Anti-vladini prosvjedi u Egiptu
(Fotogalerija: Demonstracije u Egiptu, 25. siječanj 2011)
Mirjana Rakela
Analitičari ističu da odgovor na pitanje da li će Egipat krenuti stopama Tunisa leži u tome koliko su oružane snage lojalne predsjedniku Hosniju Mubaraku i kakvu bi ulogu mogle imati ukoliko se prošire protesti.
Egipatsko ministarstvo unutrašnjih poslova saopćilo je u utorak da se zabranjuje svako novo okupljanje, ali pozivi za demonstracije i dalje su aktualni.
U nasilju koji je izbilo u utorak uvečer najmanje troje ljudi jer ubijeno. Državna televizija je objavila da je u Cairu umro policajac koji je pogođen u glavu kamenicom, dok je još dvoje ljudi poginulo tokom demonstracija u gradu Suezu. No, informacije o ovome su prilično proturječne.
Policija je upotrebljavala vodene topove, suzavac i palice kako bi spriječila demonstrante da preko policijskih barikada stignu do ureda dugogodišnjeg vladara Egipta.
Razlog koji je desetine tisuća Egipćana izveo na ulice sličan je onom u Tunisu. Siromaštvo, rast cijena hrane, nezaposlenost i represivna vlast.
Predsjednik Egipta Hosni Mubarak, sa zbačenim predsjednikom Tunisa Zine El Abidine Ben Alijem, 10. listopad 2010.
Do sada Egipćani nisu u velikom broju demonstrirali i zbog straha od policije koja je silom razbijala svako suprostavljanje režimu. Nije bez razloga Amnesty International pozivao snage sigurnosti da protiv demonstranata ne upotrebljavaju silu.
Demonstracije su sazvane društevnim mrežama Facebookom i Twitterom. Kao organizator spominje se skupina mladih ljudi pod nazovom „Pokret 6. aprila“.
Muslimansko bratstvo, najveći opozicijski i ujedno islamistički pokret, formalno nije podržao proteste, ali je rečeno da će se članovi pokreta u velikom broju pridružiti demonstrantima.
Mona Eltahawy, porijeklom Egipćanka, koja predaje u SAD, u komentaru za „Washington Post“ piše kako nije slučaj da su demonstracije održane upravo na Dan policije. Razlog je da se pokaže koliko je brutalan sistem povezan sa režimom Hosnija Mubaraka.
Mit o nedodirljivosti počeo se urušavati
Arapski svijet je zabrinut nakon jednomjesečnih protesta u Tunisu.
Tuniska „Revolucija jasmina“ po prvi put je zbacila jednog od arapskih lidera. I dok se obični građani nadaju da bi protestima mogli postići tuniski efekt, vladari u arapskom svijetu prilično su tihi, čak i previše, i uvjereni da njihove zemlje nemaju dodirnih točaka sa tuniskim režimom.
Najdugovječniji egipatski vladar Mubarak, piše Mona Elthaway, do sada je vrlo lukavo funkcinirao. Radnicima je davao toliko da ih smiri, a onda bi njegove snage sigurnosti pretukle sve koji bi se usudili izaći na ulice.
Iako su tenzije rasle nakon spornih izbora, nedostatka hrane, cenzure interneta, represije medija i policijske brutalnosti, Mubarak je mogao mirno spavati dok na ulice nije izašlo desetine tisuća nezadovoljnih ljudi.
Gledajući kako su Tunižani napravili ono što je do tada bilo nezamislivo u arapskom svijetu, stvari su se počele mijenjati.
Mit o nedodirljivosti režima počeo se urušavati. Mladi Egipćani, kao i njihovi vršnjaci u Tunisu, čine većinu stanovništva i odrasli su u zemljama u kojima su vladali diktatorski režimi.
(Video RT-a sa prosvjeda u Cairu, 25. siječanj 2011.)
Od kada je došao na vlast 1981., Mubarak drži zemlju u „izvanrednom stanju“ što mu omogućava suspenziju bilo kojeg zakona. Egipat je pretvorio u policijsku državu, gdje se policijska tortura i brutalnost ne kažnjavaju, a po zatvorima drži između 12 i 14 tisuća političkih oponenata.
No, razlike između Tunisa i Egipta postoje, ističe Mona Eltahawy u tekstu koji objavljuje Washington Post. Egipat je jedan od glavnih američkih saveznika, upozorava ova autorica.