U Sarajevu se održava festival "JA BIH". Radi se o kulturnoj manifestaciji Dani Zagreba u Sarajevu. U razgovoru za naš radio, Ismet Efendić, predsjednik Udruge za promicanje kulture i umjetnosti, govori o značaju festivala, ali i prijateljskim vezama između dva grada.
RSE: Gospodine Efendiću, u toku je festival JA BIH, koji se održava već šesti put, i zapravo se radi o Danima Zagreba u Sarajevu. Jeste li zadovoljni ovim festivalom, načinom na koji on traje i uopšte zbližavanjem Zagreba i Sarajeva na ovaj način?
Efendić: I ove godine smo najzadovoljniji programom. I moj kolega, Ivica Propadalo, kao umjetnički voditelj naše Udruge za promicanje kulture i umjetnosti, koja se zove JA BIH. To je donekle simbolično – i da želimo nešto, a i da se u tom naslovu nosi ime jedinstvene zemlje, Bosne i Hercegovine, tako da u tom smislu mogu reći sve najbolje.
RSE: Šta je to što sarajevska publika u ovih pet dana može vidjeti?
Efendić: Raznolikost filmskog programa smo uzeli tako da smo uvrstili neke dokumentarne filmove, tri igrana, koje sarajevska publika nije imala prilike da vidi. U ponedeljak uveče smo upriličili jednu noć sa muzikom, predstavili smo Istru. U utorak je, pored filma, predstava Glembajevi, zagrebačkog Glumačkog ateljea, troje izvrsnih glumaca, režija Ognjena Sviličića. Iza toga, sljedeći dan, pored filma, u Kamernom prvi put uvodimo plesnu predstavu.
RSE: Koja je publika zainteresovanija, s obzirom na to da Vi organizujete i Dane Sarajeva u Zagrebu? Ona zagrebačka ili ova sarajevska, kad su u pitanju kulturni mostovi?
Efendić: U početku smo imali iskustvo da su nekako Zagrepčani više patili za Sarajlijama, ali, bogami, moram reći da i ovdje imamo određeni krug stalnih ljudi, fanova, i sve se širi.
RSE: Za sve ovo Vam je, naravno, potrebna određena finansijska pomoć. Imaju li sluha gradski oci u Zagrebu i Sarajevu za ovakva dešavanja?
Efendić: Nemaju isto i nemaju u isto vrijeme. Vremena su vrlo teška, mi vidimo šta se okolo dešava, ali moram samo i uvijek jedno da naglasimo: od početka kako smo radili, mi sa Gradskim uredom za kulturu Grada Zagreba imamo više nego odlične odnose, nama njihove stručne službe pomažu, mi smo stalno u konsultaciji. Oni nas stalno prate i svake nam godine dadnu koliko mogu. U prošlim godinama pomagalo nam je i Federalno ministarstvo, to moram da kažem, pomagao nam je i Kanton Grada Sarajeva, sve ministre u tom prelazu smo znali.
RSE: Ono najvažnije u ovoj manifestaciji, i u jednoj i u drugoj, jesu te prijateljske veze koje se ostvaruju. Jesu li Zagreb i Sarajevo bliže nakon organizacije ovakvih manifestacija?
Efendić: Dvije države, tako blizu, toliko zajedničkog, toliko ljubavi, a imamo druge okvire koji nas razdvajaju. To je ono što ponavljamo: najskuplji avioprevoz između Zagreba i Sarajeva, to je bezobrazno skupo – 270 eura povratna karta! Do Londona – 69. Zatim, najskuplji roaming telefona, isto nas razdvaja. Ali zato, s druge strane, ovo naše je spojilo ljude. Nisu prije surađivali. Navešću primjer – Gobac i glumica Judita Franković, glumica koja je bila na premijeri filma ovdje, s nama, sljedeću godinu bila je ovdje s predstavom Mani Gotovac „Pričaj mi o gorkom“. Znači, oni su se tu našli, upoznali, iza toga tri spota snimili. Na tom našem su se upoznali Jasmin Duraković i Milana Vlaović, književnica i redatelj. Odmah je nastala suradnja, predstava. Spremaju sad druge predstave. Teška industrija se našla potom, kako smo svi bliski, sa Magacin Kabareom, Zana snimila spot zajedno s njima, imaju hit.
RSE: Da li to zapravo znači da trebamo više razvijati tu regionalnu komponentu, s obzirom na to da se radi o malim tržištima?
Efendić: Bez toga nema nimalo posla. Ako oni nisu poslali poruku koja za sve ovo govorno područje isto zvuči, nemaju uspjeha, nemaju razloga zašto rade. Tržište je malo, posla nema. A šta će poslije biti, ako smo se već – ne bih ulazio u te pojmove kako smo se i zašto smo se – razišli, ali kvaliteta će uvijek povezati. Ovom prilikom ću reći – mi se nekim autorima nećemo nikako obratiti, jer oni ne spadaju u koncept Ja BiH. Ako su oni napravili faul prema BiH, ja ću se nogama i rukama boriti – mogu nas pozdravljati, možemo se viđati, ali neće igrati kod nas.