Piše: Desislava Dimitrova
Godine 2009. Irena Dikova je bila alpska skijašica u usponu sa olimpijskim aspiracijama. Sve se srušilo poput lavine kada je tada 19-godišnjakinja primila vijest koja će joj zauvijek promijeniti život, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Dijagnosticirana joj je cistična fibroza, nasljedni poremećaj koji uzrokuje teška oštećenja pluća, probavnog sistema i drugih organa u tijelu.
Osam godina kasnije, sa 27, zdravlje Dikove se naglo pogoršalo i doživjela je respiratornu insuficijenciju. Srećom, tada je bila u Beču, a ljekarska pomoć joj je pružena u glavnom gradu Austrije.
Urađena joj je transplantaciju pluća, što je rijetkost u Bugarskoj, gdje je zdravstveni sistem dugo bio 'na aparatima' a što je mnoge ljekare navelo da zbog većih plata odu negdje drugdje.
Za one u Bugarskoj kojima je potrebna transplantacija organa, a taj broj je veći od 900, ima još loših vijesti: nedostatak donora organa.
Danas, 32-godišnja Dikova, ne samo da se zalaže da što više Bugara postanu donori organa, već i za poboljšanje zdravstvenog sistema u zemlji kako bi se takve operacije omogućile.
Pročitajte i ovo: Ministar zdravstva Hrvatske isključio trgovinu organima i priznao moguće nepravilnostiDikova je 9. oktobra učestvovala na ovogodišnjem Sofijskom maratonu. Na događaju koji se poklopio sa Evropskim danom doniranja i transplantacije organa pridružili su joj se i drugi primaoci transplatacije i ljekari.
Dikova ne samo da se bavila s nekoliko sportova tokom svog života, već je briljirala u mnogim, uključujući tenis, što potvrđuje niz medalja. Transplantacija ju je jedva usporila. Danas igra tenis, planinari i vozi bicikl, i poziva druge poput nje da učine isto, naglašavajući da mogu živjeti slično kao i prije transplantacije.
Irena ponosno maše bugarskom zastavom nakon osvajanja medalja
"Postoji prekrasan život nakon transplantacije i ljudi moraju biti veoma aktivni, posebno oni sa transplantiranim plućima. Sve se više govori na medicinskim konferencijama o tome koliko treba da budemo aktivni, za razliku od prije nekoliko godina kada je bilo suprotno - da vodite računa, da ne vježbate, da ne pretjerujete s radom", rekla je Dikova Bugarskom servisu RSE.
Dikova definitivno živi ono što propovijeda.
Postala je prva Bugarka koja je učestvovala na Evropskom prvenstvu za transplantaciju srca i pluća u Italiji 2018. godine, osvojivši zlatnu medalju u tenisu i srebro u stonom tenisu.
Čak i dok se borila s problemima s plućima, Dikova je rijetko odustajala od svoje strasti: skijanja, čak je ponekad koristila i aparat za kisik da bi lakše disala dok je jurcala niz staze u Austriji.
"Bila sam alpska skijašica, ali tada nije bilo lako. Ali ja sam i po duši i po horoskopskom znaku Ovan, i bila sam uporna. A majka me je uvijek inspirisala da ne stanem, da ne odustajem", objasnila je Dikova.
Pročitajte i ovo: Ko je u dobroj a ko u lošoj poziciji za transplantacije na Balkanu?Dikova je 2009. godine završila srednju školu u Sofiji i odlučila da se preseli u inostranstvo kako bi nastavila školovanje. Potičući iz porodice arhitekata, otišla je u Milano da studira dizajn enterijera, da putuje i da malo uživa u ‘dolce viti’.
Međutim, upravo u to vrijeme Dikova je počela da osjeća kratak dah i dva puta je dobila upalu pluća, što ju je navelo da posjeti ljekara, koji joj je saopštio potresnu dijagnozu.
Bolest je zauvijek promijenila život Dikove, dodajući redovne posjete ljekaru i liječenje antibioticima. Iako je to bio razoran udarac, simptomi su u početku bili relativno blagi, što joj je omogućilo da živi kao i prije, baveći se sportom i završavajući magisterij iz dizajna enterijera u čuvenom milanskom Istituto Marangoni.
