U Prijedoru je u petak obilježen Dan bijelih traka kao sjećanje na zločine počinjene u tom gradu 1992. godine, ali i kao način kojim se želi skrenuti pažnja na kršenja prava civilnih žrtava rata. Nekoliko stotina Prijedorčana, ali i građana Banjaluke, Sarajeva, Zenice i drugih gradova u BiH minutom šutnje odali su poštu civilnim žrtvama rata, nakon čega su položili ruže na gradski trg u znak sjećanja na 103 ubijene djece iz Prijedora.
Djecu je te 1992. godine izgubila i Mejra Dautović. Sin Edin je, priča ova majka, ubijen u logoru Omarska 1992. godine, a Edna je odvedena 25. na 26. juli, autobusom punim logoraša koji je završio u Jami Lisac, u Malom Duboviku. Ona se prisjeća i 31. maja 1992.:
Etničko čišćenje u Prijedoru počelo je 31. maja 1992. godine kada su lokalne vlasti naredile nesrpskom stanovništvu da obilježe kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da van kuće nose bijele trake oko ruke. Nije prošlo dugo i uslijedili su logori, masovne egzekucije i drugi zločini.
Nevladin sektor, okupljen u inicijativi „Jer me se tiče“ upozorava da se prava civilnih žrtava rata nesrpske nacionalnosti i njihovih porodica i danas sistematski krše: zabranama komemorativnih skupova, odbijanjem izdavanje dozvole za izgradnju memorijala na lokaciji logora Omarska i, uopšte, negiranjem zločina počinjenih na području Prijedora.
Aktivista inicijative „Jer me se tiče“ Goran Zorić ponovio je neke od zahjteva upućene lokalnim vlastima:
Iz inicijative traže takođe da se omogući podizanje spomen obilježja žrtvama u logorima smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje i da se dio objekata korištenih za mučenja i ubistva pretvori u memorijale.
Ne mrziti
Podršku inicijativi „Jer me se tiče“ svojim prisustvom dale su brojne nevladine organizacije iz regiona.
„To smatramo svojom elementarnom ljudskošću pre svega, a isto tako građanskom odgovornošću jer mesto iz kojeg dolazimo jeste najodgovornije za zločine počinjene u BiH, a samim tim i u logorima u Prijedoru i drugim mestima“, kaže aktivistkinja Žena u crnom, Marija Perković.
„Mislimo da je važno obilježavati ovakve datume upravo kroz građanske inicijative koje okupljaju, u konkretnom slučaju Prijedora, i Srbe i Bošnjake, da se zajednički sjećaju tih dana kada su ljudi bili upravo po tome što su pripadali jednom narodu ili narodima, diskriminirani, odnosno, kršila su se njihova ljudska prava. Mislimo da je to izuzetno važno, pogotovo u situaciji kad institucionalno to nije regulirano i kad ne postoje ta javna obilježavanja od strane institucija“, rekao je aktivista Documente Eugen Jakovčić.
Među nekoliko stotina onih koji su došli odati počast žrtvama iz Prijedora bilo je najviše mladih, čak i onih koji su autobusima došli iz drugih gradova BiH.
„Povod za moj dolazak ovde su moja lična uvjerenja jer smatram da su ljudske žrtve jednostavno ljudske žrtve, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ovo je bila jedna od rijetkih prilika da odamo počast žrtvama Prijedora. Pozdravljam ovaj čin i za mene to znači da ipak postoji mali tračak svijesti kod ljudi“, rekao je Marko Šormaz koji je na Dan bijelih traka došao iz Gradiške.
Poruka koja se poslala 31. maja 2013. iz Prijedora jeste da se budućnost može izgraditi tek nakon suočavanja s prošlosti.
„Živim za onu budućnost naraštaja u kojoj se prošlost moje djece nikada više neće ponoviti. Šta bi poručila mladima? Da ne zaborave, ali da ne mrze“, kaže Mejra Dautović, majka dvoje stradale prijedorske djece.
