U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li ima ustavne osnove za postojanje Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine.
Povod za ovaj dijalog, u kome su učestvovali profesori ustavnog prava - Kasim Trnka iz Sarajeva i Mile Dmičić iz Banjaluke - bio je zahtjev iz Republike Srpske da se ove dvije insitutucije, kao neustavne, ukinu.
Polemisalo se o tome da li ustav omogućuje osnivanje pravosudnih institucija na nivou države, postoje li u svijetu ijedna država koja nema vrhovni sud, zašto među osuđenima za ratne zločine ima najviše Srba, da li je to znak pristrasnosti Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, da li postoje pritisci na ta dva pravosudna organa, kao i o tome da li su Bosni i Hercegovini potrebni strani tužioci i sudije.
Mile Dmičić: U odgovoru na vaše pitanje baviću se samo ustavno-pravnim, ne i političkim ili nekim drugim relacijama. Tim argumentima rukovodilo se političko predstavništvo Republike Srpske polazeći od toga da u Ustavu Bosne i Hercegovine nema odredbi o pravosuđu na nivou države, niti da Ustav bilo kojom svojom normom utvrđuje nadležnosti Bosne i Hercegovine da uređuje sudstvo na
državnom ili entitetskom nivou. Istovremeno, u Ustavu nema nikakvog osnova za osnivanje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, što traže političari iz Federacije, niti za uspostavljanje jedinstvene sudske vlasti na nivou države. Pravni osnov ne postoji ni u takozvanim dodatnim nadležnostima o kojima se govori u Ustavu. Kada je Visoki predstavnik 2000. godine nametuo Zakon o sudu Bosne i Hercegovine, on se pozvao samo na Deklaraciju Vijeća za implementaciju mira i na potrebu da se pruži sudska zaštita u stvarima koje spadaju u nadležnost države Bosne i Hercegovine. Nije otišao dalje od toga, jer nije imao uporište u Ustavu Bosne i Hercegovine. Ni Ustavni sud se u svoj odluci, kojom je potvrdio taj zakon, nije pozvao na Ustav, već na vladavinu prava i na pravnu sigurnost što ne predstavlja nikakav element ustavno-pravnog osnova.
Kasim Trnka: Prije svega želio bih da naglasim da se je Repubila Srpska, kada je donijela odluku da pokrene parlamentarnu proceduru za ukidanje Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, konačno počela ponašati u skladu sa važećim ustavno-pravim normama, za razliku od dosadašnjeg ponašanja, kada je to pitanje pokušavala da riješi prijetnjom referendumom i otcjepljenjem. Imao sam prilike da pogledam argumentaciju na koju se Republika Srpska poziva u svom zahtjevu za ukidanje Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Taj zahtjev je prepun pravnih nebuloza. Tako se, na primjer, tvrdi da se Bosna i Hercegovina raspala prije nego što je priznata. Dakle, Evropa, Amerika i svi drugi priznali su neku maglu, a ne državu. Kaže se da bi Ustav Bosne i Hercegovine trebalo mijenjati po principima Bečke konvencije o međunarodnim diplomatskim odnosima, a ne prema proceduri koja je propisana u samom ustavu, da bi se, nasuprot ovome što je rekao kolega Dmičić, čitava priča završila korišćenjem političkih argumenata, to jeste da je uspostavljanje Suda i Tužilaštva na nivou Bosne i Hercegovine rezultat lobiranja bošnjačke
politike i da Tužilašto i Sud svojim djelovanjem pokušavaju promijeniti definiciju rata u Bosni i Hercegovini. Pri tome se tvrdi da je to bio građanski rat, dok svi drugi tvrde da se radi o međunarodnom sukobu. Što se tiče argumenta koje je pomenuo kolega Dmičić, istina je da u Ustavu nema eksplicitne odredbe o postojanju pravosudnih institucija na nivou Bosne i Hercegovine, ako izuzmemo Ustavni sud koji, istina, nije klasična institucija pravosuđa. Ali pravni osnov se može vrlo lako naći u velikom broju zakona, uključujući i Zakon o odbrani koji, inače, nije nametnula međunarodna zajednica, a i u nizu drugih zakona kao što su onaj o graničnoj službi ili Zakon o sistemu indirektnog oprezivanja. Kad je riječ o dodatnim nadležnostima, u Ustavu se izričito kaže da Bosna i Hercegovina može preuzeti nadležnosti u tri slučaja: ako se o tome dogovore entiteti, ako je to potrebno da se provedu ustavni aneksi - među njima i Aneks 6 u kome se govori o zaštiti ljudskih prava, a Bosna i Hercegovina je kao država odgovorna za obezbjeđivanje najvišeg nivoa ljudskih sloboda i prava - i konačno, ako je to u funkciji očuvanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i neovisnosti zemlje. U skladu sa takvim nadležnostima, kaže se u Ustavu, Bosna i Hercegovina može formirati odgovarajuće institucije. Ima li išta jasnije od toga?
