"Informativna tehnologija je potpuno uništila vrijeme i razdaljinu" - jednom je rekao Walter Wriston prvi čovjek CITI grupe, poznate bankovne korporacije, te dodao: "Umjesto da Veliki Brat (iz Orwelove knjige "1984") promatra građane, građani promatraju Velikog Brata!"
Poznati svjetski političari među kojima su i Ronald Reagan, Bill Clinton te George W. Bush često su upotrebljavali sličnu retoriku.
Osnova teza je bila da dugogodišnje preživljavanje autoritarnih režima direktno ovisi o njihovoj sposobnosti da kontroliraju protok informacija i ideja unutar i prema svojoj zemlji.
Prema toj tezi, internet, SMS poruke, mobilni telefoni, socijalne mreže činit će bitno širim krug ljudi koji razmjenjuju informacije, te posljedično, vršit će pritisak na autoritarne vlasti te graditi demokratiju.
Komunikacija kao "virus slobode" daje običnim ljudima sredstvo i metode da mijenjaju vlade.
Ian Bremmer, predsjednik Euroazijske grupe i autor knjige "Kraj slobodnog tržišta" u svom eseju u washingtonskom tjedniku "Spoljna politika" tvrdi da je ova teza o postojanju "virusa slobode"samo djelimično tačna te da sve danas izgleda puno kompliciranije.
Internet i političke promjene
Postoje naravno primjeri da je tehnologija doprinijela političkim promjenama. Na Filipinima, 2001-e godine, demonstranti su upotrijebili SMS poruke da organiziraju proteste koji su završili smjenom predsjednika Estrade.
U Ukrajini, pristalice predsjednika Yushecenka, su također upotrijebili SMS poruke, organizirali proteste koji su kasnije završili takozvanom "narandžastom revolucijom".
Čak je jedan ekspert izjavio da režim u Teheranu ima više razloga za strah od onoga što se naziva "twitter revolucijom" nego od američkih brodova.
Teorija da svijet interneta jača demokratiju samo u već postojećim demokratijama ima i svoju drugu stranu. Svijet digitalnih komunikacija jeste pomogao da pobune u Ukrajini, na Filipinama, u Libanonu i Kolumbiji postignu svoje ciljeve, ali sve te zemlje su države sa, više ili manje, demokratskim sistemima.
U Burmi, Iranu i Zimbabveu, naprimjer, nisu uspjeli. Autor ovog eseja, Ian Bremmer, potvrđuje tezu da je revolucija informacija dugoročni proces, koji ima utjecaj na slabljenje režima ali još uvijek nije potpuno predvidiva.
Megafon
Milijuni korisnika interneta i blogera (samo u Kini postoji oko 75 milijuna blogera), imaju svoje prioritete. Oni koriste slobodu korišćenja interneta ali ne uvijek u cilju širenja slobode za druge.
Logika je ista kao i kod izbora. Neki su političari, poput bivšeg američkog predsjednika Busha tvrdili da će slobodni izbori u jednoj zemlji (uzimao je za primjer Irak) utjecati na demokratizaciju izbora u drugoj (imao je na umu ostale zemlje Bliskog istoka).
Slično tome mnogi su argumentirali da će internet demokratizirati Kinu.
Ali, dosadašnja praksa ne potvrđuje tu tezu. Ljudi, poput onih na Bliskom istoku naprimjer, ne biraju uvijek pluralizam ili demokratiju.
Ponekad se opredjeljuju za sigurnost makar to značilo i apsolutizam, ponekad se vežu potpuno za uski lokalni interes.
Internet jeste, piše u eseju u mjesečniku "Spoljna politika", Ian Bremmer, neka vrsta megafona, ima višeznačni efekt, ali on isto tako kao što služi onima koji žele slobodnu cirkulaciju informacija tako služi i onima koji je žele spriječiti.
"Kultura sadizma"
Istovremeno, internet ima još jednu osobinu koja omogućava djelovanje u oba pravca – za i protiv demokratije.
Radi se o anonimnosti korisnika. Neko je upotrijebio izraz da anonimnost promovira "kulturu sadizma" koja hrani sve apetite koji etiketiraju i napadaju protivnike, te promoviraju pravdu gomile. New York Times je nedavno pisao o primjerima iz Kine gdje je masa putem interneta ponekad uspjevala dostići neku vrstu svoje pravde. Ali, ta vrsta "detektiva gomile" može lako biti manipulirana i upotrebljena kako od istinoljubivih tako i od zaštitnika istine koji djeluju u ime vlade.
