Stotine novinara je bilo tokom rata koji su izvještavali o ratu u BiH. Obilazili su najteža područja, neki su danima boravili sa zarobljenicima, neki su pomagali u spašavanju ranjenika i uz to prenosili informacije o ratu u BiH koje su preuzimali svjetski mediji. Mnogi od njih nisu uspjeli do kraja sačuvati novinarsku profesionalnost, pa su se umjesto objektivnosti prislonili pristrasnosti. U Tuzli smo pronašli one koji su ipak do kraja ostali etični, čije se izvještavanje nije zaustavilo na ratu, već su nastavili biti istinski novinari, i dok su se izbjeglice vraćale svojim domovima, i danas, dok još uvijek traju suđenja za ratne zločine.
Vijesti iz zaraćenog Podrinja devedesetih godina obilazile su cijeli svijet. A izvještavali su novinari s područja Tuzle. Svakodnevno bi odlazili na teren, pod granatama izvještavali o sudbinama ljudi. Bili su svjedoci rata.
Među prvim izvjestiteljima uvijek je bio novinar Federalne televizije Salih Brkić.
„Ja sam slušao priču oca Fikreta koji je imao dva sina na Kamenicama, držao ih je za ruke kad su počele tuć' granate po njima, on se na njih bacio, na zemlju, po mraku, a kako je narod navalio prema njima i gurao ih, on je pokušao da odgurne ljude, da mu se djeca ne otrgnu iz ruku. U trenutku kad je ponovo vratio ruke na tlo, noć je bila, djece više nije bilo", sjeća se Brkić.
O događaju poznatom kao Tuzlanska kolona izvještavao je s lica mjesta novinar Marko Divković.
„Poslije toga sam, nažalost, svjedočio i nesrećama na samoj borbenoj liniji, svejedno što je borbena linija po nekim shvatanjima neko 'normalno' stanje – 'bože moj, rat je' . Nažalost, svjedočio sam i tragediji na tuzlanskoj Kapiji, jer sam bio svega nekih tristo metara od mjesta gdje je poginuo 71 sugrađanin. Istovremeno sam svjedočio i stvarima koje su za rat potpuno atipične. Pomaganje i razumijevanje ljudi koji su silom politike, odnosno lošom politikom tjerani i satjerivani u neke svoje vjerske, nacionalne torove, a oni su u Tuzli ipak se organizovali, zajedno živjeli, i na kraju krajeva nadživjeli, preživjeli sve te odvratne političke šeme koje su ih htjele zloupotrijebiti", priča Divković.
„One žene, kad su navaljivale u Sapni, gdje su bili Unproforci, Rusi, na golu žicu su žene navaljivale, da idu da traže svoje mrtve", prisjeća se Bajrić.
Naši sugovornici nisu ostali samo reporteri i novinari u ratu, pratili su svaki povratnički korak protjeranih i izbjeglih građana, procese suđenja i uhićenja ratnih zločinaca.
„Koja je pravda i ko je osuđen, molim vas, recite mi, kolika kazna bi trebala da bude za 700 ljudi odvedenih i pobijenih samo sa jednog mjesta, na Bijelom Potoku kod Zvornika? Koja je pravda za 1200 pobijenih u Magacinu u Kravici? I nedavno su neki oslobođeni odgovornosti da su učestvovali u genocidu, a vezano je, jer tužilaštvo nije kvalitetno pripremilo dokazne materijale, a zna se da su bili pripadnici šekovačke vojne policije i da su tu bili, u Kravici. Oslobođeni su“, kaže novinar Brkić.
Marko Divković kaže da mnogi ni tijekom izvještavanja o ratu, ali ni danas dok traju suđenja za ratne zločine nisu uspjeli sačuvati do kraja svoju profesionalnost. Tvrdi da jeste bilo teško. Bilo je pritisaka na novinare da izvještavaju pristrasno, odnosno onako kako to politici odgovara u određenom trenutku
„Recimo, Tuzla je jedna od onih sredina gdje je propao pokušaj uvođenja cenzure. Kolega koji se danas predstavlja kao profesionalac, a zapravo je profesionalni novinar, a on je državni službenik, zove se Ekrem Avdić, u to vrijeme je bio šef vojnog press centra, ovdje, u Drugom korpusu u Tuzli. I on je doslovce namjeravao i predlagao zvanično uvođenje cenzure. Čak su i vojne vlasti tada bile širih pogleda nego taj naš kolega, i ta inicijativa je odbijena. Dakle, nismo imali nikakvu službenu zavedenu cenzuru. U toku rata dolazile su i kolege iz Beograda, koleginica Gordana Suša, Dragan Banjac i ostali, dolazili su ovdje usred rata, preko Sarajeva, ta čuvena Igmanska inicijativa, izvještavali su i vidjeli su neke stvari kakve su. Dakle, kad sve to saberem, za sebe samo mogu reći da sam izašao čistog obraza, a ostalo nek sude drugi", navodi Divković.
I danas kada obilaze povratnička mjesta, naši sugovornici svjedoci su pomirenja među ljudima, ali i politike koja taj mir opet pokušava narušiti.
