„Istina je da mi sevdalije čak i vesele pjesme učinimo tužnim ali ima i veselih sevdalinki. Mnogi mladi vole tu muziku jer osvaja neke nove prostore i slobode,“ kaže za RSE mladi bosanski muzičar Damir Imamović koji se koncertom sa svojim Sevdah Takht bendom u Beograd vraća posle godinu i po dana.
„U proteklo vrijeme svirali smo svuda po Evropi i regionu tako da je sada bend dosta zreliji i drugačiji. Na beogradskom koncertu sa nama svira naš prijatelj multiinstrumentalista iz Makedonije Aleksandar Jovevski. Pridružio nam se sa kavalom i tamburom tako da je to sigurno neki posebniji Sevdah Takht. Sigurno na uživanje publike, ali i nas muzičara.“
Imamović: Pa ne čini mi se da baš dominira... Jer danas ljudi stvarno slušaju sve vrste muzike. I nikada nismo živjeli u vremenu u kojem više ljudi sluša više stvari. Tako da se danas, kada postoji toliko festivala, klubova i koncertnih sala, publika fragmentirala i mislim da je tu i šansa stilova kao što je sevdah. Da ne mora flertovati sa pop muzikom ili sa narodnjacima, već da može graditi sam sebe i neki svoj svijet, kao i svoju publiku.
Imamović: Vrlo sam ponosan da su mnogi ljudi upravo kroz ono što radim, i što rade neki muzičari moje generacije, prvi put upoznali sevdah. I onda preko nas otkrili i neke stare majstore kao što su Zaim Imamović, Nada Mamula ili Himzo Polovina... Mislim da mlađe ljude privlači naš pokušaj da iz toga napravimo nešto novo. Jer sevadh je predugo bio muzika konzervativnijih krugova, i ideoloških i kreativnih, koji su naprosto pokušali da čuvaju tradiciju na neki najgluplji starinski način nemijenjanja i vječitog sviranja istih stvari. A mladi jednostavno žele invenciju, da se iz toga uradi nešto drugo. Nekako je došlo vrijeme kada ljudi u sevdahu, kao što se dešava i u drugim tradicionalnim muzikama Balkana, hoće da osvajaju neke nove prostore i slobode. I mladi na to jako dobro reagiraju. Ali važno nam je da se naša publika ne može dijeliti samo na mlade ili stare, na našim koncertima ima mlađih ali dosta i onih koji su slušali dobre stare stari od sevdaha i koji u nama prepoznaju nastavak tih tendencija. Ljudi koji vole to što radimo su zapravo više zajednica ukusa nego generacije.
Imamović: Pa sigurno da je to tako. Sve nas koji znamo koliko dobrih stvari postoji u BiH kada je u pitanju kultura malo i nervira taj loš imidž Bosne koji se uglavnom svodi na gastronomsku turističku sliku. Tipa ćevapi i šta ti ja znam... Bilo bi mi drago da preko nekih kulturnih fenomena kao što su recimo važni bosanski filmovi, pozorišne predstave ili rad konceptualnih umjetnika, dizajnera i muzičara, ljudi prepoznaju i nešto što je neki kreativni život. Međutim, moram priznati da to nikada ne ide bez pomoći države. Koja treba da se angažira da svoj imidž, bar kada je u pitanju neposredno okruženje u regionu, promijeni konkretnim akcijama podrške umjetnicima. Nadam se da će i to jednom doći.
