Gužve u prodavnicama i cvjećarama dio su ikonografije koja se ponavlja uoči svakog 8. marta – Međunarodnog dana žena.
I dok se pripadnici muškog pola truda da bar ovaj dan budu džentlmeni i sa poklonima djevojkama, ženama, majkama, sestrama, iskažu poštovanje odavno je već zaboravljeno zašto se 8. mart obilježava.
Ankete na ulicama BiH pokazale su da većina muškaraca i žena ne zna ko je Klara Cetkin, na čiji je prijedlog 1910. godine na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Kopenhagenu, prihvaćeno da se 8. mart slavi kao Dan žena.
Za jedne Klara Cetkin, političarka i feministkinja, vođa ženskog pokreta u svijetu, borac za ravnopravnost žena i muškaraca , je pjevačica, za druge narodni heroj, a za treće neka ličnost iz istorije.
Stanislava Ninković predstavnica Helšinškog parlametna građana smatra da su žene u BiH ravnopravne jedino na papiru, jer se Zakon o ravnopravnosti polova BiH koji je usvojen 2003. godine kao krovni zakon ni šest godina nakon usvajanja ne primjenjuje u praksi.
„Zakon se, na žalost, ne primjenjuje ni u jednom segmentu društva koje obuhvata, dakle ni na polju rada, obrazovanja, socijalne ili zdravstvene zaštite, medija, itd. Primjera radi, ni jedna obrazovna institucija (ministarstvo prosvjete i predagoški zavodi) nije izmijenila nastavne planove i programe i uskladila ih sa Zakonom o ravnopravnosti polova u smislu da iz udžbenika budu izbačeni sadržaji koji stereotipno opisuju muške i ženske uloge u našem društvu. Ovo je naročito problematično za mlade djevojke i djevojčice kojima se kao modeli za identifikaciju nude uloge žena kao domaćica, služavki, učiteljica i medicinskih sestara! Nigdje nema naučnica, inženjerki, režiserki, politačkri, predsjednica....“ objašnjava Ninkovićeva.
Osnovni problemi u provođenju ovog zakona, prema mišljenju Ninkovićeve, jesu nedovoljno definisana pitanja nadležnosti između tužilaštava i sudova na nivou BiH i ostalih nivoa, preklapanje sa drugim zakonima (Zakon o radu, Zakon o nasilju, Krivični zakon), kao i nedovoljna informisanosti kako izvršnih organa, tako i same javnosti.
Za šest godina u Bosni i Hercegovini donesene su samo dvije sudske presude po osnovu Zakona o ravnopravnosti polova.
„Jedna presuda je izrečena Draganu Marinkoviću – Maci za seksualno uznemiravanje u emisiji „Niko kao ja“ na OBN televiziji (u toj emisiji Maca je nagovorio jednog prolaznika, tj. platio mu 20 KM da uhvati jednu slučajnu prolaznicu za stražnjicu). Izrečena mu je najniža predviđena kazna po osnovu ovog zakona – uslovna kazna od 6 mjeseci. Drugu presudu donio je Opštinski sud u Kalesiji, a takođe se radilo o seksualnom uznemiravanju. Podsjetiću vas i na slučaj sudije Adamovića (Suda BiH) koji je na prvostepenom (opštinskom) sudu osuđen za seksualno uznemiravanje radnice u jednoj sarajevskoj cvjećari, međutim ova presuda je ukinuta na drugostepenom kantonalnom sudu.“
Žene još uvijek marginalizovane
Iako su žene danas u nešto povoljnijem položaju nego prije sto godina u Bosni i Hercegovini još uvijek se mogu smatrati marginalizovanom društevnom grupom, ističe Lana Jajčević pravna savjetnica NVO Udružene žene iz Banja Luke.
O tome svjedoči i porodično nasilje nad ženama koje je mnogo raširenija pojava nego što na to ukazuju zvanični podaci.
.
Stručnjaci tvrde da na svaki prijavljani slučaj u BiH dolazi još 10 slučajeva nasilja u porodici koji se ne prijave.
Iako je nasilje u porodici regulirano i Krivičnim zakonom i Zakonom o sprječavanju nasilja u porodici, njegova primjena, kažu u Udruženim ženama, i dalje nailazi na niz prepreka. Sporost pravosudnih institucija, ali nedostatak socijalne podrške šire društvene zajednice tako žene i djecu, žrtve porodičnog nasilja, godinama drže u ovisnosti o nasilniku.
Kada život u zajedničkom domu više nije moguć, a fizičko i psihičko zlostavljanje ne prestaju, jedini spas za žrtve ostaje smještaj u sigurne kuće. U BiH sigurne kuće djeluju u Sarajevu Mostaru, Zenici , Tuzli , Banjoj Luci, Modriči i Prijedoru. No kako je nakon boravka od tri ili šest mjeseci veoma teško ženama i djeci obezbjediti adekvatne uslove života, dakle pronaći posao za majku i stambeni smještaj do okočanja postupka razvoda braka i podjele imovine, žrtvama često ne preostaje ništa drugo nego se vratiti kući, kada se spirala nasilja ponovo nastavlja.
Tako je i u ovoj oblasti BiH potvrdila da je zemlja apsurda. Iako ima zakonodavstvo koje prati standarde najdemokratskijih društava, u svakodnevnici malo toga se promijenilo.