„Mnogi danas i ne žele, i to je dobro. Svi žele zaboraviti rat, osim ovih koji nas vode - njima je rat još uvijek nekakav okvir u kojem oni nas drže u nekoj vrsti zatočeništva", zaključuje Divković.
******************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Vijesti iz zaraćenog Podrinja devedesetih godina obilazile su cijeli svijet. A izvještavali su novinari s područja Tuzle. Svakodnevno bi odlazili na teren, pod granatama izvještavali o sudbinama ljudi. Bili su svjedoci rata.
Među prvim izvjestiteljima uvijek je bio novinar Federalne televizije Salih Brkić.
„Ja sam slušao priču oca Fikreta koji je imao dva sina na Kamenicama, držao ih je za ruke kad su počele tuć' granate po njima, on se na njih bacio, na zemlju, po mraku, a kako je narod navalio prema njima i gurao ih, on je pokušao da odgurne ljude, da mu se djeca ne otrgnu iz ruku. U trenutku kad je ponovo vratio ruke na tlo, noć je bila, djece više nije bilo", sjeća se Brkić.
O događaju poznatom kao Tuzlanska kolona izvještavao je s lica mjesta novinar Marko Divković.
„Poslije toga sam, nažalost, svjedočio i nesrećama na samoj borbenoj liniji, svejedno što je borbena linija po nekim shvatanjima neko 'normalno' stanje – 'bože moj, rat je' . Nažalost, svjedočio sam i tragediji na tuzlanskoj Kapiji, jer sam bio svega nekih tristo metara od mjesta gdje je poginuo 71 sugrađanin. Istovremeno sam svjedočio i stvarima koje su za rat potpuno atipične. Pomaganje i razumijevanje ljudi koji su silom politike, odnosno lošom politikom tjerani i satjerivani u neke svoje vjerske, nacionalne torove, a oni su u Tuzli ipak se organizovali, zajedno živjeli, i na kraju krajeva nadživjeli, preživjeli sve te odvratne političke šeme koje su ih htjele zloupotrijebiti", priča Divković.
Memorijal u Potočarima
Prve slike protjeranih, izmučenih i ubijenih Srebreničana napravio je tadašnji fotoreporter Ahmet Bajrić.„One žene, kad su navaljivale u Sapni, gdje su bili Unproforci, Rusi, na golu žicu su žene navaljivale, da idu da traže svoje mrtve", prisjeća se Bajrić.
Naši sugovornici nisu ostali samo reporteri i novinari u ratu, pratili su svaki povratnički korak protjeranih i izbjeglih građana, procese suđenja i uhićenja ratnih zločinaca.
„Koja je pravda i ko je osuđen, molim vas, recite mi, kolika kazna bi trebala da bude za 700 ljudi odvedenih i pobijenih samo sa jednog mjesta, na Bijelom Potoku kod Zvornika? Koja je pravda za 1200 pobijenih u Magacinu u Kravici? I nedavno su neki oslobođeni odgovornosti da su učestvovali u genocidu, a vezano je, jer tužilaštvo nije kvalitetno pripremilo dokazne materijale, a zna se da su bili pripadnici šekovačke vojne policije i da su tu bili, u Kravici. Oslobođeni su“, kaže novinar Brkić.
Marko Divković kaže da mnogi ni tijekom izvještavanja o ratu, ali ni danas dok traju suđenja za ratne zločine nisu uspjeli sačuvati do kraja svoju profesionalnost. Tvrdi da jeste bilo teško. Bilo je pritisaka na novinare da izvještavaju pristrasno, odnosno onako kako to politici odgovara u određenom trenutku
„Recimo, Tuzla je jedna od onih sredina gdje je propao pokušaj uvođenja cenzure. Kolega koji se danas predstavlja kao profesionalac, a zapravo je profesionalni novinar, a on je državni službenik, zove se Ekrem Avdić, u to vrijeme je bio šef vojnog press centra, ovdje, u Drugom korpusu u Tuzli. I on je doslovce namjeravao i predlagao zvanično uvođenje cenzure. Čak su i vojne vlasti tada bile širih pogleda nego taj naš kolega, i ta inicijativa je odbijena. Dakle, nismo imali nikakvu službenu zavedenu cenzuru. U toku rata dolazile su i kolege iz Beograda, koleginica Gordana Suša, Dragan Banjac i ostali, dolazili su ovdje usred rata, preko Sarajeva, ta čuvena Igmanska inicijativa, izvještavali su i vidjeli su neke stvari kakve su. Dakle, kad sve to saberem, za sebe samo mogu reći da sam izašao čistog obraza, a ostalo nek sude drugi", navodi Divković.
I danas kada obilaze povratnička mjesta, naši sugovornici svjedoci su pomirenja među ljudima, ali i politike koja taj mir opet pokušava narušiti.
„Mnogi danas i ne žele, i to je dobro. Svi žele zaboraviti rat, osim ovih koji nas vode - njima je rat još uvijek nekakav okvir u kojem oni nas drže u nekoj vrsti zatočeništva", zaključuje Divković.
******************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.