U praškoj galeriji Palac Adria ovoga je tjedna otvorena izložba mlade dubrovačke umjetnice Deše Petričić Vlahutin. Izložbu skulptura i reljefa organizirali su Veleposlanstvo Hrvatske u Češkoj, grad Prag i društvo Luka - koje okuplja građane iz svih država regije.
Umjetnica priča o tome kako progovara kroz kvadrat, da li joj se lakše izražavati u željezu, kamenu ili drvu. Želja joj je imati još skulptura na javnim mjestima, a slijedeću izložbu priređuje 13. jula u rodnom Dubrovniku.
Petričić-Vlahutin: U Starom gradu sam išla u školu. Svaki dan sam prolazila ulicama Starog grada. Zidine, građevine - pretpostavljam da me je to inspiriralo.
Petričić-Vlahutin: Prva izložba koju sam napravila se zvala Vrata od grada. Tu se nije spominjao Dubrovnik. Bile su to ogromne skulpture od željeza – od tri metra. Svaku sam nazvala po zasebnom ulazu u Grad. Onda sam se nadovezala na manje skulpture koje me asociraju na prozore.
Petričić-Vlahutin: Najdraže mi je raditi u metalu, mada moram napomenuti da to ne radim ja, nego čovjek koji apsolutno zna puno bolje od mene raditi u metalu. Napravim maketu, model, skicu, nacrte, tlocrte i to dam na izradu. Najviše sam radila u metalu.
Iz željeza na mahagonij
Petričić-Vlahutin: Ne znam. Oblici su hladni pa sam valjda zbog toga uvijek tražila i hladni materijal. Onda sam se više pomakla na drvo, u maksimalnu suprotnost. Posljednji radovi su u mahagoniju, koji je jako topao. Valjda sam tražila neku ravnotežu - iz željeza na mahagonij - da bude i malo topline.
Petričić-Vlahutin: Sigurno prva, koja je bila u Zagrebu.
Petričić-Vlahutin: Potpuno je drugačije u svakom gradu – od prostora do publike. I ja rastem skupa sa izložbama, pa sam se valjda i ja promijenila. Najteže mi je izlagati u Dubrovniku. To je moj grad i najveća je trema.
Petričić-Vlahutin: U jednom prekrasnom dvorcu. Imali smo malih problema sa postavljanjem izložbe. Nije sve teklo kako je trebalo, ali smo na kraju uspjeli improvizirati sa postavkom.
Petričić-Vlahutin: Ima velikih problema. U Rumuniji sam imala strašnih problema sa carinom. Treba riješiti papire u Hrvatskoj za transport. To je privremeni uvoz. U Rumuniji nisu shvatili, ili nisu htjeli da shvate, da je to privremeni uvoz, pa su tražili malu nadoplatu, koja se nije smjela dogoditi. Insistirali smo na tome da to ne platimo. Na kraju smo uspjeli sa puno truda i muke.
Kvadrat još može govoriti
Petričić-Vlahutin: Radim već na dvije izložbe, koje će tek doći. Jedna je gotova, a za drugu će trebati jako puno vremena da se uradi jer je jako zahtjevna.
Petričić-Vlahutin: Motivi su uvijek isti. Jedna prijateljica mi je rekla da sam iscrpila temu kvadratičnosti maksimalno, ali bih rekla da kvadrat još može govoriti. Sljedeći planovi su mi opet pravokutni oblici i kocke.
Petričić-Vlahutin: Naravno. Imam jednu skulpturu u Istri, na javnom mjestu u kamenu. Dogovarala sam jednu skulpturu koja je strašno velika. Taj projekt je moj san, koji će se, nadam se, jednog dana ostvariti. Nazvala sam ga Projekt aerodrom jer je to prvobitno trebalo biti na novom aerodromu u Dubrovniku. Onda je došlo do promjene plana. To su trokuti dužine četiri metra, a ispod je fontana. Trokuti izlaze jedan iz drugog jer asociraju na avion u polijetanju.
Petričić-Vlahutin: Lako. Sada više i ne mogu raditi u jakim lakovima. Zbog toga radim sa lakovima na vodenoj bazi, koji ne smrde, brzo se suše i nisu opasni za djecu. Dok djeca trčkaraju, radim u kuhinji, na kuhinjskom stolu.
Umjetnica priča o tome kako progovara kroz kvadrat, da li joj se lakše izražavati u željezu, kamenu ili drvu. Želja joj je imati još skulptura na javnim mjestima, a slijedeću izložbu priređuje 13. jula u rodnom Dubrovniku.
RSE: Dubrovnik je mnogim umjetnicima inspiracija. Čime vas vaš rodni grad inspirira?
