Biti angažovan i svakodnevno ukazivati na loše stvari u društvu posao je za koji se ko malo odlučuje u BiH. Grupa mladih iz različitih bh. gradova koji su okupljeni oko Inicijative mladih za ljudska prava u BiH u posljednjih 18 mjeseci učinili su više za lokalne zajednice iz kojih dolaze nego predstavnici vlasti. Dokaz su da se na prostorima, na kojima se svakodnevno odašilju poruke podjela, zajedničkim snagama može mnogo više uraditi za doborobit svih.
U sadašnjoj Bosni i Hercegovini mladi čine četvrtinu stanovništva i polovinu armije od pola miliona nezaposlenih. Najviše poražava to da svaki drugi mladi čovjek i dalje želi da napusti svoju zemlju smatrajući da bolju budućnost ima što dalje odavde. Nasuprot njima, postoji nekolicina mladih, srednjoškolaca i studenata, koji su se probudili iz kolektivnog sna bh. društva.
Tatjana Topalić, iz Savjeta mladih Opštine Pale, ističe kako mladi imaju ideja i žele ih ostvarivati:
„U principu, kada se obezbijede neki najosnovniji uslovi za život, razmišljaćete:’E, šta mogu da uradim, šta mogu novo da postignem, šta mogu da popravim?’“
Aktivizam u BiH baziran je na društvene prilike, koje se uglavnom odnose na prevazilaženje naslijeđa rata i razbijanje predrasuda o mladima iz različitih etničkih grupa.
Za Adnana Gavranovića, direktora Omladinskog centra iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja, to je poražavajuće. Smatra kako će dugo vremena trebati da bh. omladina bude u situaciji da traži ono za što se bore njihovi vršnjaci, aktivisti u Evropi:
„Neki ljudi jako dobro profitiraju od razdvojenosti naše, od toga da naučimo da se ’ne volimo’ - i zato vjerujem da je u BiH došlo vrijeme da mladi pošalju poruku, jer mi nismo u našoj kulturi naučeni da kažemo da mi nešto trebamo“, navodi Gavranović.
Jedan od osnivača i trenutni direktor Miramida centra Goran Božičević ističe kako se mladi aktivisti u BiH trebaju baviti pitanjima kao što su suočavanje sa prošlošću, te razbijanje predsrasuda. To je, smatra on, njihova zbilja, a njome ne bi trebali biti zadovoljni:
„Jer ja ne želim da ti slijediš nekoga. Ja želim da slijediš sam sebe. Okanimo se očekivanja da bh. aktivizam mora biti kao nekakav Occupy Wal Street, ili nekakav američki ili evropski. Ono što je meni važno je da ljudi, koliko god da jesu razočarani politikom, kažu:’Ako ja nešto ne napravim za svoju zajednicu, neće nitko"“, kaže Božičević.
Do unazad dvije godine aktivizam u BiH nije bio popularan. Danas je sve više pojedinaca koji vlastitim inicijativama žele mijenjati društvo u kojem žive. Da je buđenje svijesti bh. naroda u procvatu smatra i aktivista prijedorske organizacije „Čisto srce“ Mile Vujasin:
„Nekada je aktivizam bio na visokom nivou, pa je jedno vrijeme to stagniralo. Sada je to krenulo. Neki pojedinci sada dižu mlade ljude, okupljaju oko sebe i ukazuju na neke probleme da bi se to aktivistički rješavalo. Mislim da aktivizam u BiH ima veliku prespektivu zato što je mladim ljudima dosadilo da sjede kod kuće i ništa ne čine za svoju lokalnu zajednicu“, navodi se Vujasin.
Aktivizam treba biti angažovaniji
Još jedan od problema jeste i ogroman broj organizacija civilnog društva koje, kako ističe Kenit Čakić, predstavnik „Vijeća mladih“ iz Novog Travnika, ne rade na jačanju aktivizma:
„Ne radi se o jačanju aktivizma, nego samo dok je budžeta do tada se i realizuje projekat, tako da mi imamo veliki problem. Trebalo bi napraviti neku zakonsku zaštitu za sva udruženja koja realno rade i finansijsku policiju koja će utvrditi ko stvarno radi, a ko samo uzima novce.“
Direktorica Inicijative mladih za ljudska prava BiH Alma Mašić ističe kako je u posljednje dvije godine došlo do buđenja mladih u BiH, koji jednostavno traže više od onoga što im država nudi. Međutim, upozorava ona, mora se razlikovati volonterski rad od aktivizma:
„Aktivizam je nešto što ima drugu konotaciju, ako hoćete političku konotaciju. Jer mi možemo skupljati paketiće za socijalno ugroženu djecu do vječnosti, ali ako našim aktivističkim djelovanjem u smislu vršenja pritiska na određene nivoe vlasti koji trebaju donijeti određene zakone utičemo da se toj grupaciji ljudi sistematski rješava problem, onda smo već ušli i u aktivističke pobjede.“
Zamjenica ministra civilnih poslova BiH Denisa Sarajlić Maglić smatra kako bi aktivizam u BiH trebao biti angažovaniji. Kaže kako je sve više mladih koji žele promjene i znaju kako će to postići:
„Mi imamo trenutno nekoliko različitih inicijativa koje su pokrenuli mladi ljudi u različitim oblastima - i ja moram reći da u odnosu na proteklih nekoliko godina ili na cijeli period nakon rata, ovo je ipak bitna promjena i velika razlika. U svakom slučaju treba pozdraviti sve ono što je zdravi aktivizam.“
Mladi u BiH, čini se, shvataju da ne moraju nositi breme rata koje isključuje bilo kakvu saradnju. Zajedničke aktivnosti uveliko doprinose otklanjanju predrasuda prema drugom i drugačijem, a dvodecenijska, dnevnopolitička prepucavanja bh. političara nisu urodila plodom, bar kod nekolicine mladih u BiH.
