Da je demokratija pobijedila u Turskoj bio je naslov poruke Brisela na ishod nedjeljnih izbora ali i komentara "The New York Timesa" istim povodom.
U brojnim postizbornim analizama turskih izbora koji su ukinuli apsolutnu vlast Redžepa Tajipa Erdogana, prvi put nakon 13 godina, i to baš kada se nadao, a i ankete uoči izbora mu davale za pravo, da će obezbjediti većinu dovoljnu da promijeni Ustav i formalno osigura veću vlast nego što je imao, svjetski mediji se bave i fenomenom nove turske političke zvijezde.
“Fini momak“ kako ga je sam Erdogan zvao uoči izbora, lider kurdske Narodne demokratske partije (HDP), Salahatin Demirataš neočekivano ga je "porazio" i pored toga što je stranka turskog predsjednika, Partija pravde i razvoja (AKP), i dalje najača u zemlji.
„Turski glasači ponovo su potvrdili svoju odanost demokratiji na nedjeljenim parlamentarnim izborima.Više od 86 posto ih je glasalo, daleko iznad nivoa izlaska Amerikanca, koji je bio 57 posto na izborima 2012. Turci su jasno stavili do znanja da neće dozvoliti predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, jednom sve autoritarnijem lideru, da prigrabi još veće ovlasti, uskraćujući mu parlamentarnu većinu dok su u značajnom broju glasali za stranku koja predstavlja kurdsku manjinu. On je parlamentarne izbore tako pretvorio u referendum o sebi, a to se na kraju pokazalo kao težak promašaj, iako ostaje predsjednik i najomiljeniji političar u zemlji“, komenatriše " The New York Times".
Ovo je prvi put u posljednjih 13 godina da Erdoganova stranka u parlamentu Turske, koji broji 550 mjesta, nema većinu. Rezultat od 258 mjesta znači i da Erdogan nije ni blizu potrebnom broju glasova neophodnih za ustavne promjene kojima bi svojoj funkciji prigrabio još veće ovlasti, veće čak nego što ih je imao dok je bio premijer.
Iako je i nakon avgusta 2014, kada se poslije dva mandata na funkciji premijera preselio u predsjedničku palatu, ostao neupitni lider koji se o svemu pita, prema turskom Ustavu, funkcija šefa države je manje više protokolarna. A Erdogan je prema turskim zakonima iscrpio svoje madate na funkciji premijera tako da se može nadati samo još jednom predsjedničkom, zbog čega je tražio veće ovlasti za funkciju šefa države.
Erdogan je nekad doživljavan kao čovjek koji nudi drugačiju budućnost Turskoj, u kojoj je njegova stranka sa islamističkim korijenima AKP smatrana glasnim zagovornikom demokratije kao i prava religijskih manjina u zemlji sa većinskim muslimanskim stanovništvom.Turska je takođe jedna od najvažnijih članica NATO i u jednom je periodu galopirajući napredovala i ka članstvu u EU.
Radžip Erdogan
Sve je bilo tako dok Erdogan nije naglo zakorenuo kurs. Najeksplicitniji primjeri zaokreta od demokratije ka autoritarizmu bili su upotreba prekomjerne sile na mirne građanske demonstracije u ljeto 2013., te ponašanje u korupcijskim skandalima koji su uslijedili posljednjih godina.
Osim toga, njegova opsesija zbacivanja sa vlasti Bašara al Asada, u susjednoj Siriji, u konačnici je kulminirala time da je omogućio džihadistima da preko Turske ulaze u Siriju i priključuju se Islamskoj državi.
Takođe je odbio da bude dio integrisanog odbrambenog sistema i omogući pristup vojnim bazama međunarodnoj koaliciji koju predvode SAD protiv Islamske države, čime su porasle sumnje saveznika u vezi sa posvećenošću Turske svojim NATO obavezama.
Osim ovih gafova sa vanjskopolitičkim posljedicama, Erdogan na domaćem planu ima prilično dugu istoriju zastrašivanja turskih medija i zatvaranja novinara, a to je eskaliralo u finalnim danima izborne kampanje, podnošenjem krivičnih prijava protiv opozicionih medija i vrijeđanja zbog podržavanja Narodne demokratske partije (HDP), prokurdske orjentacije, koja je podržala i prvog otvorenog gej kandidata. Erdogan je javno mnjenje zasipao konstatacijama da tu stranku „kontrolišu teroristi i homoseksualci“.