Imamović: Svakako da je vrlo važna. Na žalost, kod nas vrlo često kulturi dopadne da rješava poslove koje je trebala uraditi politika. Pa umjesto da se opšta vrijednost naroda mjeri po tome kolko je politika građanska, progresivna i pametna, mi onda ostavljamo kulturi da radi taj posao i povezuje ljude koji su zavađeni politikom. Međutim, shvatio sam to nakon dužeg vremena, da kao umjetnik morate imati određeni identitet. Koji je ne samo kulturni, već i politički i svaki drugi. A kada je u pitanju muzički kvalitet u Srbiji, ono što je sigurno najvažnije u cijeloj toj priči na žalost nije i najpopularnije. Postoji dosta popularnih projekata koji nemaju neku veliku vrijednost. Mislim da je najvažnija stvar u srpskoj tradicionalnoj muzici koja sa trenutno dešava rad Svetlane Spajić, koja gaji i čuva potpuno skrajnutu i zaboravljenu tradiciji pjevanja koja se proteže u neka stara vremena u neke sada prilično neatraktivne planinske i gorštačke prostore.
Imamović: Jeste sigurno. Ali ja sevdah pre svega gledam kao muzički žanr. Nekada je to bilo uglavnom vezano za taj neki stariji orjentalni sloj koji je ostao na Balkanu. Pa su ljudi onda u tome gledali neku nostalgiju za starim vremenima. Međutim, sevdah današnjice prije svega je sigurno puno širi od toga. I imate sevdalinke koje su i vesele i tužne, optimistične, ima i sevdalinki koje su čak i politički vrlo svjesne. Tako da ima dosta važnih stvari kada je taj žanr u pitanju. Ali ta neka priča sevdaha, to da se uvijek to ne neki način melanholizira je zasigurno ostala odrednica cijelog žanra. I vjerovatno će tako još dugo biti. Isrken da budem, ja se borim da to ne bude jedina odrednica sevdaha jer je očito da tu postoje mnoge stvari koje nisu svodljive samo na melanholiju. Ali istina je da mi sevdalije čak i vesele pjesme malo onako učinimo tužnim.
Imamović: Pa to me jeste sigurno odredilo. Ono, kao što kažu stari istočnjački mudraci, prije nego što čovjek počne da se bavi nekim zanatom mora provesti godine vrteći se oko starog majstora čisteći po kući da bi upio znanje. Tako da sam ja zapravo tek kao odrastao čovjek nakon završenog fakulteta shvatio da sam, htio to ili ne, već predodrijeđen za muziku. U smislu da mi je uho već formirano kao sevdaliji, kao čovjeku koji je odrastao sa tom muzikom i već je čuje na određen način. Tako sam u jednom momentu, kada sam imao 25 godina, odlučio pre desetak godina da se bavim time i zapravo je sve posle toga išlo svojim tokom. Znate, kada uradite prvi koncert može vam pomoći to što dolazite iz familije poznatih pjevača i sevdalija. I da onda zato ljudi dođu na prvi ili drugi nastup. Ali onda već posle toga imate isti problem kao i svi drugi muzičari. Više vam niko neće dolaziti na koncerte ako ne znate da pevate i svirate. Tako da sam dobro naučio kako stvari u muzici stoje i drago mi je da sam imao taj prvi impuls koji me je prilično usmerio i muzički formirao.
Imamović: Ja puno slušam muziku. Imam i emisiju na Radio Sarajevu „Sevdah changes“ koja se bavi sevdahom i njegovim transformacijama, svim okolnim i svjetskim muzičkim žanrovima tradicionalne muzike. Tako da mnogo slušam tradicionalnu muziku iz svih krajeva svijeta. Najviše volim žičane instrumente, gitaru, oud, saz... A privatno i za svoju dušu sviram jedino sevdah. Mada me interesuje još dosta drugih stvari, ali se njima ne bavim tako punim plućima kao sevdahom.
„U proteklo vrijeme svirali smo svuda po Evropi i regionu tako da je sada bend dosta zreliji i drugačiji. Na beogradskom koncertu sa nama svira naš prijatelj multiinstrumentalista iz Makedonije Aleksandar Jovevski. Pridružio nam se sa kavalom i tamburom tako da je to sigurno neki posebniji Sevdah Takht. Sigurno na uživanje publike, ali i nas muzičara.“
RSE: Vaša muzika opisuje se kao novi, savremeni, sevdah. Šta je to što čini da za nju ima prostora u ovim vremenima u kojima uglavnom dominira elektronska muzika?
