Damir Imamović: Ništa nije zakucano

Bosanskohercegovački muzičar Damir Imamović dobitnik je nagrade Nacionalnog udruženja muzičkih kritičara Njemačke u kategoriji tradicionalne muzike za novi album “Singer of Tales”.

Duša me boli zbog svih otkazanih koncerata, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Damir Imamović, podsjećajući da je nagrađeni album izašao u aprilu, kada je pandemija bila na vrhuncu.

„Još uvijek sjedimo kućama i čekamo neko bolje vrijeme“, dodaje Imamović.

Svoj sedmi album "Singer of Tales" Damir Imamović je snimio sa međunarodnom ekipom, koju čine američki kontrabasista Greg Cohen, istanbulski muzičar Derya Türkan i violinistica Ivana Đurić. Album je producirao londonski producent Joe Boyd i Andrea Goerlter, a izdavač je londonski Wrasse Records.

Koncerti čekaju neka bolja vremena

RSE: Njemačko udruženje muzičkih kritičara kandidovalo je Vaš sedmi album – Singer of Tales – za Grammy nagradu ove države i pobijedili ste. Kakva je to nagrada? Znamo za Grammy, ali ne za njemački.

Imamović: Nagrada njemačkog udruženja muzičkih kritičara je nešto što se dodjeljuje u njihovom, malo kompliciranom sistemu njihovih lista, koje se biraju svaka četiri mjeseca. Moj novi album, "Singer of Tales", kandidovan je prije mjesec, mjesec i po dana. I to je već bila super stvar, lijepo iznenađenje, pogotovo u ovo vrijeme pandemije, kad nismo na turneji.

Dosta koncerata koji su trebali da se dese u Njemačkoj su otkazani za neka bolja vremena. Iskreno, nisam baš očekivao da će to doći do njih – oni sami gledaju šta se dešava na tržištu. Izabrali su ovaj album i dali mu nagradu u kategoriji tradicionalne muzike. Ne znam s čime bih ovu nagradu uporedio. Ljudi je obično zovu njemačkim Grammyjem, u smislu da je po uzoru na američki, s tim da nagrada možda nije toliko pompezna i popularna, ali je u svakom slučaju priznanje, pogotovo što se radi o jednom muzičkom albumu koji nije dio pop kulture u Njemačkoj, već se radi o tome da su oni prepoznali to kao jedan važan album za tradiciju bosanske muzike i predstavljanje sevdaha općenito.

RSE: Koliko je Vama bitna ta nagrada?

Imamović: Svako priznanje u pozitivnom smislu je bitno, pogotovo što sam već toliko na sceni i toliko sam imao koncerata, i u regionu i na međunarodnoj sceni. Drago mi je svaki put kad neko to prepozna i tome da neku vrijednost. U nekom emotivnom smislu, pogotovo danas, kad sjedimo kući i čekamo da ovo sve prođe, ne bismo li nastavili da se bavimo svojim poslom i da nastavimo svirati koncerte, jako mi je drago.

Znamo da cjelokupna muzička industrija, te hiljade i stotine hiljada ljudi koji su zaposleni, ne samo u muzičkoj industriji nego i pozorištu, u svim događajima, i koncertnim i drugim, od marta naprosto ne funkcionira. Ko može da živi od ušteđevine ili da radi nešto drugo, radi.

Pročitajte i ovo: Kultura u vrijeme straha od dodira

U emotivnom smislu mi je jako drago da su prepoznali taj moj novi album, a i u poslovnom smislu je sigurno važno, jer to znači da će za ono što ja radim sigurno čuti mnogi ljudi koji do sada nisu, u Njemačkoj i okolini, pošto je to udruženje koje okuplja muzičare i u Austriji, i Švicarskoj i Njemačkoj, cjelokupno njemačko govorno područje. Siguran sam da će jednom, kad ovo prođe, to biti fini argument da napravimo jednu dobru turneju u tim zemljama.

'Mislim da niko nije ni očekivao neki značajniji angažman države'

RSE: Spomenuli ste pandemiju. Da li ste do sada imali neki plan, da li Vam je vlast pomogla dok cijela situacija ne prođe?

