Hrvatski se građani, unatoč golemoj nezaposlenosti, još uvijek teško odlučuju, zbog posla, mijenjati mjesto boravka. No, podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje govore da je mobilnost zadnjih godina, sve veća i da je kriza „učinila svoje“.
O tome da li bi htjeli otići negdje izvan Zagreba da im se nudi posao mladi koje smo anketirali su nam kazali:
„Zašto ne jer ako ovdje nema posla, zašto ne bih otišla.“
„Da mi se ponudi, bilo kakva prilika, bilo kakav posao, pa i negdje vani – odmah.“
„Ne, sve bih morala iz početka, a to nije zgodno.“
„Samo u Zagrebu. Ovdje živim i tu mi je dom.“
„Da sam mlađa, otišla bih, ali sada već teže. Imam stan u Zagrebu. Ali kada bih morala, naravno da bih.“
„Po struci sam prehrambeni tehničar i otišla bih jer tražim posao već dvije godine, ali ga nema. Ljudi samo dobivaju otkaze, mjesto da se zapošljavaju.“
Aleksandra Štengl iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kaže da je u 2011. bilo oko 15 posto onih koji su posao prihvatili u drugoj županiji, a ne u onoj u kojoj su prijavljeni:
„U godini 2012. se ta stopa povećala na 16,7 posto, skoro za dva posto više je osoba svoje zaposlenje realiziralo izvan mjesta područnog ureda Zavoda za zapošljavanje gdje su bili prijavljeni dok nisu realizirali svoje zaposlenje", navodi Aleksandra Štengl.
Većina anketiranih ističe da bi, kad već moraju, radije otišli izvan Hrvatske jer tamo očekuju bolji standard, nego li mijenjali mjesto stanovanja u samoj Hrvatskoj:
„Ne vidim više nikakvu perspektivu u Hrvatskoj, koja se tiče bilo čega, a kamoli posla.“
I istraživanja portala Moj posao iz 2011. pokazuje da je čak 64 posto hrvatskih građana spremno napustiti Hrvatsku radi posla, a sve procjene govore da je taj postotak, zbog produbljenja krize, danas i veći:
„Možda bih otišao u Njemačku, kada bih birao.“
„Pokušavam da si nađem posao van Hrvatske jer ovdje je lutrija dobiti posao. Pošto Hrvatska ulazi u EU, gledam da si nađem posao u Austriji ili Njemačkoj. Radim na tome.“
Mlada znanstvenica sa zagrebačkog Ekonomskog Instituta, Iva Tomić, ne vjeruje da će se 1. srpnja, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, dogoditi „egzodus“ radne snage prema europskim zemljama:
„U EU imamo oko 27 miliona nezaposlenih. Nije baš da oni jedva čekaju da im dođu novi. Većina zemalja je ograničila ulazak hrvatske radne snage na njihovo tržište rada u nekom periodu, različito od zemlje do zemlje. I sada za jako kvalitetne, visoko obrazovane, postoji mogućnost odlaska u zemlje EU. Za određeni broj Hrvata i danas ta mogućnost odlaska postoji, a neki su već otišli", kaže Iva Tomić.
Prema neslužbenim informacija vodeće zemlje Europske unije: Njemačka, Francuska, Austrija, Velika Britanija najvjerojatnije će uvesti restrikcije za ulazak hrvatske radne snage na svoje tržište, koje bi mogle trajati od dvije do sedam godina.
Pomoćnica hrvatskog ministra rada i mirovinskog sustava, Tatjana Dalić, kaže, međutim, da, zasad, nijedna zemlja nije i službeno potvrdila takve mogućnosti:
„Mi službenog stava o ograničenjima još uvijek nemamo. Niti jedna službeno potvrđena najava nije otišla u Evropsku komisiju. Zemlje članice EU mogu uvesti restrikciju prema građanima Hrvatske, koja može biti od dvije do najviše sedam godina", navodi Tatjana Dalić.
No, bez obzira na moguće restrikcije, nastavlja pomoćnica ministra, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, Hrvatski će Zavod za zapošljavanje postati dio velike EURES mreže za zapošljavanje, koju čine sve zemlje EU, uključujući Norvešku, Island, Lichtenstein i Švicarsku:
„EURES mreža nudi trenutno 1,5 milion raznih mjesta na razini Evrope. Tu je 30.000 poslodavaca. Ima skoro milion životopisa. Na takav način, traženje posla posredstvom međunarodnog posredovanja postaje dostupno svima.“
Od 375.000 nezaposlenih u Hrvatskoj, više od 40 posto su mladi. Procjenjuje se da ih je zadnjih godina više od 30.000 već potražilo sreću u Europi, a osobito Kanadi. Kažu da im vladine mjere za poticanje zapošljavanja nisu bas pomogle, pa čak ni plaćanje jednogodišnjeg stručnog usavršavanja od 1.600 kuna mjesečno:
„To je pozitivno, obzirom da sam se stručno osposobljavala 20 mjeseci zabadava. Potpuno sam volontirala kao socijalni radnik. Ovih 1.600 je ipak veliki pomak. Lakše vam je kada barem nešto novca dobijete.“
„Ništa pozitivno jer 1.600 kuna u Zagrebu nije dovoljno ni za stan i režije, a kamoli za ikakav život. Da mi nude neku sigurnost, recimo ugovor na neodređeno nakon pripravništva, to bi bila druga priča. Onda bi se žrtvovalo godinu dana za 1.600 kuna. To nema smisla. Budućnost je negdje drugdje, tamo gdje se nudi posao.“
O tome da li bi htjeli otići negdje izvan Zagreba da im se nudi posao mladi koje smo anketirali su nam kazali:
„Zašto ne jer ako ovdje nema posla, zašto ne bih otišla.“
„Da mi se ponudi, bilo kakva prilika, bilo kakav posao, pa i negdje vani – odmah.“
„Ne, sve bih morala iz početka, a to nije zgodno.“
„Samo u Zagrebu. Ovdje živim i tu mi je dom.“
„Da sam mlađa, otišla bih, ali sada već teže. Imam stan u Zagrebu. Ali kada bih morala, naravno da bih.“
„Po struci sam prehrambeni tehničar i otišla bih jer tražim posao već dvije godine, ali ga nema. Ljudi samo dobivaju otkaze, mjesto da se zapošljavaju.“
Aleksandra Štengl iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kaže da je u 2011. bilo oko 15 posto onih koji su posao prihvatili u drugoj županiji, a ne u onoj u kojoj su prijavljeni:
„U godini 2012. se ta stopa povećala na 16,7 posto, skoro za dva posto više je osoba svoje zaposlenje realiziralo izvan mjesta područnog ureda Zavoda za zapošljavanje gdje su bili prijavljeni dok nisu realizirali svoje zaposlenje", navodi Aleksandra Štengl.