U Rusiji su neku svoju pravdu promovirali tamošnji skinheadsi koji su čak ubili jednog građanina iz Centralne Azije, te čin ubojstva postavili na internet!
Moderna tehnologija, dakle, otvara svoja vrata za sve vrste opsesija, od krajnje demokratskih do krajnje nasilnih.
Zato, zaključuje autor, internet promovira demokratiju samo tamo gdje demokratija već postoji u bilo kom obliku. Zatjev za promjenama je uspješan ne samo zato što dolazi sa internetskih stranica nego prije svega zato što je u nekom društvu zahtjev za demokratizacijom dovoljno jak i što je gnjev protiv autoritarnih režima dovoljno sazrio da zahtjeva promjene.
"On line" ima čitav niz primjera kako internet koristi i država. U junu ove godine Kina je objavila svoju prvu formalnu izjavu o pravima i odgovornostima korisnika interneta. Vlasti vrlo precizno kažu da internet spada "pod pravila kineskog suvereniteta".
Time se opravdava digitalni kineski zid koji Peking izgrađuje na mreži, spriječavajući slobodni protok informacija.
Vlada je u Kini kreirala takozvanu "Stranku 50 centi!" Radi se o aktivistima koji na internetu, u blogovima ili komentarima, promoviraju stavove KP Kine. Cijena je - 50 centi po blogu.
Terorizam
"Tehnološki optimisti" - kako autor zove najveće ljubitelje interneta koji vjeruju u promjene su također vjerovali da će internet doprinijeti da se interesi demokratije i nedemokratija podudare.
Ali, dešava se obrnuto. U januaru je Google javno objavio nezadovoljstvo otkrićem da kineska vlada čita privatne poruke na gmail adresama i kao protumjeru objavio da odustaje od ranijeg dogovora sa vladom u Pekingu da ne objavljuje podatke o tome što sve na internetu istražuju Kinezi.
Svi su serveri prebačeni na Hong-Kong. Kina je izgleda popustila i Google je ponovo dobio dozvolu da radi u Kini.
Slične strahove objavili su u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo su odlučili da sa tržišta uklone BlackBerrije, mobilne telefone koji državi ne omogućavaju da kontroliraju protok SMS poruka.
Vlasti tvrde da je time teroristima otvoren put za slobodnu komunikaciju. Takve je razloge navela i vlada Indije, a i antiteroristički stručnjaci EU i SAD također detaljno analiziraju te mogućnosti.
Administracija predsjednika Obame je već dala dozvolu da FBI ima pristup "elektronskim komunikacijama" ukoliko istražuju terorizam ili špijunažu.
"Ratno" sredstvo
Ko koga mijenja? Internet je tako možda promijenio svijet ali svijet sada mijenja internet. Definicija sigurnosti je promijenjena, vlade traže od komunikacijskih kompanija da o tome povedu računa. Tako ono što se nekad činilo da internet uništava granice, sada se misli da internet ne stvara samo nove mogućnosti nego donosi i mnogo novih briga.
Internet je postao, posebno u Rusiji i Kini, neka vrsta "ratnog" sredstva. U nemogućnosti da prate SAD u budžetu na odbranu, čini se sve da se do tih informacija dođe elektronskim putem.
Pentagon je objavio da je zabilježen masivni napad ruskih hakera 2007-e godine na Estoniju, naprimjer. Sada, usprkos razlikama u interesima, Kina, SAD, Rusija, Indija i mnogi drugi pokušavaju da zajednički definiraju odbranu od hakera. Ali, naravno, niko ne želi da sa drugima dijeli tehnologiju koja ih čini sigurnijima.
Stručnjaci vjeruju da će komunikacijske kompanije imati samo jednu adresu koja ih može zaštiti od hakera – to će biti vlade njihove države. Što hakeri budu bolji, to će i zahtjevi za sigurnosšću biti jači pa će sve više rasti tehnologija zaštite.
Rezultat svega će biti, piše u svom eseju Ian Bremmer, da svijet neće imati jedan internet nego mrežu međusobno povezanih interneta, pažljivo kontroliranih od strane vlada.
Zato nije moguće, čak ni danas, sa sigurnošću predvidjeti dugoročni utjecaj na politički razvoj nedemokratskih država. Ali se može sa sigurnošču tvrditi da su mogućnosti toliko široke koliko je široka i želja korisnika interneta.
Poznati svjetski političari među kojima su i Ronald Reagan, Bill Clinton te George W. Bush često su upotrebljavali sličnu retoriku.
Osnova teza je bila da dugogodišnje preživljavanje autoritarnih režima direktno ovisi o njihovoj sposobnosti da kontroliraju protok informacija i ideja unutar i prema svojoj zemlji.