Imamović: Ma ne, ne. Naša administracija i ne funkcionira na tom principu, nažalost, ne u smislu pomoći nego uopšte saradnje. To su uglavnom pozivi za projekte, vi se prijavljujete, onda neko odlučuje da li to možete dobiti ili ne. A u smislu neke politike države, da neko kaže – vidi, ovo se dešava, hajde da radimo nešto u smislu podrške našim umjetnicima - ne.

Srećom da mi ne treba neka posebna pomoć, ne radi se o nekoj socijalnoj ugroženosti, bar u mom slučaju, međutim, jako mi je žao što vidim dosta mojih kolega koji sviraju, što zovu gig ekonomija, znači žive od svirke do svirke, za kafane, klubove. Njima je, mislim, najgore. Znam mnoge koji su morali i otkazati stan koji rentaju, imaju problema s kreditima, iako su bili vrlo uspješni prije ovog svega. Naprosto, dođete u situaciju da vam je zabranjeno raditi.

Pročitajte i ovo: Krstulović: Nisu stvoreni uvjeti za opstanak nezavisne kulture

Nije neuspjeh s vaše strane nego je radi zdravstvene sigurnosti svih, vaša industrija najviše stradala. I tu vas niko ništa ne pita. Znam da su neke zemlje u regionu, ispod žita, donijele različite odluke, da ipak održe neke državne festivale, pa da zovu samo lokalne umjetnike, teško je putovati međunarodno, i na taj način, kroz državne budžete podrže u najširem smislu ljude da urade bar neke online koncerte. Nažalost, kod nas se to nije desilo.

Nekako imaš utisak da taj cijeli sistem i nije napravljen da se išta radi društveno, da se pravi neki društveni i ekonomski napredak, nego je napravljen iz nekih drugih razloga. A to je neka standardna stvar sa kojom svi živimo već dvije decenije i više. Tužno, užasno tužno. A mislim da niko nije ni očekivao neki značajniji angažman države. I to je najtužnija stvar – da smo došli dotle da je to jedno siroče od kojeg niko ništa ne očekuje. Osim, naravno, basnoslovnih plata političara, koje svi plaćamo, još uvijek plaćajući poreze i druge dadžbine.

Pročitajte i ovo: Direktor Mediteran Film Festivala: Pandemija je pogodila sve

RSE: Album je snimljen u Londonu. Radili ste na njemu tri godine. Mjesecima je u vrhu liste World Music albuma. Nažalost, poklopilo se sa pandemijom da niste mogli ispromovirati na najbolji način. Koliko Vam je to sve naškodilo? I koliko je truda uloženo?

Imamović: Jeste naškodilo, kao i svima, uostalom. Album je zapravo snimljen u Berlinu – u Londonu je izdavačka kuća Wrasse koja ga je izdala – i predstavlja, nakon raznih mojih drugih albuma koji su također izlazili iz njemačke izdavačke kuće i, također, su imali finu recepciju, jednu drugačiju ekipu.

Sa mnom svira turski muzičar Derya Türkan, tu je Greg Cohen, kontrabasista, američki, koji također živi u Berlinu, tu je Ivana Đurić, Sarajka, iz mog benda Sevdah Takht, i ja. Producirao je poznati londonski producent Joe Boyd i Andrea Goerlter, tako da se sve nekako skupilo, sklapao sam kockicu po kockicu ne bi li taj album stvarno donio jednu novu prezentaciju sevdaha kako ga ja vidim, sa nešto možda neobičnijim aranžmanima. Dosta smo radili na pjesmama.

Album se pojavio 3. aprila. Kad je krenula pandemija, razmišljali smo da li da odustanemo od njega i čekamo neka bolja vremena, međutim, sve je već počelo, promotivni albumi su bili podijeljeni novinarima, saopštenja su već otišla, distribucija je bila dogovorena za Britaniju, Njemačku i još neke zemlje. Da smo otkazali, morali bismo sve stopirati, a znate kako to ide kad se jednom otkaže. Nakon nekih komunikacija na FB i Twitteru, gdje su nam drugarski 'prijetili' da ne odustanemo.