Mile Dmičić: Smatram da nepostojanje suda na državnom nivou ne oduzima Bosni i Hercegovini atribute države. To je samo znak njenog specifičnog državnog uređenja i pravnog sistema. Konačno, Ustavni sud sve više djeluje kao apelacioni, tako da se time nadoknađuje nedostatak Vrhovnog suda Bosne i Hercegovina.
Ta apelaciona funkcija je dovoljan okvir za široki spektar nadležnosti. Na kraju krajeva, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima zadatak da ispituje ne samo da li je u postupku pred nekim od sudova došlo do povrede nekog ustavnog prava, već i da li je primjena zakona bila proizvoljna i diskriminirajuća. A kad je riječ o ovom posljednjem, Republika Srpska ne želi više da na nivou Bosne i Hercegovine postoje pravosudne institucije, nametnute od Visokog predstavnika, koje rade protiv interesa njenih građana i remete pravosudni sistem i vladavinu prava. Svi se slažemo da oni koji su počinili zločine treba da budu kažnjeni, ali Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine do sada nisu procesuirali odgovorne za zločin u Dobrovoljačkoj ulici, za napad na Tuzlansku kolonu, za zločine u logoru Silos u Tarčinu, a nema tu ni Dudakovića. Mnogi svjedoci su ispitivani, mnogi su već umorni od davanja izjava, mnogi više nisu u životu. Gubi se mogućnost da odgovorni za te zločine budu procesuirani. Sada imamo samo optuživanje i osuđivanje pripadnika srpskog naroda.
optuženih i osuđenih po nacionalnoj strukturi kada je bjelodano da su, po svim podacima, Bošnjaci bili najveće žrtve u ovom ratu, jer su bili nenaoružani, jer su u početku bili vojno neorganizovani, nasuprot izuzetno opremljene Jugoslovenske armije koja je imala izvanrednu logističku podršku, naročito u prvom periodu rata, tako da je apsolutno jasno na kojoj strani je najveći broj žrtava, a na kojoj najveći broj zločinaca. Insistirati na paritetu, to jeste da treba biti jednak broj osuđenih i optuženih u svakoj nacionalnoj zajednici - nema nikakve veze sa pravdom. Kolega Dmičić je dobro rekao da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda nešto što u izvjesnom smislu nadomješta Vrhovni sud, ali to je samo djelimično tačno. Ustavni sud je konačna instanca samo u slučaju povrede ljudskih sloboda i prava. A šta je sa predmetima iz oblasti krivičnog, građanskog i upravnog prava? A što se tiče Vrhovnog suda, molim kolegu Dmitrića da mi navede jednu državu koja nema Vrhovni sud, dakle vrhovnu instancu koja će ujednačavati pravnu praksu.
Mile Dmičić: Svaki iole dobar poznavalac ove materije može da navede niz pravosudnih modela u federalno uređenim državama u svijetu. Uostalom, ni svi vrhovni sudovi u federacijama, iako se tako nazivaju, nemaju iste nadležnosti. Recimo, glavna zadaća Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država je odlučivanje o tome da li je određeni savezni ili federalni propis u skladu sa ustavom. Uostalom, ni bivša jugoslavenska država nije imala Vrhovni, nego Savezni sud i da ne nabrajam dalje. A kad je riječ o Bosni i Hercegovini, ujednačavanjem sudske prakse mogu se baviti i vrhovni sudovi entiteta.
