"Da neko ko je kriv bude kažnjen": Istraživanje o slici Haga

U Sarajevu je nedavno promovisana knjiga „Da neko ko je kriv bude kažnjen“ Diane Orentlicher, profesorice prava sa univerziteta u Vašingtonu. U knjizi autorica razmatra efekte Haškog tribunala u BiH, prije svega kroz riječi i iskustva onih u čije je ime Tribunal i uspostavljen - žrtava i preživjelih.

U knjizi „Da neko ko je kriv bude kažnjen“ preneseno je stotine sati razgovora sa više desetina sagovornika iz BiH. Istraživanje o tome kako bh. društvo, žrtve i preživjeli doživljavaju rad Haškog tribunala pokazalo je da je većina sagovornika manje ili više nezadovoljna radom Suda, kaže promotorka knjige Dobrila Govedarica, izvršna direktorica Fonda otvoreno društvo BiH. Dodaje da su samo dvije stvari od svih aspekata rada Suda izdvojene kao pozitivne:

„Prva je činjenica da je Haški tribunal utvrdio genocid u Srebrenici. Druga važna stvar je da je po prvi put na ovim suđenjima u Hagu za zločine u BiH čin silovanja žena označen kao ratni zločin.“

Za Jasnu Bakšić - Muftić, profesoricu sarajevskog Pravnog fakulteta, uloga Haškog tribunala je jako važna za pomirenje na balkanskim prostorima, iako o tome nema konsenzusa u regionalnim okvirima.

„I mi se često tu mimoilazimo u tumačenjima. Ja stvarno vjerujem: za proces pomirenja je važna uloga Haškog tribunala, jako je važna, pa makar i procesna, istina koja se utvrdi - bez obzira na korištenje haške govornice za političku promociju, bez obzira na sporost, na neujednačenost kažnjavanja, probleme koje su svjedoci i svjedokinje imali prilikom davanja iskaza. To je sve jedna dimenzija. Ali ono što je druga dimenzija: za balkanski prostor je jako važno da više poslije ovih presuda neće moći niko dovesti genocid u pitanje pa makar je on za sada ograničen samo na područje Srberenice“, istakla je ona.

Ponašanje medija

Ukazajući na negativne strane u radu Suda, odnosno osnovne zamjerke bh. sagovornika, Dobrila Govedarica prenosi one najvažnije, koje su svrstane u pet kategorija.

„Prva stvar način izricanja kazne. Po mišljenju mnogih sagovornika, kazne su prekratke. Druga stvar koja se u najvećem broju slučajeva smatra greškom Suda je sporazum o krivici. I tu je paradigmatičan slučaj Biljane Plavišić. Mi svi znamo da je u slučaju Biljane Plavšić taj sporazum o krivici izigran. Treća stvar je dužina i složenost postupka. I tu je opet paradigma tog problema Slobodan Milošević čije je suđenje trajalo četiri godine, da bi on na kraju umro bez presude. Četvrta svar je pretvaranje sudnice u političku tribinu. I peta stvar je dugotrajna nekažnjivost. Ta se zamjerka osobito odnosi na Karadžića i Mladića“, navodi Govedarica.

Dva su suđenja za koje sagovornici u knjizi „ Da neko ko je kriv bude kažnjen“ napominju da najviše očekuju. Tim povodom Anisa Suljagić - Vekić, direktorica Balkanske istraživačke mreže BiH, ukazuje na ponašanje medija.

„BIRN je nakon 10 dana Karadžićevog hapšenja, isprovociran pisanjima medija u BiH i regionu, odlučio napraviti publikaciju gdje smo uradili monitoring medija koji su pisali o suđenju Karadžiću. Mediji nisu pisali niti o činjenicama zbog kojih je on najtraženiji optuženik u zadnjih stotinu godina, niti o tačkama optužnice. Pisali su o njegovom cvijeću, njegovim ljubavnicama, o njegovom duplom životu. Svi su ignorisali činjenice zbog kojih taj čovjek treba da ide na suđenje u Hag. Svi mediji u BiH su pisali o početku suđenja Mladiću, analizirali kako će to suđenje izgledati, šta će on reći, kakav će biti stav sudija, šta se dešava u sudnici, kakve su reakcije žrtava. U Federaciji on je bio već osuđen, dakle bez presumpcije nevinosti i po tačkama optužnice tipa Višegrad koji se u njegovoj optužnici uopšte ne nalaze i za koje se on zaista ne može vezati. A u RS, svi znamo, on je već heroj koji je nepravdom završio tamo gdje jeste“, kaže Suljagić - Vekić.