Imamović: Pa ne čini mi se da baš dominira... Jer danas ljudi stvarno slušaju sve vrste muzike. I nikada nismo živjeli u vremenu u kojem više ljudi sluša više stvari. Tako da se danas, kada postoji toliko festivala, klubova i koncertnih sala, publika fragmentirala i mislim da je tu i šansa stilova kao što je sevdah. Da ne mora flertovati sa pop muzikom ili sa narodnjacima, već da može graditi sam sebe i neki svoj svijet, kao i svoju publiku.
RSE: Šta je ono što povezuje mlade sa tom muzikom i obrnuto, jer na vašim nastupima upravo ima puno mladih?
Imamović: Vrlo sam ponosan da su mnogi ljudi upravo kroz ono što radim, i što rade neki muzičari moje generacije, prvi put upoznali sevdah. I onda preko nas otkrili i neke stare majstore kao što su Zaim Imamović, Nada Mamula ili Himzo Polovina... Mislim da mlađe ljude privlači naš pokušaj da iz toga napravimo nešto novo. Jer sevadh je predugo bio muzika konzervativnijih krugova, i ideoloških i kreativnih, koji su naprosto pokušali da čuvaju tradiciju na neki najgluplji starinski način nemijenjanja i vječitog sviranja istih stvari. A mladi jednostavno žele invenciju, da se iz toga uradi nešto drugo. Nekako je došlo vrijeme kada ljudi u sevdahu, kao što se dešava i u drugim tradicionalnim muzikama Balkana, hoće da osvajaju neke nove prostore i slobode. I mladi na to jako dobro reagiraju. Ali važno nam je da se naša publika ne može dijeliti samo na mlade ili stare, na našim koncertima ima mlađih ali dosta i onih koji su slušali dobre stare stari od sevdaha i koji u nama prepoznaju nastavak tih tendencija. Ljudi koji vole to što radimo su zapravo više zajednica ukusa nego generacije.
RSE: Obično se kaže da kultura i u najtežim vremenima povezuje ljude. Da li je ovdašnja publika, pogotovu ona mlađa, slušajući vašu muziku više zainteresovana da upozna kulturu i život Bosne i Hercegovine?
Imamović: Pa sigurno da je to tako. Sve nas koji znamo koliko dobrih stvari postoji u BiH kada je u pitanju kultura malo i nervira taj loš imidž Bosne koji se uglavnom svodi na gastronomsku turističku sliku. Tipa ćevapi i šta ti ja znam... Bilo bi mi drago da preko nekih kulturnih fenomena kao što su recimo važni bosanski filmovi, pozorišne predstave ili rad konceptualnih umjetnika, dizajnera i muzičara, ljudi prepoznaju i nešto što je neki kreativni život. Međutim, moram priznati da to nikada ne ide bez pomoći države. Koja treba da se angažira da svoj imidž, bar kada je u pitanju neposredno okruženje u regionu, promijeni konkretnim akcijama podrške umjetnicima. Nadam se da će i to jednom doći.
RSE: Koliko je tradicionalna muzika važna za identitet nekog naroda, šta je ono što u Srbiji vidite kao najveći muzički kvalitet kojem ni moderna vremena neće moći da naude?