Kasim Trnka: Kontrola ustavnosti zakona je samo jedna funkcija Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država. Pred taj sud dolaze vrlo osjetljivi predmeti i on predstavlja završnu instancu u odnosu na vrhovne sudove svake pojedine savezne države. On ujednačava pravnu praksu na području cijelih Sjedinjenih Američkih Država. A ovo što kaže kolega Dmičić da vrhovni sudovi entiteta treba da ujednačavaju pravnu praksu - zaista je apsurd. Kako se pravna praksa može ujednačavati sa dva mjesta. To ni tehnički nije moguće, a kamo li pravno.
Mile Dmičić: Nije riječ ni o kakvom paritetu, nego o tome da svi oni
koji su počinili zločine treba da odgovaraju. Pogledajte kakva je praksa Suda Bosne i Hercegovine. Do 31. marta 2011. godine pred tim sudom je optuženo 189 lica. Od toga 132 Srbina, ili 69,69 %, 23 Hrvata i 31 Bošnjak. Dakle, daleko najviše je optuženo Srba. Taj sud uglavnom procesuira pripadnike srpskog naroda. To su činjenice.
Kasim Trnka: Ove podatke nisam našao u podnesku koji je Republika Srpska uputila Parlamentarnoj skupštini, ali oni upravo odslikavaju pravo stanje stvari tokom rata u Bosni i Hercegovini - koliki je bio procenat žrtava, a koliki zločinaca u svakom od naroda.
Mile Dmičić: Ne prihvatam rezonovanje, pogotovo ne od profesora ustavnog prava, da sud u svom radu treba da vodi računa o proporcijama koliko je koja strana stradala. Još jednom ističem da svako ko je odgovoran treba da položi račun pre sudom.
Kasim Trnka: Naravno da nisam za to da se unaprijed utvrđuje nekakav paritet, pa da se kaže mora biti toliki procenat optuženih Srba, toliki Bošnjaka, toliki Hrvata, ali - bude li pravda došla na svoje, onda će broj optuženih približno biti proporcionalan broju žrtava.
Mile Dmičić: To možemo samo da naznačimo. Srbima se nameće
kolektivna krivica za tragične sukobe u Bosni i Hercegovini i oni se proglašavaju agresorima, dok se ostali narodi predstavljaju kao žrtve. Vi pitate ko nameće? Nameće javno mnijenje međunarodme zajednice u smislu nepravednog tretmana Republike Srpske i srpskog naroda u tragičnim sukobima koji su se dogodili početkom devedesetih godina.
Kasim Trnka: Iako je kolega Dmičić na početku rekao da će raspravljati samo o pravnim aspektima ovoga problema, na kraju je došao do kolektivne
krivice srpskog naroda i maltene zavjere međunarodne zajednice protiv Republike Srpske, ali nije ponudio nijedan argument na osnovu koga bi se moglo zaključiti koji su to oblici pritiska na strane sudije i u čemu se to ogleda njihova pristrasnost. Da se razumijemo, naravno da nije nikakva sreća da stranci učestvuju u institucijama vlasti u jednoj suverenoj državi, ali oni su potrebni u periodu dok su još, tako da kažem, vruće ratne rane, dok postoji opasnost od pristrasnosti. Ne treba zaboraviti da u Međunarodnom tribunalu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije sude sve sami stranci. Isti je slučaj i sa Međunarodnim sudom za zločine u Ruandi. Smatra se da je nakon velikih sukoba, kao što su bili oni u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, opravdano uvesti u pravosuđe neutralni element kako bi se obezbijedila nepristrasnost.