Kako je godinama već profitirao od loše opozicione konkurencije, Erdogan se, čini se ovoga puta, veoma iznenadio i loše snašao sa prvom ozbiljnom konkurencijom, oličenom upravo u HDP-u, koji je osvojio 13 posto podrške birača odnosno 80 mjesta u parlamentu.
Nova uloga Kurda
Demirtaš, kojeg je svijet prozvao „turski Obama“ odnosno taj „fini momak“, kako ga je podrugljivo u toku kampanje nazivao Erdogan, ne samo da je ponudio priliku za glasanje sekularistima, ženama i drugima nezadovoljnim građanima, već je omogućio Kurdima, etničkoj manjini koja je vodila krvavu pobunu protiv države duže od 30 godina, da preuzmu novu ulogu kao ozbiljna politička opcija koja će biti „tas na vagi“.
Prema turskim analitičarima i kolumnistima, apsolutna zvjezda nedjeljnih parlamentarnih izbora, Demirtaš, mladi harizmatični 42-godišnji advokat i na prošlogodišnjim je predsjedničkim izborima dobio 10 posto podrške biračkog tijela Turske. Ovim je izborima potvrdio da je nezaobilazana politička figura u zemlji.
Odmah po završetku studija, Demirtaš je počeo raditi u advokatskoj kancelariji u Dijarbakiru, koja se specijalizovala za pitanja zaštite ljudskih prava, a 2007. godine je započeo političku karijaru.
Osnovu njegovog uspjeha predstavlja transformacija HDP-a, stranke Kurda koji predstavljaju 20 odsto turskog stanovništva, i koja je bliska sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK) čiji je lider Abdulah Odžalan u doživotnom zatvoru zbog terorizma, u modernu stranku koja je otvorena ka rješavanju socijalnih pitanja, drugim manjinama i učešću žena u politici.
Zato za njega nije glasala samo kurdska populacija u Turskoj već i drugi građanski orjentisani slojevi društva.
Selahatin Demirtaš
"Ostvarili smo veliku pobjedu, mi, kao stranka potlačenih u Turskoj koja želi pravdu, mir i slobodu.To je pobjeda radnika, nezaposlenih, seljaka i poljoprivrednika", rekao je Demirtaš kojeg pak njegove pristalice nazivaju „kurdskim Obamom“.
I sama kampanja koju je vodio ponudila je nešto do tada neviđeno u Turskoj. Poput američkog modela kampanje pojavio se pred kamerama kao otac dviju kćeri kojima svako jutro sprema doručak.
Objasnio je zašto: "Doručak je jedino vrijeme tokom dana kad smo svi na okupu, poslije se svi razbježimo, svako ide na svoju stranu".
Erdogan ga je, osim „fini momak“, nazivao i nevjernikom jer je predložio ukidanje obavezujućih časova vjeronauke u školama, te pop zvijezdom jer svira saz, popularni muzički instrument.
Demirtaš je sam pak na sve odgovorio da „želi da pretvori lava u srcima ljudi u spokojno mače“.
To je na djelu dokazao kada je uspio da stiša bijes svojih pristalica nakon napada na njegov predizborni skup, u petak 5.juna, u kojem su stradale dvije osobe, a više od 100 ljudi povrijeđeno.
I upravo tu leži ključ njegovog uspjeha.
Erdoganov narastajući autoritarni „Putinov stil“ ponašanja i vladanja, te skretanje fokusa sa ekonomskih reformi, rastuća religiozna i sunitska retorika, udaljili su ga i od Kurda i od Turaka.
Mnogi Turci koji nijesu naročito zainteresovani za kurdske ciljeve, ali su željeli da spriječe Erdogana od cementanja apsolutne vlasti, glasali su za HDP.
Takva politika, ako se nastavi, može ojačati politiku dijaloga i vladanja u Turskoj van etničkih i religioznih okvira, nešto što je ovoj zemlji, jednoj od najbrže rastućih svjetskih ekonomija i pored trenutne stagnacije i sa ciljem da u sljedećoj deceniji bude među prvih 10, posljednjih godina naročito nedostajalo.