarima. Lauta je, prije svega, strašno smireni instrument i kad se svira daje jednu mirnoću. Sa strane je zaobljena i onda te vubracije ulaze u stomak i daju takvu smirenost da je ponekad čak i uspavljujuće.“
Ova mlada lautistkinja svirala je u mnogim evropskim zemljama – Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, a u skorije vrijeme i u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
„Imala sam sreću da sviram u mnogim gradovima, mnogim državama, tako da sam uspjela da upoznam puno ljudi i da vidim kako ljudi reaguju na muziku, generalno. Kad sam se vratila, primijetila sam da na našim prostorima ljudi, iako i ne znaju ni šta je instrument, ni šta je barok, budu oduševljeni samim tim što je to nešto novo i što mogu da se opuste. Imam osjećaj kao da im je duša mirna u tijelu kad čuju ove zvuke.“
Poslije četvorogodišnjeg studiranja u Švajcarskoj, Hana Alivodić je došla u Sarajevo. Ponovo je brucoš, ali ovog puta studija psihologije.
„Odlučila sam se za Sarajevo zato što je to grad koji budi neko oduševljenje u meni. Osim toga, i mama i tata su mi se ovdje upoznali. Mama mi je iz Splita, a tata iz Crne Gore. Sa tolikim oduševljenjem su pričali o ovom gradu, ovim ulicama, o kafama, mahalama, čaršiji, kolačima, da sam poželjela da dođem ovdje i da studiram psihologiju.“
Želja je naše sagovornice da i bosanskohercegovačkoj publici predstavi ljepotu žičanog instrumenta laute - poznatog još iz vremena srednjeg vijeka.
„Psihologija i muzika su usko povezane, jedna liječi i smiruje ljude riječima, a druga lijepim tonovima, tako da je bio logičan slijed da nakon muzike upišem psihologiju. Nadam se da ćemo uskoro imati mogućnost da organizujemo barokni koncert, sa neobičnim zvucima za ovo područje, tako da se i sarajevska publika upozna sa ovim melodijama, kao što je već na Zapadu odavno praksa.“