Mile Dmičić: Onda ću ja zapitati - pa, dokle će trajati protektorat nad Bosnom i Hercegovinom? Kada će konačno domaći organi vlasti preuzeti svoju zemlju? Hoće li ova zemlja ikada postati zemlja svojih naroda i građana? Na kraju krajeva, pogledajmo kako je septembra 2001. godine Ustavni sud donio odluku o
ustavnosti Zakona o sudu Bosne i Hercegovine. Tu odluku su izglasale strane sudije i sudije iz reda bošnjačkog naroda. Sudije iz reda hrvatskog i srpskog naroda su smatrale da je taj zakon neustavan. Odluka je, dakle, donijeta i pored toga što su sudije iz dva, od tri konstitutivna naroda, bili protiv. Može li se takva odluka smatrati legitimom, s obzirom da u Ustavu Bosne i Hercegovine nema odredbe o pravosuđu na nivou države? Sudije iz srpskog i hrvatskog naroda tada su u svojim izdvojenim mišljenjima rekli da ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine, ako ga nema u ustavu. Taj sud se može legalizovati samo promjenom ustava, znači - sporazumom strana.
Kasim Trnka: U Ustavu Bosne i Hercegovine uopšte ne piše da u Ustavnom sudu moraju biti Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nego se kaže da moraju biti četiri sudije iz Federacije Bosne i Hercegovine, dvoje iz Republike Srpske i troje stranaca. Dakle, ne govori se o nacionalnoj pripadnosti. Druga je stvar - šta je u praksi. Inače, i kod nas i u svijetu, legitimna je svaka odluka suda koja je donijeta većinom
glasova, i nju moraju poštovati oni koji su ostali u manjini. To je pravilo demokratije, to je pravilo sudske procedure i sudske prakse. Pozivati se na nacionalni kriterij, protivno je karakteru te institucije koja nije zamišljena kao nacionalna, nego kao pravna, jer se za sudiju Ustavnog suda traži da bude pravnik najviših moralnih i stručnih kvaliteta. Inače, u svijetu važi princip: odluke ustavnog suda se ne tumače, one se provode. Nije to samo jedna odluka, postoje tri odluke Ustavnog suda kojima je potvrđena ustavnost Zakona o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Gospodin Dmičić kaže da do promjene ustava može doći samo sporazumom strana. Ne postoje nikakve strane. Ustav je propisao jasnu proceduru. Do promjena ustava može doći ako se za njih izjasni dvotrećinska većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine i ako se o njima postigne nacionalni konsenzus u Domu naroda. Ne postoje nikakve strane. Strane su se u Dejtonu samo obavezale da će provoditi ustav, koji je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Mile Dmičić: Ja o stranama govorim kao o segmentu izdvojenog mišljenja sudija, koje su glasale protiv odluke Ustavnog suda. U tom kontekstu sam upotrebio riječ strana. Moramo voditi računa o tome da je Bosna i Hercegovine država dvaju entitita i triju konstitutivnih naroda i da takva državna struktura ne postoji skoro nigdje u svijetu. I još nešto. Ako se odluke ustavnog suda ne komentarišu, nego se provode, hajde onda da imamo iste kriterijume i prema dejtonskim rješenjima. Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor. Ni on se ne komentariše, niti mijenja. On se provodi. A vidite šta je na djelu?
Mile Dmičić: U sadašnjem ustavnom tekstu nema. Zato smatram da je svako insistiranje na osnivanju Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine puko politiziranje, koje samo usložnjava situaciju i ne doprinosi rješavanja brojnih pitanja ključnih za razvoj Bosne i Hercegovine.
Kasim Trnka: Ja mislim potpuno obrnuto od kolege Dmičića. Mislim da je Ustav Bosne i Hercegovine, pored svih svojih nedostataka, utemeljen na najvišim međunarodnim standardima, kad je riječ o ljudskim pravima i nezavisnosti pravosuđa. Uključivanjem međunarodnih standarda u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine može se naći ustavni osnov ne samo za očuvanje postojećih pravosudnih institucija, nego i za njihovo unapređivanje. S druge strane, rušenje institucija Bosne i Hercegovine unosi nemir i zaoštrava međunacionalne tenzije u zemlji.
Povod za ovaj dijalog, u kome su učestvovali profesori ustavnog prava - Kasim Trnka iz Sarajeva i Mile Dmičić iz Banjaluke - bio je zahtjev iz Republike Srpske da se ove dvije insitutucije, kao neustavne, ukinu.