Petričić-Vlahutin: U Starom gradu sam išla u školu. Svaki dan sam prolazila ulicama Starog grada. Zidine, građevine - pretpostavljam da me je to inspiriralo.
RSE: Izložili ste skulpture i reljefe u Pragu – Prozori Dubrovnika. Zašto baš taj naziv?
Petričić-Vlahutin: Prva izložba koju sam napravila se zvala Vrata od grada. Tu se nije spominjao Dubrovnik. Bile su to ogromne skulpture od željeza – od tri metra. Svaku sam nazvala po zasebnom ulazu u Grad. Onda sam se nadovezala na manje skulpture koje me asociraju na prozore.
RSE: Radite u drvetu, željezu, kamenu. Kako se najlakše izražavate?
Petričić-Vlahutin: Najdraže mi je raditi u metalu, mada moram napomenuti da to ne radim ja, nego čovjek koji apsolutno zna puno bolje od mene raditi u metalu. Napravim maketu, model, skicu, nacrte, tlocrte i to dam na izradu. Najviše sam radila u metalu.
Iz željeza na mahagonij
RSE: Zašto baš u metalu?
Petričić-Vlahutin: Ne znam. Oblici su hladni pa sam valjda zbog toga uvijek tražila i hladni materijal. Onda sam se više pomakla na drvo, u maksimalnu suprotnost. Posljednji radovi su u mahagoniju, koji je jako topao. Valjda sam tražila neku ravnotežu - iz željeza na mahagonij - da bude i malo topline.
RSE: Do sada ste imali tri samostalne izložbe i više skupnih izložbi. Koja vam je ostala najviše u sjećanju?
Petričić-Vlahutin: Sigurno prva, koja je bila u Zagrebu.
RSE: Kada sada usporedite dubrovačku, zagrebačku ili prašku galeriju – kakav je vaš dojam o publici?
Petričić-Vlahutin: Potpuno je drugačije u svakom gradu – od prostora do publike. I ja rastem skupa sa izložbama, pa sam se valjda i ja promijenila. Najteže mi je izlagati u Dubrovniku. To je moj grad i najveća je trema.
RSE: Gdje ste izlagali u Bukureštu?
Petričić-Vlahutin: U jednom prekrasnom dvorcu. Imali smo malih problema sa postavljanjem izložbe. Nije sve teklo kako je trebalo, ali smo na kraju uspjeli improvizirati sa postavkom.
RSE: Kada izlažete u nekoj zemlji izvan Hrvatske, kakva je procedura? Koliko to sve traje da bi eksponati došli ovdje? Ima li problema sa carinom?
Petričić-Vlahutin: Ima velikih problema. U Rumuniji sam imala strašnih problema sa carinom. Treba riješiti papire u Hrvatskoj za transport. To je privremeni uvoz. U Rumuniji nisu shvatili, ili nisu htjeli da shvate, da je to privremeni uvoz, pa su tražili malu nadoplatu, koja se nije smjela dogoditi. Insistirali smo na tome da to ne platimo. Na kraju smo uspjeli sa puno truda i muke.
Kvadrat još može govoriti
RSE: Koji su planovi?
Petričić-Vlahutin: Radim već na dvije izložbe, koje će tek doći. Jedna je gotova, a za drugu će trebati jako puno vremena da se uradi jer je jako zahtjevna.
RSE: Kako će se izložba zvati i koji su motivi?
Petričić-Vlahutin: Motivi su uvijek isti. Jedna prijateljica mi je rekla da sam iscrpila temu kvadratičnosti maksimalno, ali bih rekla da kvadrat još može govoriti. Sljedeći planovi su mi opet pravokutni oblici i kocke.
RSE: Svaki umjetnik bi želio postaviti svoju skulpturu na javnom prostoru. Imate li takvih želja?
Petričić-Vlahutin: Naravno. Imam jednu skulpturu u Istri, na javnom mjestu u kamenu. Dogovarala sam jednu skulpturu koja je strašno velika. Taj projekt je moj san, koji će se, nadam se, jednog dana ostvariti. Nazvala sam ga Projekt aerodrom jer je to prvobitno trebalo biti na novom aerodromu u Dubrovniku. Onda je došlo do promjene plana. To su trokuti dužine četiri metra, a ispod je fontana. Trokuti izlaze jedan iz drugog jer asociraju na avion u polijetanju.
RSE: Kako pomiriti ulogu majke i umjetnice?
Petričić-Vlahutin: Lako. Sada više i ne mogu raditi u jakim lakovima. Zbog toga radim sa lakovima na vodenoj bazi, koji ne smrde, brzo se suše i nisu opasni za djecu. Dok djeca trčkaraju, radim u kuhinji, na kuhinjskom stolu.