Prema toj tezi, internet, SMS poruke, mobilni telefoni, socijalne mreže činit će bitno širim krug ljudi koji razmjenjuju informacije, te posljedično, vršit će pritisak na autoritarne vlasti te graditi demokratiju.
Komunikacija kao "virus slobode" daje običnim ljudima sredstvo i metode da mijenjaju vlade.
Ian Bremmer, predsjednik Euroazijske grupe i autor knjige "Kraj slobodnog tržišta" u svom eseju u washingtonskom tjedniku "Spoljna politika" tvrdi da je ova teza o postojanju "virusa slobode"samo djelimično tačna te da sve danas izgleda puno kompliciranije.
Internet i političke promjene
Postoje naravno primjeri da je tehnologija doprinijela političkim promjenama. Na Filipinima, 2001-e godine, demonstranti su upotrijebili SMS poruke da organiziraju proteste koji su završili smjenom predsjednika Estrade.
U Ukrajini, pristalice predsjednika Yushecenka, su također upotrijebili SMS poruke, organizirali proteste koji su kasnije završili takozvanom "narandžastom revolucijom".
Iran: Fotografija postavljena na twiter od grupe sa Sveučilišta u Teheran na kojoj je pristalica Mir Hosseina
SMS poruke, mobilni telefoni kao i facebook su upotrebljavani kao metodi političkih protesta u Siriji, Libanonu, Burmi, Zimbabveu, Iranu, Moldaviji. 
Čak je jedan ekspert izjavio da režim u Teheranu ima više razloga za strah od onoga što se naziva "twitter revolucijom" nego od američkih brodova.
Teorija da svijet interneta jača demokratiju samo u već postojećim demokratijama ima i svoju drugu stranu. Svijet digitalnih komunikacija jeste pomogao da pobune u Ukrajini, na Filipinama, u Libanonu i Kolumbiji postignu svoje ciljeve, ali sve te zemlje su države sa, više ili manje, demokratskim sistemima.
U Burmi, Iranu i Zimbabveu, naprimjer, nisu uspjeli. Autor ovog eseja, Ian Bremmer, potvrđuje tezu da je revolucija informacija dugoročni proces, koji ima utjecaj na slabljenje režima ali još uvijek nije potpuno predvidiva.
Megafon
Milijuni korisnika interneta i blogera (samo u Kini postoji oko 75 milijuna blogera), imaju svoje prioritete. Oni koriste slobodu korišćenja interneta ali ne uvijek u cilju širenja slobode za druge.
Logika je ista kao i kod izbora. Neki su političari, poput bivšeg američkog predsjednika Busha tvrdili da će slobodni izbori u jednoj zemlji (uzimao je za primjer Irak) utjecati na demokratizaciju izbora u drugoj (imao je na umu ostale zemlje Bliskog istoka).
Slično tome mnogi su argumentirali da će internet demokratizirati Kinu.
Ali, dosadašnja praksa ne potvrđuje tu tezu. Ljudi, poput onih na Bliskom istoku naprimjer, ne biraju uvijek pluralizam ili demokratiju.
Ponekad se opredjeljuju za sigurnost makar to značilo i apsolutizam, ponekad se vežu potpuno za uski lokalni interes.
Internet jeste, piše u eseju u mjesečniku "Spoljna politika", Ian Bremmer, neka vrsta megafona, ima višeznačni efekt, ali on isto tako kao što služi onima koji žele slobodnu cirkulaciju informacija tako služi i onima koji je žele spriječiti.
"Kultura sadizma"
Istovremeno, internet ima još jednu osobinu koja omogućava djelovanje u oba pravca – za i protiv demokratije.
Radi se o anonimnosti korisnika. Neko je upotrijebio izraz da anonimnost promovira "kulturu sadizma" koja hrani sve apetite koji etiketiraju i napadaju protivnike, te promoviraju pravdu gomile. New York Times je nedavno pisao o primjerima iz Kine gdje je masa putem interneta ponekad uspjevala dostići neku vrstu svoje pravde. Ali, ta vrsta "detektiva gomile" može lako biti manipulirana i upotrebljena kako od istinoljubivih tako i od zaštitnika istine koji djeluju u ime vlade.
U Rusiji su neku svoju pravdu promovirali tamošnji skinheadsi koji su čak ubili jednog građanina iz Centralne Azije, te čin ubojstva postavili na internet!
Moderna tehnologija, dakle, otvara svoja vrata za sve vrste opsesija, od krajnje demokratskih do krajnje nasilnih.