Polemisalo se o tome da li ustav omogućuje osnivanje pravosudnih institucija na nivou države, postoje li u svijetu ijedna država koja nema vrhovni sud, zašto među osuđenima za ratne zločine ima najviše Srba, da li je to znak pristrasnosti Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, da li postoje pritisci na ta dva pravosudna organa, kao i o tome da li su Bosni i Hercegovini potrebni strani tužioci i sudije.
Omer Karabeg: Gospodine Dmičiću, koji su argumenti za tvrdnju da su Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine neustavni.
Mile Dmičić: U odgovoru na vaše pitanje baviću se samo ustavno-pravnim, ne i političkim ili nekim drugim relacijama. Tim argumentima rukovodilo se političko predstavništvo Republike Srpske polazeći od toga da u Ustavu Bosne i Hercegovine nema odredbi o pravosuđu na nivou države, niti da Ustav bilo kojom svojom normom utvrđuje nadležnosti Bosne i Hercegovine da uređuje sudstvo na
U Ustavu BiH nema odredbi o pravosuđu na nivou države, niti da Ustav bilo kojom svojom normom utvrđuje nadležnosti BiH da uređuje sudstvo na državnom ili entitetskom nivou.
Kasim Trnka: Prije svega želio bih da naglasim da se je Repubila Srpska, kada je donijela odluku da pokrene parlamentarnu proceduru za ukidanje Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, konačno počela ponašati u skladu sa važećim ustavno-pravim normama, za razliku od dosadašnjeg ponašanja, kada je to pitanje pokušavala da riješi prijetnjom referendumom i otcjepljenjem. Imao sam prilike da pogledam argumentaciju na koju se Republika Srpska poziva u svom zahtjevu za ukidanje Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Taj zahtjev je prepun pravnih nebuloza. Tako se, na primjer, tvrdi da se Bosna i Hercegovina raspala prije nego što je priznata. Dakle, Evropa, Amerika i svi drugi priznali su neku maglu, a ne državu. Kaže se da bi Ustav Bosne i Hercegovine trebalo mijenjati po principima Bečke konvencije o međunarodnim diplomatskim odnosima, a ne prema proceduri koja je propisana u samom ustavu, da bi se, nasuprot ovome što je rekao kolega Dmičić, čitava priča završila korišćenjem političkih argumenata, to jeste da je uspostavljanje Suda i Tužilaštva na nivou Bosne i Hercegovine rezultat lobiranja bošnjačke
Tvrdi se da se Bosna i Hercegovina raspala prije nego što je priznata. Dakle, Evropa, Amerika i svi drugi priznali su neku maglu, a ne državu.
Mile Dmičić: Smatram da nepostojanje suda na državnom nivou ne oduzima Bosni i Hercegovini atribute države. To je samo znak njenog specifičnog državnog uređenja i pravnog sistema. Konačno, Ustavni sud sve više djeluje kao apelacioni, tako da se time nadoknađuje nedostatak Vrhovnog suda Bosne i Hercegovina.
Tužilaštvo i Sud BiH do sada nisu procesuirali odgovorne za zločin u Dobrovoljačkoj ulici, za napad na Tuzlansku kolonu, za zločine u logoru Silos u Tarčinu, a nema tu ni Dudakovića.
Omer Karabeg: Da raspravimo ovu stvar koju je gospodin Dmičić pokrenuo. Da li su Sud i Tužilaštvo pristrasni i da li se samo bave zločinima koje su počinili Srbi?