U sadašnjoj Bosni i Hercegovini mladi čine četvrtinu stanovništva i polovinu armije od pola miliona nezaposlenih. Najviše poražava to da svaki drugi mladi čovjek i dalje želi da napusti svoju zemlju smatrajući da bolju budućnost ima što dalje odavde. Nasuprot njima, postoji nekolicina mladih, srednjoškolaca i studenata, koji su se probudili iz kolektivnog sna bh. društva.
Tatjana Topalić, iz Savjeta mladih Opštine Pale, ističe kako mladi imaju ideja i žele ih ostvarivati:
„U principu, kada se obezbijede neki najosnovniji uslovi za život, razmišljaćete:’E, šta mogu da uradim, šta mogu novo da postignem, šta mogu da popravim?’“
Aktivizam u BiH baziran je na društvene prilike, koje se uglavnom odnose na prevazilaženje naslijeđa rata i razbijanje predrasuda o mladima iz različitih etničkih grupa.
Za Adnana Gavranovića, direktora Omladinskog centra iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja, to je poražavajuće. Smatra kako će dugo vremena trebati da bh. omladina bude u situaciji da traži ono za što se bore njihovi vršnjaci, aktivisti u Evropi:
„Neki ljudi jako dobro profitiraju od razdvojenosti naše, od toga da naučimo da se ’ne volimo’ - i zato vjerujem da je u BiH došlo vrijeme da mladi pošalju poruku, jer mi nismo u našoj kulturi naučeni da kažemo da mi nešto trebamo“, navodi Gavranović.
Jedan od osnivača i trenutni direktor Miramida centra Goran Božičević ističe kako se mladi aktivisti u BiH trebaju baviti pitanjima kao što su suočavanje sa prošlošću, te razbijanje predsrasuda. To je, smatra on, njihova zbilja, a njome ne bi trebali biti zadovoljni:
„Jer ja ne želim da ti slijediš nekoga. Ja želim da slijediš sam sebe. Okanimo se očekivanja da bh. aktivizam mora biti kao nekakav Occupy Wal Street, ili nekakav američki ili evropski. Ono što je meni važno je da ljudi, koliko god da jesu razočarani politikom, kažu:’Ako ja nešto ne napravim za svoju zajednicu, neće nitko"“, kaže Božičević.
Do unazad dvije godine aktivizam u BiH nije bio popularan. Danas je sve više pojedinaca koji vlastitim inicijativama žele mijenjati društvo u kojem žive. Da je buđenje svijesti bh. naroda u procvatu smatra i aktivista prijedorske organizacije „Čisto srce“ Mile Vujasin:
„Nekada je aktivizam bio na visokom nivou, pa je jedno vrijeme to stagniralo. Sada je to krenulo. Neki pojedinci sada dižu mlade ljude, okupljaju oko sebe i ukazuju na neke probleme da bi se to aktivistički rješavalo. Mislim da aktivizam u BiH ima veliku prespektivu zato što je mladim ljudima dosadilo da sjede kod kuće i ništa ne čine za svoju lokalnu zajednicu“, navodi se Vujasin.
Aktivizam treba biti angažovaniji
Još jedan od problema jeste i ogroman broj organizacija civilnog društva koje, kako ističe Kenit Čakić, predstavnik „Vijeća mladih“ iz Novog Travnika, ne rade na jačanju aktivizma:
„Ne radi se o jačanju aktivizma, nego samo dok je budžeta do tada se i realizuje projekat, tako da mi imamo veliki problem. Trebalo bi napraviti neku zakonsku zaštitu za sva udruženja koja realno rade i finansijsku policiju koja će utvrditi ko stvarno radi, a ko samo uzima novce.“
Direktorica Inicijative mladih za ljudska prava BiH Alma Mašić ističe kako je u posljednje dvije godine došlo do buđenja mladih u BiH, koji jednostavno traže više od onoga što im država nudi. Međutim, upozorava ona, mora se razlikovati volonterski rad od aktivizma:
„Aktivizam je nešto što ima drugu konotaciju, ako hoćete političku konotaciju. Jer mi možemo skupljati paketiće za socijalno ugroženu djecu do vječnosti, ali ako našim aktivističkim djelovanjem u smislu vršenja pritiska na određene nivoe vlasti koji trebaju donijeti određene zakone utičemo da se toj grupaciji ljudi sistematski rješava problem, onda smo već ušli i u aktivističke pobjede.“
Zamjenica ministra civilnih poslova BiH Denisa Sarajlić Maglić smatra kako bi aktivizam u BiH trebao biti angažovaniji. Kaže kako je sve više mladih koji žele promjene i znaju kako će to postići:
„Mi imamo trenutno nekoliko različitih inicijativa koje su pokrenuli mladi ljudi u različitim oblastima - i ja moram reći da u odnosu na proteklih nekoliko godina ili na cijeli period nakon rata, ovo je ipak bitna promjena i velika razlika. U svakom slučaju treba pozdraviti sve ono što je zdravi aktivizam.“
Mladi u BiH, čini se, shvataju da ne moraju nositi breme rata koje isključuje bilo kakvu saradnju. Zajedničke aktivnosti uveliko doprinose otklanjanju predrasuda prema drugom i drugačijem, a dvodecenijska, dnevnopolitička prepucavanja bh. političara nisu urodila plodom, bar kod nekolicine mladih u BiH.