Djecu je te 1992. godine izgubila i Mejra Dautović. Sin Edin je, priča ova majka, ubijen u logoru Omarska 1992. godine, a Edna je odvedena 25. na 26. juli, autobusom punim logoraša koji je završio u Jami Lisac, u Malom Duboviku. Ona se prisjeća i 31. maja 1992.:
Mejra Dautović, foto: Maja Bjelajac
„To nikad čovjek ne može zaboraviti. Morao si staviti bijelu traku kad izlaziš napolje, a bijelu zastavu na kuću. Bio je to dan kada je po cijelom Prijedoru bilo mrtvih", priča Mejra Dautović.Etničko čišćenje u Prijedoru počelo je 31. maja 1992. godine kada su lokalne vlasti naredile nesrpskom stanovništvu da obilježe kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da van kuće nose bijele trake oko ruke. Nije prošlo dugo i uslijedili su logori, masovne egzekucije i drugi zločini.
Nevladin sektor, okupljen u inicijativi „Jer me se tiče“ upozorava da se prava civilnih žrtava rata nesrpske nacionalnosti i njihovih porodica i danas sistematski krše: zabranama komemorativnih skupova, odbijanjem izdavanje dozvole za izgradnju memorijala na lokaciji logora Omarska i, uopšte, negiranjem zločina počinjenih na području Prijedora.
Aktivista inicijative „Jer me se tiče“ Goran Zorić ponovio je neke od zahjteva upućene lokalnim vlastima:
Dan bijelih traka, Prijedor, 31.maj 2013., foto: Maja Bjelajac
„Da se omogući pristup svim mjestima stradanja žrtava i održavanje komemoracija na način na koji to udruženja žrtava žele, poštujući pri tome zakone i propise, da se u centru grada podigne spomen obilježje sa imenima svih civilnih žrtava na način kako su podignuti spomenici srpskim žrtvama na više lokacija u gradu", rekao je Zorić.Iz inicijative traže takođe da se omogući podizanje spomen obilježja žrtvama u logorima smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje i da se dio objekata korištenih za mučenja i ubistva pretvori u memorijale.
Ne mrziti
Podršku inicijativi „Jer me se tiče“ svojim prisustvom dale su brojne nevladine organizacije iz regiona.
„To smatramo svojom elementarnom ljudskošću pre svega, a isto tako građanskom odgovornošću jer mesto iz kojeg dolazimo jeste najodgovornije za zločine počinjene u BiH, a samim tim i u logorima u Prijedoru i drugim mestima“, kaže aktivistkinja Žena u crnom, Marija Perković.
Dan bijelih traka, Prijedor, 31.maj 2013., foto: Maja Bjelajac
Aktivisti hrvatske „Documente - Centra za suočavanje s prošlošću“ takođe su prisustvovali prijedorskom Danu bijelih traka.„Mislimo da je važno obilježavati ovakve datume upravo kroz građanske inicijative koje okupljaju, u konkretnom slučaju Prijedora, i Srbe i Bošnjake, da se zajednički sjećaju tih dana kada su ljudi bili upravo po tome što su pripadali jednom narodu ili narodima, diskriminirani, odnosno, kršila su se njihova ljudska prava. Mislimo da je to izuzetno važno, pogotovo u situaciji kad institucionalno to nije regulirano i kad ne postoje ta javna obilježavanja od strane institucija“, rekao je aktivista Documente Eugen Jakovčić.
Među nekoliko stotina onih koji su došli odati počast žrtvama iz Prijedora bilo je najviše mladih, čak i onih koji su autobusima došli iz drugih gradova BiH.
„Povod za moj dolazak ovde su moja lična uvjerenja jer smatram da su ljudske žrtve jednostavno ljudske žrtve, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ovo je bila jedna od rijetkih prilika da odamo počast žrtvama Prijedora. Pozdravljam ovaj čin i za mene to znači da ipak postoji mali tračak svijesti kod ljudi“, rekao je Marko Šormaz koji je na Dan bijelih traka došao iz Gradiške.
Poruka koja se poslala 31. maja 2013. iz Prijedora jeste da se budućnost može izgraditi tek nakon suočavanja s prošlosti.
„Živim za onu budućnost naraštaja u kojoj se prošlost moje djece nikada više neće ponoviti. Šta bi poručila mladima? Da ne zaborave, ali da ne mrze“, kaže Mejra Dautović, majka dvoje stradale prijedorske djece.