CNN je hrvatsku Dalmaciju postavio na prvo mjesto među četiri najzanimljivije gastronomske destinacije na svijetu. Uz Dalmaciju, tu su još uvrštene španjolska Andaluzija, francuska Burgundija i čileanska Patagonija.
CNN-ove novinarke Nina Ferdiži i Nathalie Jordi savjetuju putnike da obavezno isprobaju vino Plavac mali na Pelješcu, ali ih korigira tamošnji vinar, Ante Madiraža, koji ističe da je Dingač s Pelješca nadaleko najbolje vino, no da vrijede i Postup.
„Pelješac ima vino, čisto prirodno vino,“ kaže on.
Uz pelješko vino CNN ističe kapare na Visu i uopće gastronomsku ponudu tog otoka. O njoj, tamošnji ugostitelj, Zoran Brajčić, kaže da je najbolja, ako ne u Hrvatskoj, ono barem u Dalmaciji.
„Radi toga na Vis dolaze naročito turisti na jahtama“, rekao je Brajčić.
Turistima u Hrvatskoj CNN preporuča sudjelovanje u berbi malostonskih kamenica i dagnji. Ugostitelj iz Malog Stona, Božo Šare, kaže da tamošnja tri restorana stoga rade čitavu godinu, premda je najbliži grad - Dubrovnik - udaljen 50 kilometara.
„Gosti koji dolaze u moj restoran su iz cijele Evrope i šire. Mi im ponudimo školjke, nešto za pojesti i popiti. Gosti odlaze dalje, ali smatram da tu ima još ogromnih mogućnosti“, navodi Šare.
Sinjske kulinarske tajne
Ali i kad je riječ o gastronomiji, Dalmacija ima još puno toga za ponuditi. CNN-ove novinarke se nažalost nisu makle od obale. Da su krenule malo u zaleđe, u Dalmatinsku zagoru, tek tamo bi otkrile bogatstvo nepoznatih im okusa i zvukova.
Sinj je najpoznatiji po Sinjskoj alci, ali je poznat i po sinjskim arambašima - specijalitetu poprilično sličnom sarmi, no sa par bitnih razlika: meso za punjenje - junetina, teletina i svinjetina - se ne melje, već se sjecka nožem, a u njega se dodaju i različite vrste sušenog mesa, ali to nije sve.
„U arambaše se stavi po par klinčića koji daju posebnu aromu od kojih, kada se kuhaju, miriše čitava ulica“, kaže Kata Križanac iz Sinja.
Ima tu i posebnih zahtijeva, malih sinjskih kulinarskih tajni:
„Najbolji je kupus iz Glavica od familija Vučić i Labrović. Arambaši su se slagali u poveću teću (posudu), a bio je najukusniji arambaš iz glinene posude, bakre, koju su izrađivali u Potravlju,“ nastavlja Križanac.
Kad se krene južnije, u područje stare Poljičke republike, između Splita i Omiša, soparnik je zaštitni kulinarski znak i ponos tog kraja.
„Dan prije moram napraviti blitvu. Sutradan, kada je blitva suha, naložim vatru na kominu, koja mora gorjeti sat vremena da bi se dobro cigla (matuni) ugrijala. Kada je vatra gotova, zamijesim tijesto i napravim dvije opne. Začinim blitvu sa maslinovim uljem i soli. Dobro to izmiješam da se blitva izjednači sa začinima. Stavim je u tijesto i prekrijem. Višak tijesta otkinem i to sve zatvorim. Pometem komin. Na užarenom kominu soparnik se peče 15 do 20 minuta. Kada je gotov, izvadim ga, namažem uljem i lukom. To je to“, kaže Mira Kuvačić iz Gata.
Prepoznatljivi okus pršuta
Stranci se oduševe sa soparnikom, ali uz jedno "ali":
„Kad su vidjeli da se zasipa lugom (pepelom), nije im baš svejedno.“
Dalmacija je rubno područje svjetske zone jagnjetine na ražnju, koja se prostire od Azerbejdžana i Irana. Bilo bi štete ne okusiti je, posebice o dernecima, koji se ljeti održavaju po Dalmatinskoj zagori. Nakon trenažiranja pečenje janjetine, govori nam Ante Šiljeg iz Šiljegove Lokve pokraj Metkovića:
„Naši preci, kada nisu imali para, oni su štedjeli da bi mogli na Veliku Gospu, svetoga Iliju i ostale derneke, sa familijom i prijateljima otići i pojesti kilo-dva pečenoga i popiti vina. To ti je naša dalmatinska tradicija“, rekao je on.
Pršut je neizostavno jelo Dalmatinske zagore. Toliko je popularan, da strada od hiperprodukcije. Zato treba znati prepoznati pravoga, rekla nam je šefica restorana na kninskoj tvrđavi, Bosiljka Zupčić.
„On mora biti najviše star dvije godine. Dok oni sada to sve suše brzinski. Ne može biti pršut od dva dana ili pola godine. Što se radi s njim, ne znam, ali kada ga otvorim, osjetim da to nije to. Pršut, kada se otvori, mora da pušta svoju zrelu masnoću. Boja, okus, miris - prepoznatljivi su odmah,“ otkriva Zupčić.