Kasim Trnka
Kasim Trnka: Kada sam čuo da će Republika Srpska pokrenuti inicijativu za ukidanje Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine, očekivao sam da će taj zahtjev biti potkrijepljen relevatnom analizom. Ništa od toga nema u tom podnesku, jedino ovo što je sad rekao gospodin Dmičić - da im je žao što Ganić nije osuđen, što slučaj Dobrovoljačka nije procesuiran, što Dudaković nije izveden pred sud. Nemamo ozbiljan analitički osvrt - koliko je predmeta razmatrano, koliko je optužbi odbačeno, koliko je presuda doneseno, kolika je visina kazni i, na kraju, kakva je nacionalna struktura onih koji su optuženi i osuđeni. Ništa od toga nema, barata se nekim aproksimacijama - da su samo Srbi optuženi, a da nema optužnica protiv Bošnjaka, da Ganić nije osuđen, i tako dalje. To je prilično nekompetentna priča za jednu ozbiljnu parlamentarnu debatu. Međutim, i kad bi se pripremila relevantna dokumentacija, po mom mišljenju niko nema pravo da insistira na paritetuNiko nema pravo da insistira na paritetu optuženih i osuđenih po nacionalnoj strukturi kada je bjelodano da su, po svim podacima, Bošnjaci bili najveće žrtve u ovom ratu.
Mile Dmičić: Svaki iole dobar poznavalac ove materije može da navede niz pravosudnih modela u federalno uređenim državama u svijetu. Uostalom, ni svi vrhovni sudovi u federacijama, iako se tako nazivaju, nemaju iste nadležnosti. Recimo, glavna zadaća Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država je odlučivanje o tome da li je određeni savezni ili federalni propis u skladu sa ustavom. Uostalom, ni bivša jugoslavenska država nije imala Vrhovni, nego Savezni sud i da ne nabrajam dalje. A kad je riječ o Bosni i Hercegovini, ujednačavanjem sudske prakse mogu se baviti i vrhovni sudovi entiteta.
Kasim Trnka: Kontrola ustavnosti zakona je samo jedna funkcija Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država. Pred taj sud dolaze vrlo osjetljivi predmeti i on predstavlja završnu instancu u odnosu na vrhovne sudove svake pojedine savezne države. On ujednačava pravnu praksu na području cijelih Sjedinjenih Američkih Država. A ovo što kaže kolega Dmičić da vrhovni sudovi entiteta treba da ujednačavaju pravnu praksu - zaista je apsurd. Kako se pravna praksa može ujednačavati sa dva mjesta. To ni tehnički nije moguće, a kamo li pravno.
Omer Karabeg: Vratimo se pitanju pariteta. Gospodine Dmičiću, gospodin Trnka kaže da vi, ustvari, tražite paritet u procesuiranju ratnih zločina?
Mile Dmičić: Nije riječ ni o kakvom paritetu, nego o tome da svi oni
Do 31. marta 2011. godine pred tim sudom je optuženo 189 lica. Od toga 132 Srbina, ili 69,69 %, 23 Hrvata i 31 Bošnjak. Dakle, daleko najviše je optuženo Srba. Taj sud uglavnom procesuira pripadnike srpskog naroda. To su činjenice.
Kasim Trnka: Ove podatke nisam našao u podnesku koji je Republika Srpska uputila Parlamentarnoj skupštini, ali oni upravo odslikavaju pravo stanje stvari tokom rata u Bosni i Hercegovini - koliki je bio procenat žrtava, a koliki zločinaca u svakom od naroda.
Mile Dmičić: Ne prihvatam rezonovanje, pogotovo ne od profesora ustavnog prava, da sud u svom radu treba da vodi računa o proporcijama koliko je koja strana stradala. Još jednom ističem da svako ko je odgovoran treba da položi račun pre sudom.
Kasim Trnka: Naravno da nisam za to da se unaprijed utvrđuje nekakav paritet, pa da se kaže mora biti toliki procenat optuženih Srba, toliki Bošnjaka, toliki Hrvata, ali - bude li pravda došla na svoje, onda će broj optuženih približno biti proporcionalan broju žrtava.
Omer Karabeg: Gospodine Dmičiću, zašto je Republika Srpska tako odlučno protiv toga da u Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine bude i stranaca? Koliko znam, gospodin Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, je nedavno rekao da strane sudije i tužioci treba da budu proglašeni nepoželjnim osobama.