Sa aparatom za kiseonik na leđima niz padine
Vrativši se kući nakon diplomiranja, Dikova je pokrenula nekoliko poslova, uključujući kompaniju za dizajn enterijera i prostora. Međutim, njeno zdravlje je nastavilo da se pogoršava i odlučila je da otputuje u Beč na liječenje, nakon savjeta profesora Vencislava Petkova, bugarskog ljekara koji tamo živi.
Zbog pogoršanja zdravlja Divoka je stavljena na listu čekanja za transplantaciju pluća, a u martu 2017. odvedena je na hitno liječenje dok je putovala s ocem u Austriju, što se pokazalo kao sreća u nesreći.
Hospitalizovana, probudila se dva dana kasnije i saznala da je operisana i da ima dva nova plućna krila.
"Moja sreća je bila što sam bila u Beču i što sam bila na listi (čekanja). Kada je stanje opasno po život, odmah se radi operacija. Da sam bila u Bugarskoj, ne bismo sada razgovarali, kao što se, nažalost, desilo već nekolicini mojih poznanika", rekla je Dikova.
Pročitajte i ovo: Rekordno nizak broj transplantacija organa u BiHBugarska je 2014. potpisala sporazum sa Eurotransplantom, labavom mrežom evropskih država koja koordinira i sarađuje na transplantaciji organa. Međutim, 2018. punopravno članstvo Bugarske je prestalo.
Razlog je u tome što Bugarska nema dovoljno registrovanih donora organa, što je čini nepouzdanim partnerom za druge zemlje kojima su oni potrebni. Bugarska je sada samo pridružena članica Eurotransplanta jer ne ispunjava minimalne kriterije za davaoce organa po glavi stanovnika.
Prema podacima iz donatorske kampanje 'Da! Za život!', u cijeloj Bugarskoj od početka 2022. do 5. oktobra obavljeno je samo 18 operacija transplantacije organa, uključujući 11 postupaka presađivanja bubrega, pet jetre i dva srca. Za to vrijeme nije zabilježena nijedna transplantacija pluća.
Poređenja radi, bolnica u Beču u kojoj je Dikova dobila medicinsku njegu u prosjeku godišnje uradi oko 200 transplantacija pluća, saznaje Bugarski servis RSE. Broj ljudi koji u Bugarskoj čekaju na transplantaciju organa trenutno je 901, pokazuju podaci RSE.
To nije jedini problem u zdravstvenoj zaštiti u Bugarskoj. Zemlja gubi doktore i medicinske sestre. Troje od četiri bugarska studenta medicine 2020. godine reklo je da razmišlja o odlasku da radi negdje drugdje, navodeći Njemačku, Austriju i Skandinaviju kao top destinacije, prenosi Juronjuz (Euronews).
Pročitajte i ovo: Organi bez državeSredstva EU usmjerena su na unapređenje bugarske medicinske infrastrukture, ali to nije zaustavilo egzodus najboljih i najpametnijih bugarskih medicinskih radnika.
Bugarski zdravstveni radnici izašli su 2019. na ulice u znak protesta, tražeći minimalnu platu od 460 eura za medicinske sestre i najmanje 600 eura kao početnu platu za doktore.
Mjesec dana nakon transplantacije
Uzimajući u obzir sve bolesti bugarskog zdravstvenog sistema, a posebno one kojima je potrebna transplantacija organa, Dikova je itekako svjesna koliko je imala sreće.
"Dišem zahvaljujući osobi koja je pala u moždanu smrt i porodica je donirala njegova pluća. Moramo saosjećati sa bolom drugih, jer nikada ne znamo kada ćemo mi ili naši najmiliji čuti strašnu dijagnozu koja nam može promijeniti ili čak oduzeti život", rekla je ona, pozivajući Bugare da postanu donori.
Sjetila se postera koji je bio zalijepljen na zid iznad njenog kreveta u bečkoj bolnici gdje se liječila: "Bog ne želi naše tijelo, Bog želi našu dušu".
"Nakon smrti, duša ide tamo gdje treba, a tijelo trune. Zašto se to mora dogoditi, ako možete dati život drugoj osobi?"