Zatjev za promjenama je uspješan ne samo zato što dolazi sa internetskih stranica nego prije svega zato što je u nekom društvu zahtjev za demokratizacijom dovoljno jak i što je gnjev protiv autoritarnih režima dovoljno sazrio da zahtjeva promjene.
Zato, zaključuje autor, internet promovira demokratiju samo tamo gdje demokratija već postoji u bilo kom obliku. Zatjev za promjenama je uspješan ne samo zato što dolazi sa internetskih stranica nego prije svega zato što je u nekom društvu zahtjev za demokratizacijom dovoljno jak i što je gnjev protiv autoritarnih režima dovoljno sazrio da zahtjeva promjene.
"On line" ima čitav niz primjera kako internet koristi i država. U junu ove godine Kina je objavila svoju prvu formalnu izjavu o pravima i odgovornostima korisnika interneta. Vlasti vrlo precizno kažu da internet spada "pod pravila kineskog suvereniteta".
Time se opravdava digitalni kineski zid koji Peking izgrađuje na mreži, spriječavajući slobodni protok informacija.
Vlada je u Kini kreirala takozvanu "Stranku 50 centi!" Radi se o aktivistima koji na internetu, u blogovima ili komentarima, promoviraju stavove KP Kine. Cijena je - 50 centi po blogu.
Terorizam
"Tehnološki optimisti" - kako autor zove najveće ljubitelje interneta koji vjeruju u promjene su također vjerovali da će internet doprinijeti da se interesi demokratije i nedemokratija podudare.
Ali, dešava se obrnuto. U januaru je Google javno objavio nezadovoljstvo otkrićem da kineska vlada čita privatne poruke na gmail adresama i kao protumjeru objavio da odustaje od ranijeg dogovora sa vladom u Pekingu da ne objavljuje podatke o tome što sve na internetu istražuju Kinezi.
Svi su serveri prebačeni na Hong-Kong. Kina je izgleda popustila i Google je ponovo dobio dozvolu da radi u Kini.
Slične strahove objavili su u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo su odlučili da sa tržišta uklone BlackBerrije, mobilne telefone koji državi ne omogućavaju da kontroliraju protok SMS poruka.
Vlasti tvrde da je time teroristima otvoren put za slobodnu komunikaciju. Takve je razloge navela i vlada Indije, a i antiteroristički stručnjaci EU i SAD također detaljno analiziraju te mogućnosti.
Administracija predsjednika Obame je već dala dozvolu da FBI ima pristup "elektronskim komunikacijama" ukoliko istražuju terorizam ili špijunažu.
"Ratno" sredstvo
Ko koga mijenja? Internet je tako možda promijenio svijet ali svijet sada mijenja internet. Definicija sigurnosti je promijenjena, vlade traže od komunikacijskih kompanija da o tome povedu računa. Tako ono što se nekad činilo da internet uništava granice, sada se misli da internet ne stvara samo nove mogućnosti nego donosi i mnogo novih briga.
Stručnjaci vjeruju da će komunikacijske kompanije imati samo jednu adresu koja ih može zaštiti od hakera – to će biti vlade njihove države. Što hakeri budu bolji, to će i zahtjevi za sigurnosšću biti jači pa će sve više rasti tehnologija zaštite.
Internet je postao, posebno u Rusiji i Kini, neka vrsta "ratnog" sredstva. U nemogućnosti da prate SAD u budžetu na odbranu, čini se sve da se do tih informacija dođe elektronskim putem.
Pentagon je objavio da je zabilježen masivni napad ruskih hakera 2007-e godine na Estoniju, naprimjer. Sada, usprkos razlikama u interesima, Kina, SAD, Rusija, Indija i mnogi drugi pokušavaju da zajednički definiraju odbranu od hakera. Ali, naravno, niko ne želi da sa drugima dijeli tehnologiju koja ih čini sigurnijima.
Stručnjaci vjeruju da će komunikacijske kompanije imati samo jednu adresu koja ih može zaštiti od hakera – to će biti vlade njihove države. Što hakeri budu bolji, to će i zahtjevi za sigurnosšću biti jači pa će sve više rasti tehnologija zaštite.
Rezultat svega će biti, piše u svom eseju Ian Bremmer, da svijet neće imati jedan internet nego mrežu međusobno povezanih interneta, pažljivo kontroliranih od strane vlada.
Zato nije moguće, čak ni danas, sa sigurnošću predvidjeti dugoročni utjecaj na politički razvoj nedemokratskih država. Ali se može sa sigurnošču tvrditi da su mogućnosti toliko široke koliko je široka i želja korisnika interneta.