Dalo bi se još govoriti o jelima, u još nedovoljno otkrivenoj Dalmatinskoj zagori, kao i o kruhu ispod peke, a dalo bi se o tome i zapjevati.
CNN-ove novinarke Nina Ferdiži i Nathalie Jordi savjetuju putnike da obavezno isprobaju vino Plavac mali na Pelješcu, ali ih korigira tamošnji vinar, Ante Madiraža, koji ističe da je Dingač s Pelješca nadaleko najbolje vino, no da vrijede i Postup.
„Pelješac ima vino, čisto prirodno vino,“ kaže on.
Uz pelješko vino CNN ističe kapare na Visu i uopće gastronomsku ponudu tog otoka. O njoj, tamošnji ugostitelj, Zoran Brajčić, kaže da je najbolja, ako ne u Hrvatskoj, ono barem u Dalmaciji.
„Radi toga na Vis dolaze naročito turisti na jahtama“, rekao je Brajčić.
Turistima u Hrvatskoj CNN preporuča sudjelovanje u berbi malostonskih kamenica i dagnji. Ugostitelj iz Malog Stona, Božo Šare, kaže da tamošnja tri restorana stoga rade čitavu godinu, premda je najbliži grad - Dubrovnik - udaljen 50 kilometara.
„Gosti koji dolaze u moj restoran su iz cijele Evrope i šire. Mi im ponudimo školjke, nešto za pojesti i popiti. Gosti odlaze dalje, ali smatram da tu ima još ogromnih mogućnosti“, navodi Šare.
Sinjske kulinarske tajne
Ali i kad je riječ o gastronomiji, Dalmacija ima još puno toga za ponuditi. CNN-ove novinarke se nažalost nisu makle od obale. Da su krenule malo u zaleđe, u Dalmatinsku zagoru, tek tamo bi otkrile bogatstvo nepoznatih im okusa i zvukova.
Sinj je najpoznatiji po Sinjskoj alci, ali je poznat i po sinjskim arambašima - specijalitetu poprilično sličnom sarmi, no sa par bitnih razlika: meso za punjenje - junetina, teletina i svinjetina - se ne melje, već se sjecka nožem, a u njega se dodaju i različite vrste sušenog mesa, ali to nije sve.
„U arambaše se stavi po par klinčića koji daju posebnu aromu od kojih, kada se kuhaju, miriše čitava ulica“, kaže Kata Križanac iz Sinja.
Ima tu i posebnih zahtijeva, malih sinjskih kulinarskih tajni:
„Najbolji je kupus iz Glavica od familija Vučić i Labrović. Arambaši su se slagali u poveću teću (posudu), a bio je najukusniji arambaš iz glinene posude, bakre, koju su izrađivali u Potravlju,“ nastavlja Križanac.
Kad se krene južnije, u područje stare Poljičke republike, između Splita i Omiša, soparnik je zaštitni kulinarski znak i ponos tog kraja.
„Dan prije moram napraviti blitvu. Sutradan, kada je blitva suha, naložim vatru na kominu, koja mora gorjeti sat vremena da bi se dobro cigla (matuni) ugrijala. Kada je vatra gotova, zamijesim tijesto i napravim dvije opne. Začinim blitvu sa maslinovim uljem i soli. Dobro to izmiješam da se blitva izjednači sa začinima. Stavim je u tijesto i prekrijem. Višak tijesta otkinem i to sve zatvorim. Pometem komin. Na užarenom kominu soparnik se peče 15 do 20 minuta. Kada je gotov, izvadim ga, namažem uljem i lukom. To je to“, kaže Mira Kuvačić iz Gata.
Prepoznatljivi okus pršuta
Stranci se oduševe sa soparnikom, ali uz jedno "ali":
„Kad su vidjeli da se zasipa lugom (pepelom), nije im baš svejedno.“
Dalmacija je rubno područje svjetske zone jagnjetine na ražnju, koja se prostire od Azerbejdžana i Irana. Bilo bi štete ne okusiti je, posebice o dernecima, koji se ljeti održavaju po Dalmatinskoj zagori. Nakon trenažiranja pečenje janjetine, govori nam Ante Šiljeg iz Šiljegove Lokve pokraj Metkovića:
„Naši preci, kada nisu imali para, oni su štedjeli da bi mogli na Veliku Gospu, svetoga Iliju i ostale derneke, sa familijom i prijateljima otići i pojesti kilo-dva pečenoga i popiti vina. To ti je naša dalmatinska tradicija“, rekao je on.
Pršut je neizostavno jelo Dalmatinske zagore. Toliko je popularan, da strada od hiperprodukcije. Zato treba znati prepoznati pravoga, rekla nam je šefica restorana na kninskoj tvrđavi, Bosiljka Zupčić.
„On mora biti najviše star dvije godine. Dok oni sada to sve suše brzinski. Ne može biti pršut od dva dana ili pola godine. Što se radi s njim, ne znam, ali kada ga otvorim, osjetim da to nije to. Pršut, kada se otvori, mora da pušta svoju zrelu masnoću. Boja, okus, miris - prepoznatljivi su odmah,“ otkriva Zupčić.
Dalo bi se još govoriti o jelima, u još nedovoljno otkrivenoj Dalmatinskoj zagori, kao i o kruhu ispod peke, a dalo bi se o tome i zapjevati.