Imamović: Svakako da je vrlo važna. Na žalost, kod nas vrlo često kulturi dopadne da rješava poslove koje je trebala uraditi politika. Pa umjesto da se opšta vrijednost naroda mjeri po tome kolko je politika građanska, progresivna i pametna, mi onda ostavljamo kulturi da radi taj posao i povezuje ljude koji su zavađeni politikom. Međutim, shvatio sam to nakon dužeg vremena, da kao umjetnik morate imati određeni identitet. Koji je ne samo kulturni, već i politički i svaki drugi. A kada je u pitanju muzički kvalitet u Srbiji, ono što je sigurno najvažnije u cijeloj toj priči na žalost nije i najpopularnije. Postoji dosta popularnih projekata koji nemaju neku veliku vrijednost. Mislim da je najvažnija stvar u srpskoj tradicionalnoj muzici koja sa trenutno dešava rad Svetlane Spajić, koja gaji i čuva potpuno skrajnutu i zaboravljenu tradiciji pjevanja koja se proteže u neka stara vremena u neke sada prilično neatraktivne planinske i gorštačke prostore.
RSE: A šta je to, ustvari, sevdah? Mnogi su odavno pokušali da daju definiciju, ali da li je to samo muzički žanr, stanje duha ili...?
Imamović: Jeste sigurno. Ali ja sevdah pre svega gledam kao muzički žanr. Nekada je to bilo uglavnom vezano za taj neki stariji orjentalni sloj koji je ostao na Balkanu. Pa su ljudi onda u tome gledali neku nostalgiju za starim vremenima. Međutim, sevdah današnjice prije svega je sigurno puno širi od toga. I imate sevdalinke koje su i vesele i tužne, optimistične, ima i sevdalinki koje su čak i politički vrlo svjesne. Tako da ima dosta važnih stvari kada je taj žanr u pitanju. Ali ta neka priča sevdaha, to da se uvijek to ne neki način melanholizira je zasigurno ostala odrednica cijelog žanra. I vjerovatno će tako još dugo biti. Isrken da budem, ja se borim da to ne bude jedina odrednica sevdaha jer je očito da tu postoje mnoge stvari koje nisu svodljive samo na melanholiju. Ali istina je da mi sevdalije čak i vesele pjesme malo onako učinimo tužnim.
RSE: Muzika i sevdah su deo Vašeg porodičnog nasleđa. Deda vam je čuveni pevač sevdalinki Zaim Imamović, vaš otac takođe, koliko vas je to odredilo i u kom trenutku ste znali da će i vaš život biti muzika?
Imamović: Pa to me jeste sigurno odredilo. Ono, kao što kažu stari istočnjački mudraci, prije nego što čovjek počne da se bavi nekim zanatom mora provesti godine vrteći se oko starog majstora čisteći po kući da bi upio znanje. Tako da sam ja zapravo tek kao odrastao čovjek nakon završenog fakulteta shvatio da sam, htio to ili ne, već predodrijeđen za muziku. U smislu da mi je uho već formirano kao sevdaliji, kao čovjeku koji je odrastao sa tom muzikom i već je čuje na određen način. Tako sam u jednom momentu, kada sam imao 25 godina, odlučio pre desetak godina da se bavim time i zapravo je sve posle toga išlo svojim tokom. Znate, kada uradite prvi koncert može vam pomoći to što dolazite iz familije poznatih pjevača i sevdalija. I da onda zato ljudi dođu na prvi ili drugi nastup. Ali onda već posle toga imate isti problem kao i svi drugi muzičari. Više vam niko neće dolaziti na koncerte ako ne znate da pevate i svirate. Tako da sam dobro naučio kako stvari u muzici stoje i drago mi je da sam imao taj prvi impuls koji me je prilično usmerio i muzički formirao.
RSE: Koji vam je omiljeni instrument, šta slušate i pevate osim sevdaha?
Imamović: Ja puno slušam muziku. Imam i emisiju na Radio Sarajevu „Sevdah changes“ koja se bavi sevdahom i njegovim transformacijama, svim okolnim i svjetskim muzičkim žanrovima tradicionalne muzike. Tako da mnogo slušam tradicionalnu muziku iz svih krajeva svijeta. Najviše volim žičane instrumente, gitaru, oud, saz... A privatno i za svoju dušu sviram jedino sevdah. Mada me interesuje još dosta drugih stvari, ali se njima ne bavim tako punim plućima kao sevdahom.