U toj potpunoj zatvorenosti, svi su se nekako okrenuli internetu, tako da smo mi uspjeli to da iskoristimo, i ja i producenti i izdavač, da iskoristimo taj digitalni svijet komuniciranja, gdje nas je pandemija radikalno natjerala da sve bude na internetu.

Pročitajte i ovo: Otvoren Sarajevo Film Festival u digitalnom izdanju

Tako sam u tom prvom valu izlaska albuma imao mnogo intervjua, i za holandske, britanske, njemačke i regionalne medije. I mislim da smo ipak uradili dobru stvar da je album izašao, iako su za muzičare najvažniji nastupi uživo i koncerti.

Duša me boli kad se sjetim, iako pokušavam da ne mislim na to, mislim da smo samo u aprilu trebali imati dvadeset i nešto koncerata, i na sjajnim festivalima, u Holandiji, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Britaniji. Sve je to pomjereno za neka bolja vremena. Možda će na kraju sve što se tiče i ovog albuma biti fino.

Bilo je divnih kritika, do prije mjesec dana bili smo prvi na listi World Music Transgolbal izdanja, na drugim evropskim listama bili smo drugi, treći, pa opet drugi. Mislim da je to sve stvorilo jednu divnu atmosferu oko albuma. Jedino što svaki album treba da ima svoj koncertni život, to je nešto u čemu svi najviše uživamo i od čega, na kraju krajeva, i živimo, i što publika najviše voli.

Trudim se da o tome ne razmišljam negativno. To je sad van naše kontrole. Ali obećavam svim ljudima koji vole to što ja radim da, čim krenu koncerti, čim sve ovo prođe, krećemo na turneju i družimo se.

Pročitajte i ovo: Sevdalinka, pjesma koju svi baštinimo

Revolucionar sevdaha

RSE: Za Vas kažu da ste revolucionar sevdaha. Šta je za Vas sevdah, šta Vas inspiriše u moru muzičkih pravaca, zvukova, tekstova, da baštinite i da ste posvećeni onome što je, da tako kažem, staro?

Imamović: Da, novinari svašta pišu, imaju različite vizure onog što radim, i ja i drugi ljudi uopšte u muzici. Ono što je meni bitno jeste da mene još uvijek sevdah kao žanr uzbuđuje, da svi ti tekstovi i pjesme meni imaju smisla u muzičkom smislu, i da sada već neke pjesme koje sam pisao u okviru tog žanra definitivno imaju neki svoj život, svoju publiku, redovno ih sviram na koncertima, ljudi ih traže, ali ja, kao muzičar, radim dosta muzike za pozorište, čak za jednu video igru.

To je nešto što me također odmara od svega, tu mogu biti kreativan na neki drugi način, ne samo ono što inače radim. Mislim da su tradicionalni žanrovi vrlo zahvalni, od njih možete puno naučiti, oni imaju neku svoju historiju koja je jako važna.

Pjesma iz naroda

RSE: Kad pričamo o sevdahu i sevdalinkama, kažu: one su već napisane. Vi ste to opovrgli, napisali ste nove. Koliko je teško pisati sevdalinku?

Imamović: Kao i svaki žanr muzike, mijenja se kroz godine. Ono što ljudi znaju kao sevdah iz perioda Jugoslavije i socijalizma, puno je velikih zvijezda sevdaha koje su pjevale tada na radiju, bio je to sevdah tog vremena. Mene je jako puno interesovalo šta je bilo prije toga, to sam dosta istraživao, slušao, pokušavao da pronađem šta je to, kako je uopšte došlo do toga.

Onda sam shvatio da svaka generacija ima svoju vizuru te muzike, kao što svaka generacija ima svoju vizuru i džeza, i klasične muzike i raznih drugih pravaca. Istina, ima nekih konzervativnih glasova koji bi najradije da to nekako zapečate, da to stoji u muzeju, da se niko time ne bavi i da se ništa tu ne dešava. Žao mi ih je jer zapravo ne razumiju da se ne možeš baviti umjetnošću bez kreativnosti, bez nekih svjedočenja o svom vremenu. Ništa nije zakucano.