Mile Dmičić
Mile Dmičić: U Republici Srpskoj se smatra, to je opšti stav, da je neophodno doći do pune istine o događajima na području Bosne i Hercegovine u periodu 1991.- 1995. godine. Treba punim kapacitetom pristupiti istraživanju ratnih zločina i u tome treba da učestvuju svi oni koji su zainteresovani. Međutim, u našem pravosudnom sistemu od 2003. godine postoje strani državljani koji, učestvujući u svemu tome, najblaže rečeno, zloupotrebljavaju sudsku i tužilačku funkciju. Možemo slobodno reći da postoji i vidna doza određenih pritisaka.Omer Karabeg: Ko vrši pritisak na strane sudije i tužioce?
Mile Dmičić: To možemo samo da naznačimo. Srbima se nameće
Srbima se nameće kolektivna krivica za tragične sukobe u BiH i oni se proglašavaju agresorima, dok se ostali narodi predstavljaju kao žrtve.
Kasim Trnka: Iako je kolega Dmičić na početku rekao da će raspravljati samo o pravnim aspektima ovoga problema, na kraju je došao do kolektivne
Naravno da nije nikakva sreća da stranci učestvuju u institucijama vlasti u jednoj suverenoj državi, ali oni su potrebni u periodu dok su još, tako da kažem, vruće ratne rane, dok postoji opasnost od pristrasnosti.
Mile Dmičić: Onda ću ja zapitati - pa, dokle će trajati protektorat nad Bosnom i Hercegovinom? Kada će konačno domaći organi vlasti preuzeti svoju zemlju? Hoće li ova zemlja ikada postati zemlja svojih naroda i građana? Na kraju krajeva, pogledajmo kako je septembra 2001. godine Ustavni sud donio odluku o
Dokle će trajati protektorat nad Bosnom i Hercegovinom? Kada će konačno domaći organi vlasti preuzeti svoju zemlju?
Kasim Trnka: U Ustavu Bosne i Hercegovine uopšte ne piše da u Ustavnom sudu moraju biti Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nego se kaže da moraju biti četiri sudije iz Federacije Bosne i Hercegovine, dvoje iz Republike Srpske i troje stranaca. Dakle, ne govori se o nacionalnoj pripadnosti. Druga je stvar - šta je u praksi. Inače, i kod nas i u svijetu, legitimna je svaka odluka suda koja je donijeta većinom
Pozivati se na nacionalni kriterij, protivno je karakteru te institucije koja nije zamišljena kao nacionalna, nego kao pravna, jer se za sudiju Ustavnog suda traži da bude pravnik najviših moralnih i stručnih kvaliteta.
Mile Dmičić: Ja o stranama govorim kao o segmentu izdvojenog mišljenja sudija, koje su glasale protiv odluke Ustavnog suda. U tom kontekstu sam upotrebio riječ strana. Moramo voditi računa o tome da je Bosna i Hercegovine država dvaju entitita i triju konstitutivnih naroda i da takva državna struktura ne postoji skoro nigdje u svijetu. I još nešto. Ako se odluke ustavnog suda ne komentarišu, nego se provode, hajde onda da imamo iste kriterijume i prema dejtonskim rješenjima. Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor. Ni on se ne komentariše, niti mijenja. On se provodi. A vidite šta je na djelu?
Omer Karabeg: I na kraju, da se vratimo pitanju iz naslova emisije. Ima li ustavne osnove za postojanje Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine?
Mile Dmičić: U sadašnjem ustavnom tekstu nema. Zato smatram da je svako insistiranje na osnivanju Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine puko politiziranje, koje samo usložnjava situaciju i ne doprinosi rješavanja brojnih pitanja ključnih za razvoj Bosne i Hercegovine.
Kasim Trnka: Ja mislim potpuno obrnuto od kolege Dmičića. Mislim da je Ustav Bosne i Hercegovine, pored svih svojih nedostataka, utemeljen na najvišim međunarodnim standardima, kad je riječ o ljudskim pravima i nezavisnosti pravosuđa. Uključivanjem međunarodnih standarda u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine može se naći ustavni osnov ne samo za očuvanje postojećih pravosudnih institucija, nego i za njihovo unapređivanje. S druge strane, rušenje institucija Bosne i Hercegovine unosi nemir i zaoštrava međunacionalne tenzije u zemlji.