Većina anketiranih ističe da bi, kad već moraju, radije otišli izvan Hrvatske jer tamo očekuju bolji standard, nego li mijenjali mjesto stanovanja u samoj Hrvatskoj:
„Ne vidim više nikakvu perspektivu u Hrvatskoj, koja se tiče bilo čega, a kamoli posla.“
I istraživanja portala Moj posao iz 2011. pokazuje da je čak 64 posto hrvatskih građana spremno napustiti Hrvatsku radi posla, a sve procjene govore da je taj postotak, zbog produbljenja krize, danas i veći:
„Možda bih otišao u Njemačku, kada bih birao.“
„Pokušavam da si nađem posao van Hrvatske jer ovdje je lutrija dobiti posao. Pošto Hrvatska ulazi u EU, gledam da si nađem posao u Austriji ili Njemačkoj. Radim na tome.“
Mlada znanstvenica sa zagrebačkog Ekonomskog Instituta, Iva Tomić, ne vjeruje da će se 1. srpnja, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, dogoditi „egzodus“ radne snage prema europskim zemljama:
„U EU imamo oko 27 miliona nezaposlenih. Nije baš da oni jedva čekaju da im dođu novi. Većina zemalja je ograničila ulazak hrvatske radne snage na njihovo tržište rada u nekom periodu, različito od zemlje do zemlje. I sada za jako kvalitetne, visoko obrazovane, postoji mogućnost odlaska u zemlje EU. Za određeni broj Hrvata i danas ta mogućnost odlaska postoji, a neki su već otišli", kaže Iva Tomić.
Prema neslužbenim informacija vodeće zemlje Europske unije: Njemačka, Francuska, Austrija, Velika Britanija najvjerojatnije će uvesti restrikcije za ulazak hrvatske radne snage na svoje tržište, koje bi mogle trajati od dvije do sedam godina.
Pomoćnica hrvatskog ministra rada i mirovinskog sustava, Tatjana Dalić, kaže, međutim, da, zasad, nijedna zemlja nije i službeno potvrdila takve mogućnosti:
„Mi službenog stava o ograničenjima još uvijek nemamo. Niti jedna službeno potvrđena najava nije otišla u Evropsku komisiju. Zemlje članice EU mogu uvesti restrikciju prema građanima Hrvatske, koja može biti od dvije do najviše sedam godina", navodi Tatjana Dalić.
No, bez obzira na moguće restrikcije, nastavlja pomoćnica ministra, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, Hrvatski će Zavod za zapošljavanje postati dio velike EURES mreže za zapošljavanje, koju čine sve zemlje EU, uključujući Norvešku, Island, Lichtenstein i Švicarsku:
„EURES mreža nudi trenutno 1,5 milion raznih mjesta na razini Evrope. Tu je 30.000 poslodavaca. Ima skoro milion životopisa. Na takav način, traženje posla posredstvom međunarodnog posredovanja postaje dostupno svima.“
Od 375.000 nezaposlenih u Hrvatskoj, više od 40 posto su mladi. Procjenjuje se da ih je zadnjih godina više od 30.000 već potražilo sreću u Europi, a osobito Kanadi. Kažu da im vladine mjere za poticanje zapošljavanja nisu bas pomogle, pa čak ni plaćanje jednogodišnjeg stručnog usavršavanja od 1.600 kuna mjesečno:
„To je pozitivno, obzirom da sam se stručno osposobljavala 20 mjeseci zabadava. Potpuno sam volontirala kao socijalni radnik. Ovih 1.600 je ipak veliki pomak. Lakše vam je kada barem nešto novca dobijete.“
„Ništa pozitivno jer 1.600 kuna u Zagrebu nije dovoljno ni za stan i režije, a kamoli za ikakav život. Da mi nude neku sigurnost, recimo ugovor na neodređeno nakon pripravništva, to bi bila druga priča. Onda bi se žrtvovalo godinu dana za 1.600 kuna. To nema smisla. Budućnost je negdje drugdje, tamo gdje se nudi posao.“